Mogu li se novinari baviti aktivizmom i koliko se to slaže sa njihovim poslom? Razmišljam o tome od kako sam se vratila sa projekcije dokumentarnog filma Livanjski divlji konji autora Vanje Stokić i Ajdina Kambera. Ovo je bila treća projekcija njihovog filma koji su snimali nešto duže od godinu dana, od augusta 2024. do oktobra 2025. godine.

I znate kako to izgleda kad vidite najavu za projekciju filma Livanjski divlji konji – očekujete lijepu priču o tim prelijepim životinjama koje ordiniraju na području visoravni Kruzi. Ali onda dođete i vidite nešto sasvim drugo i po meni mnogo važnije. Vidite priču o problemima tih konja koji su ničiji. Oni jesu zanimljiva turistička atrakcija i postoje organizovane ture gdje možete otići i gledati ih izbliza i eventualno ih hraniti. To je takođe problematično jer su se naučili i prilaze ljudima i postaju meta lovokradica i kriminalaca koji ih hvataju i ubijaju i rade svašta nešto loše.

Međutim, kada se desi problem, kada se konj povrijedi, onda ne postoji način da mu se pomogne. Jednostavno ne postoji sistem, ne postoji služba, ne postoji niko ko o njima brine i to traje već godinama. Na ovom području postoji nešto više od hiljadu konja i skoro dvije decenije traje taj njihov problem.

Nekada je grad Livno imao ingerenciju nad njihovom zaštitom, ali su onda odustali od toga zato što se podrazumijevalo da, kada se desi saobraćajna nesreća u kojoj učestvuju konji, grad plaća odštetu. Pa su onda prestali da im pružaju zaštitu, ali što se tiče plaćanja odštete ništa se nije promijenilo.

Vanja i Ajdin su tokom snimanja ovog filma dva puta imali situaciju da pokušaju pomoći povrijeđenim konjima i u filmu vidite koliko je nemoguće doći do veterinara i do veterinarske službe, koliko je tu ispetljano svega, od njihovih poziva inspektorima, veterinarima… Čak  su ponudili da sami plate tu intervenciju, jer je jedan od razloga zbog kojih ne dolazi veterinar na intervenciju i taj što nemaju sistemski riješeno plaćanje. I kada su sami ponudili da to plate, nije bilo moguće.

I nadam se da će ovaj film pogledati što više ljudi koji će možda doći do ideje kako da riješe ovaj problem, jer konjima treba pomoć. Konji ne mogu biti samo tu da budu zanimljivi za turističke obilaske, a da nemaju uslove za opstanak i bilo kakvu zaštitu.

Ima tu, naravno, puno ljudi koji samoinicijativno pomažu obnavljajući izvore vode koji im svakako koriste, ljudi koji ih izvlače iz blata u koje upadnu i spašavaju ih kad se desi problem, ako uspiju naći mogućnost. Znači, kao i sve u ovoj državi, ljudi entuzijasti mijenjaju i nadoknađuju sve ono što sistem ne pruža. 

Ali, to ne može i ne smije biti jedino što postoji. Ova zemlja mora prestati opstajati na entuzijazmu i dobroj volji pojedinaca, jer ne može ovako još dugo.

Jer, osim entuzijasta postoji ogromna vojska ljudi koja je jako dobro plaćena, a ne radi ništa ili ne radi ni blizu onoliko koliko bi trebali i mogli na tim funkcijama.

Ovo je film o svemu tome. Traje nekih tridesetak minuta, jako je dobro snimljen, vrlo sažeto govori o problemima i zaista se nadam da će tokom svog prikazivanja na različitim projekcijama širom Bosne i Hercegovine, a onda i na festivalima, doći do što više ljudi, da osvijestimo barem činjenicu da ti livanjski konji nisu samo lijepi konji koje vrijedi pogledati, nego da su u velikim problemima i da im treba pomoć. Pa da sve to možda dovede do nekih rješenja.

U svakom slučaju, pozivam vas da pogledate projekciju kada budete u prilici i, ako možete, svakako da podržite putem Patreona eTrafiku, jer je pola ovog filma finansirala Patreon zajednica. Ja ću svakako postati dio toga, jer volim i želim podržati stvari koje vrijede.  A ovo što Vanja i Ajdin rade itekako vrijedi. Ovo nije ni njihov prvi dokumentarac, jer su uradili već jedan o italijanskim lovcima na prepelice.

I da odgovorim na pitanje s početka – može li se novinar baviti aktivizmom? Može, ako zaista živi novinarstvo i ako mu je stalo do onog što radi. U tom slučaju, i ne može drugačije nego da pored svega bude i aktivista.