Neki dan je Barbara na Instagramu podijelila objavu koju je na LinkedInu napisala Debbie Wosskow. U cjelini je možete pročitati ovdje – Debbie Wosskow, OBE

Ja ću prenijeti (i prevesti) samo prvih par rečenica:

“Voditelj: Vi ste prva osoba koja je osvojila dvije olimpijske zlatne medalje za tenis.

Andy Murray: Mislim da su Venus i Serena osvojile po četiri.

Reporter: Querrey je prvi američki igrač koji je stigao do velikog polufinala od 2009. godine.

Andy Murray: Muški igrač.

Solidarnost koju Andy Murray pokazuje prema sestrama Williams i prostor koji im nastavlja stvarati, upravo je ono što znači biti muški saveznik.”

Ako mene pitate, borba za rodnu ravnopravnost počiva na dva stuba, a jedan od njih drže i nose upravo muškarci, odnosno muški saveznici u toj borbi. Ovakvi kao što je Andy. Muškarci koji prepoznaju koliko je važno da uz njih žene stoje ravnopravno i muškarci koji će “osvijetliti” njihovo mjesto, ne plašeći se da će tim činom sebe uniziti ili sebi oduzeti nešto.

Padne mi to često na pamet, jer sam već nekoliko puta posmatrala “manjak” muškaraca. Na primjer, na jednoj konferenciji prije par godina, na panelu koji je govorio baš o rodnoj ravnopravnosti, 90% muškaraca je izašlo iz sale i otišlo na piće. Ostale su skoro samo žene da međusobno razgovaraju o onome što ih muči, a ja sam se pitala šta vrijedi sve što ispričaju kad nemaju osnovnu podršku za sprovođenje, jer su svi muški izašli iz sale.

Neki dan sam na konferenciji u Sarajevu takođe upoznala puno više žena. Ali je tu bilo i nekoliko muškaraca – i sa istraživanjima, ali i kao učesnici koji su se uključili u diskusije i tako pokazali da ih tema zanima i da im je bitna.

I važno je da su tu.

Važno zbog toga što borbu za ravnopravnost žene ne mogu voditi same.

Važno je da su tu jer svojim prisustvom dokazuju da to nije borba protiv njih, niti borba žena protiv muškaraca. Borba za ravnopravnost je zajednička borba i muškaraca i žena za bolju budućnost svih zajedno.

To je ono što ne razumiju (ili neće da razumiju?) mnogi. Pretpostavljam da su to oni koji se osjećaju ugroženo ili smatraju da su bitniji, važniji ili sposobniji samo zbog toga što su određenog roda.

Ili, kako je Debbie Wosskow rekla:

“Moramo vidjeti očeve kćeri, evanđeliste, podržavaoce, investitore i sponzore, kako svi zauzimaju prostor i podižu glas žena oko sebe.

Biti za ženu ne znači biti protiv muškarca.

Na svima nama je da napravimo promjenu.”

Ja sam, srećom, odrastala, živjela i živim uz takve muškarce i kroz život imala sreću da upoznajem i radim baš sa takvom vrstom muškaraca. S jedne strane mi je to dalo slobodu da budem ovakva kakva sam. A s druge strane me „oštetilo“ u smislu da se često iznenadim kad sretnem drugačije, one koji žene smatraju manje vrijednim. Pa uglavnom ne znam da se ponašam u takvim situacijama i ne znam, da budem potpuno iskrena, ni komunicirati sa njima. 

I zato bih pozvala sve muškarce da budu kao Andy – da podrže žene i da im oslobode mjesto uz sebe. Mjesto koje svakako pripada njima, jer su ga zaslužile i osvojile. Samo im treba osloboditi prostor da stanu uz njih.

Da bi nam svima bilo bolje.

Tekst je nastao u okviru projekta “Uvođenje rodno osviještenih politika u visoko obrazovanje” (UNIGEM), koji provodi TPO fondacija uz finansijsku podršku Vlade Ujedinjenog Kraljevstva.