Čitala sam par storija kod ljudi u BiH na temu svega što se izdešavalo u Tuzli juče i razmišljam o tome kako bismo mogli uticati na poboljšavanje stanja u kojem živimo. Razmišljam o svim onim akcijama u kojima popravljamo stvari koje ne valjaju.

Ja odavno govorim o tome da ova država opstaje isključivo zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca.

Tu mislim na sve one ljude koji rade više od onoga što bi trebali, jer ih na to tjera neka unutrašnja sila. Spoznala sam to radeći intervjue po BiH prije sedam, osam godina, kada sam upoznala više od stotinu ljudi na različitim funkcijama širom države. Oni su često radili puno više od onoga što je njihova funkcija tražila, samo zato što su željeli nešto popraviti. Mnogi od njih su bili aktivisti i radili su u raznim udruženjima poslove koje bi inače država trebala raditi.

Tu prije svega mislim na mnoge žene koje rade po sigurnim kućama, nastalim da bi zaštitile žene i pružile im sigurnost. To su sve poslovi koje je prvenstveno trebalo da obavlja država, a nije. S druge strane, mi imamo gomilu ljudi koji su na funkcijama, dobijaju ogromne plate, a često ne rade čak ni taj minimum. Ne znam zbog čega je to tako.

Desi se svako malo neka tragedija poput ove u Tuzli ili poplava u Jablanici i onda na površinu ispliva stanje u kojem jesmo. Vidimo u kakvom je stanju bio taj dom ili se vidi koliko institucije ne rade svoj posao, poput onih u Jablanici, koje su dozvolile da postoji kamenolom koji nije trebao da postoji i koji je doveo do toga da onoliko ljudi strada. I evo, ni dan-danas nemamo nikakvu odgovornost, godinu i nešto nakon svega toga. Nemamo odgovorne za to. Sve je prošlo kao da se ništa nije ni desilo, izuzev za one ljude koji su stradali i njihove porodice.

Razmišljam o tome kako svi mi zovemo humanitarne brojeve, skupljamo novac za kupovinu klima-uređaja u vrtićima – jer ne želimo da se naša djeca pate na vrućini – skupljamo novac za pomoć porodicama, organizujemo humanitarne bazare i akcije… Sve ono što vidimo da fali, mi dajemo od sebe. Udruženje Pomozi.ba, koje često kažem da bi trebalo da vodi državu, opstaje zahvaljujući našoj želji da bude bolje.

Koliko mi, u stvari, usmjeravanjem naše energije na te stvari, pomažemo ovom ovakvom nefunkcionalnom sistemu da opstane?

Jer svaki put kada mi kupimo klima-uređaje u vrtićima, mi pomažemo nesposobnim upraviteljima takvih ustanova da i dalje ta njihova nesposobnost ne bude tako vidljiva. Svaki put kada mi pomognemo i zakrpimo neku rupu, mi pomažemo da onaj koji je odgovoran za to što ta rupa postoji i dalje nastavi da bude na toj funkciji, da ne radi svoj posao, a i dalje nastavlja da dobija veliku platu. Mi začepimo tu rupu, umjesto da tu osobu natjeramo da radi.

A rupa je sve više i dešavaju se sve gore stvari.

Mnogi domovi za stare su plaćeni jako puno, a ljudi u njima nemaju dobre uslove. Bolnice i zdravstveni sistem ne funkcionišu. Školstvo vapi za unapređenjima. Vatrogasci u koje se kunemo i dižemo ih u zvijezde kada se dese tragedije rade u nikakvim uslovima i sa nedovoljnom opremom.

Suština je – ministri i premijeri kantona i entiteta ne rade svoj posao kako treba.

Nekako mi se čini da bismo trebali tu svoju energiju usmjeriti ka tome da ih natjeramo da rade. Mene nervira što se ovakve tragedije dese i onda vidim masu komentara fokusiranih na stranke. Ne radi se više o strankama. Radi se o tome da su sve te stranke tokom svih ovih godina zapošljavale neodgovarajuće ljude na različite funkcije. Ti ljudi uglavnom ne rade svoj posao, a dobijaju velike plate, jer para u Bosni i Hercegovini ima.

Pogledajte bilo koji izvještaj, recimo Centra za istraživačko novinarstvo, o tome kako su se trošili milioni na reprezentacije raznih ministara. Milioni su potrošeni na raznorazne pijanke i alkohol, a ovamo imamo domove koji nemaju osnovne uslove. Inspekcije ne rade svoj posao.

Voljela bih nekako da se vratimo na to da nam ne bude bitno koja je stranka, nego da se vrati osnovni odgoj – da neko, kada mu se ponudi funkcija, sjedne i sam sebi kaže: “Da li ja znam raditi ovaj posao?” Jer, evo, ja često razmišljam o tome: da meni neko ponudi posao, ja bih rekla: “Izvinite, ali ja to ne znam raditi.” A ne vidim da masa njih koji se prihvate određenih funkcija zna. Ne znaju, pa im treba tri do pet savjetnika da bi im pomogli da sakriju to što ne znaju, pa opet to sve ne ispadne kako treba.

Do nas je što ne popravljamo sistem, nego pokušavamo začepiti rupe, a to ne funkcioniše. Ne radi se više samo o tome da nađemo odgovorne. Da, moraju se naći odgovorni i morale bi da pljušte ostavke na svim nivoima i da se nađe ko je dozvolio da onaj dom funkcioniše onako kako je funkcionisao. A velike novce su ljudi plaćali da bi im roditelji tamo boravili. Jeza me hvata od tih suma i od toga u kakvim uslovima su živjeli i kako su završili.

Vrijeme je da počnemo raditi na tome da odgovorni ljudi dođu na funkcije.

Nebitno koja je stranka. Stvarno me ne zanima više koja je stranka, jer nijedna ne valja. Niko ne može reći mi smo bolji od ovih ili onih jer niko ne valja. I u svakoj stranci ima dobrih ljudi, to znam jer ih i mnoge lično znam.

Pitanje je odgovornih ljudi koji znaju raditi taj posao, koji neće rasipati resurse i koji će moći da se voze i u Audiju koji je star pet, šest godina, a neće čim dođu na funkciju odmah da kupe najmoderniji.

Hajde da mislimo malo o tome kako da dođemo do toga. Ako je u pitanju revolucija, kako ćemo je napraviti? Ja sam za svaku opciju.

P.S. Da, ako ste to pomislili – istina je – vizual je urađen uz pomoć AI.