Dvije pune godine bez mame. Ne znam kako opisati taj osjećaj.
Nije to ni tuga ni nedostajanje u klasičnom obliku.
Možda postoji neki izraz za ono što osjetiš kada ode neko ko te oblikovao i formirao, neko od koga si nastao. Ako postoji, ja ga ne znam.
Znam samo da neke stvari više nikad neće biti iste.
Neki okusi će zauvijek nedostajati.
Neki pozivi ostat će u mislima, jer ih nemaš kome uputiti.
Neka radovanja i bodrenja fale, jer prosto — samo je ona znala tako osjećati.
Nisam pisala o njenom odlasku, jer je to bila njena želja.
A i jer nisam tako dobra s riječima.
Kako stariš, sve više rupa u duši dobijaš.
I dalje živiš tako što kroz njih pušu vjetrovi koji nikad neće prestati.
I nikad te rupe neće biti popunjene.
Eventualno naučiš živjeti s tim prazninama, tako da ih možeš pogledati i osjetiti, a da se ne raspadneš.
I to je nešto. I to je uspjeh.
Jer ponekad život nema smisla.
Ili, možda — ipak ima?
