Imala sam dug i prilično lijep život. Onoliko koliko to može imati pas koji živi na ulici. Pas koji ne zna šta je mekani krevet i toplina, osim ove prirodne, od sunca.

Ne sjećam se kako sam stgla u Travničku. A ne sjećaju se uglavnom ni njeni stanovnici. Oni što su to mogli znati su na onaj svjet otišli prije mene. Na primjer Jasna, ona se mogla možda sjetiti od kad sam ovdje.

Nekako sam se tu pozicionirala, oko fakulteta i škole. Ako postoji ta neka reinkarnacija, onda sam vjerovatno u prošlim životima bila profesorica, pa sam i u ovom izabrala da budem blizu učenika i studenata. Dok sam bila mlađa više sam se družila s njima, a kako su me stigle godine zavoljela sam raspuste i školsko dvorište mirno, bez graje. Tad bih obično spavala ispod školskih stepenica jer je tu najdeblja hladovina.

Jednom sam imala djecu. Tri kučića koja su od mene naslijedila plahovitost. Kad sam ih malo othranila neke cure su me odvele i sterilisale (kažu da se to tako zove), pa više nisam imala problema sa neželjenim potomstvom. Neželjenim, jer kome je do odgajanja djece na ulici, kad ne znaš ni gdje ćeš ih usmjeriti ni kako. A njih trojica su se godinama vrtili tu u ulici, meni na očima. Onda se najveći smeđi negdje izgubio i više ga nisam vidjela. Voljela sam misliti da je otišao na neko bolje mjesto, da se neko zaljubio u njega i odveo ga da mu pruži siguran dom. Klempu su odveli u azil, ali su ga ove iste cure spasile i onda se neka porodica iz Njemačke zaljubila u njega pa je završio kod njih, u bijelom svijetu. Nikad mi ništa nije poslao, ali ne zamjerim mu, bitno je da je on dobro.

Kojotić je plahe naravi, garant na oca i ništa ga nisam uspjela naučiti. Od kako više nije mogao biti na ulici sklonili su ga u taj neki pansion, tamo gdje su Macan i Šapi, jer se sa Macanom jedino i družio. Ali evo godinama nije napredovao niti se oslobodio i živi u kavezu, jer se boji ljudi i boji se izaći čak i da prohoda. Duša me boli zbog njega i kad pomislim da sam ja imala težak život, sjetim se njega i zahvalim Svemiru na mojoj slobodi.

I na ljudima koji su me voljeli, posebno Amiri. Ona tu radi, u ovom Institutu. I ako nekoga mogu zvati svojom osobom, onda je to ona. Čekam je svako jutro da dođe na posao. Znam da mislite da je to samo zbog hrane, ali ne – meni stvarno više znači to što mi se neko tako obraduje i što me mazi i lijepo mi priča. Nije meni toliko frka za hranu, posebno sad kako sam ostala sama u ulici. Žuta je umrla, od starosti srećom. A Megi su odveli nakon što je na onaj svijet otišla njena Jasna, da ne bude sama i pati tu na ulici. Kažu da joj je dobro kod ove tete gdje je sad i drago mi je zbog nje.

Meni je Amira sve – i radost i sreća i neko zbog koga se radujem svakom danu. I kad mi nekad kažu kako bi bilo super da mogu sa njom biti stalno, obično odgovorim da to nije istina. Ja sam previše navikla na ovu svoju slobodu, na ulice u kojima znam svaki kamen, na to da sama biram gdje ću odspavati nakon doručka, a gdje ću se skloniti i kunjati nakon ručka. A maženje i ljubav Amirinu i tako imam svaki dan. Ona ima i svog posla i ostale pse kojima mora pomoći jer nemaju tako dobar život poput mene. Tako da neka mene ovdje, da uživam dok mogu.

Znam, stigle su me godine i sve češće su me kritikovali što malo bolje ne pazim kad prelazim ulicu. Stare kosti, ne možeš uvijek potrčati. A i svi moramo stići do tog kraja nekako, zar ne? Kriva sam malo, priznajem, jer nisam gledala. Ali stvarno u Travničkoj ljudi često ne gledaju kad voze i vole brzinu. Ovako kako je taj lik udaro mene, mogao je udariti neko dijete. Škola je tu, samo da je već bilo vrijeme nastave a ne ovako rano, ko zna ko je mogao nastradati.

Žao mi je samo što sam rastužila mnoge i što sam Amiri na kraju priredila takav stres. Bolje bi bilo da sam mogla zaspati samo nekad u snu i tako otići, a ne ovako da se i ona rastuži i pati na kraju. Ali to je nešto što je valjda bilo zapisano (tako kažu) i iz nekog razloga je moralo biti ovako.

Vidimo se na možda na onom svijetu. Naći ćete me oko neke škole, ako gore ima toga. I ne tugujte, nego poželite svim psima na svijetu da imaju ljubav kakvu sam imala ja. A i sloboda koj sam živjela nije bila loš dodatak :) 


P.S. Borka (nekima poznata i kao Sivka) je bila zadnji od 14 pasa iz Travničke ulice. Neki su sklonjeni na sigurno, neki su umrli. Proteklu godinu je bila sama, nakon što je otišla Megi / Gaga. Bila je maskota fakulteta, instituta i osnovne škole. Zaslužila je bolji i mirniji kraj, ali život svakako nije fer – posebno prema psima na ulici. A nisu fer ni ljudi uglavnom, samo je to tema za neku drugu priču.

Siva ljepotice, vidimo se tamo negdje iza duge <3