Odnosi s javnošću ili PR su pojam koji se mnogo koristi u posljednje vrijeme, posebno na internetu. Znam mnogo onih koji na spominjanje pojma PR prevrnu očima uz komentar kako je to “novotarija” ili naziv za radna mjesta kadrovima bez kojih se navodno ne može. Činjenica je da u svakom žitu ima kukolja i da postoje oni koji se zovu PiaRovci a sa tim poslom baš i nemaju veze. Ali nije moje da pišem o njima.
Lično o ovoj temi znam samo ono što sam učila zbog sebe te se u svakom slučaju ne mogu nazvati stručnjakom. Ono što želim sa ovim tekstom jeste da na jednostavan način pokažem kako svi mi vrlo često imamo potrebu da radimo neke stvari koje inače spadaju u Odnose s javnošću – kao pojedinci ili kao mali privatnici, preduzetnici, aktivisti u udruženjima i sl. Posebno ako koristimo internet.
Lični odnosi s javnošću
Ako na bilo koji način gradite brend od sebe (svoje ličnosti, profesije, interesovanja, znanja) onda vam je veoma važno kakvu sliku i mišljenje o vama ima javnost. Pretpostavka je da u tom kreiranju ličnog brenda koristite internet – jer je jeftin, svima pristupačan, nema granica i pruža velike mogućnosti. Šta je vaša javnost sa kojom komunicirate?
Blogeru javnost čine svi njegovi čitaoci. Svi koji dođu na blog da pročitaju šta je napisao imaju neko mišljenje o njemu ili će ga tek steći. U zavisnosti od tekstova mišljenje može ići od pozitivnog do negativnog, a može se i mijenjati. Svaka vidljiva aktivnost blogera utiče na kreiranje slike o njemu.
Međutim, ono što je važno reći jeste da je pojam javnosti u današnje vrijeme vrlo relativan. I ne možete uvijek imati pod kontrolom šta će se o vama pojaviti “u javnosti”. Možda ste frizerka koja nema web stranicu, ne oglašava se nigdje i samo radi svoj posao. I desi vam se da od mušterije napravite ovcu sprživši joj kosu mini valom. Ta nesretnica ne mora imati ništa više od profila na Facebooku da bi vam obezbijedila vrlo negativnu reklamu. Dovoljno je da fotografiju svoje nove frizure postavi na Facebook uz komentar gdje je i kako dobila taj grm na glavi i priča počinje. Uz dijeljenje i kopiranje fotografija vrlo brzo mnogo vaših potencijalnih ili stalnih mušterija će vidjeti šta ste napravili. Još ako ste bili drski? I ako vas nema na Facebooku ili nemate način da svim svojim klijenticama saopštite svoju stranu priče? Belaj.
Primjer broj dva – stvarni slučaj. Taxista Ferid koji živi i radi u Zenici sigurno nema web stranicu niti se negdje reklamira. On radi svoj posao – vozi ljude. I šta se desilo jedno veče? Povezao je mene lično do kuće. Ja sam, vrlo zadovoljna uslugom, sjela i napisala post o tom svom iskustvu. Za 3 i po mjeseca je post pročitalo preko 1600 ljudi. Obzirom da je najveći broj čitatelja Zenica-Online iz Zenice ne treba biti mnogo pametan pa skontati kako je ovo bila besplatna i vrlo dobra reklama za Ferida. A šta da je napisano nešto loše?
Šta hoću da kažem ovim? Čak i ako nemate namjeru da budete u javnosti, na internetu, ne možete imati pod kontrolom hoćete li se tamo pojaviti. Posebno ako u svom radu dolazite u kontakt sa ljudima, ako radite bilo šta što ima veze sa ljudima (a šta nema, pitam se). Neljubazna ste kasirka u prodavnici? Možda neko napiše post o tome, o vama i o vašem radnom mjestu. Kako će vlasnik reagovati? Doktor ste kojeg pacijenti čekaju po 6 sati za pregled? Možda neki od pacijenata sjedi u čekaonici i na Facebook uživo postavlja slike i piše o tome kako vas nema?
Danas je sve javno i ako radite bilo šta, htjeli ili ne htjeli vi svakako imate neke “odnose s javnošću”. I možete uraditi samo dvije stvari po pitanju toga. Prva je da uvijek budete savršeni i da nikad ne pravite greške, te da tako smanjite, odnosno ukinete mogućnost da se u negativnom kontekstu pojavite “u javnosti”. Da li je to moguće?
Druga mogućnost je da budete tu prisutni, da zauzmete svoj komadić javnog prostora i da komunicirate – sa javnošću.
Šta dobijate time?
Recimo da ste ona frizerka sa početka teksta. Radite dobro, kvalitetno, imate svoje stalne i vjerne mušterije. Imate svoju web stranicu i Facebook stranicu i koristite ih za komunikaciju sa svojim mušterijama. Jedno jutro ustanete na lijevu nogu i sve vam krene naopako. Klijentici koja je inače džangrizava stvarno napravite “ovca” frizuru. Ona poludi i na Facebooku napiše post o tome sa fotografijama. Šta vi radite u tom slučaju? Na svojim kanalima – web stranici i Facebook stranici priznate grešku, napišete da je sve istina i da “ovca” frizuru mušterije ne dobijaju uvijek nego vam se to desilo iz tog i tog razloga. Uputite izvinjenje, poklonite nesrećnici pola godine besplatno friziranje, javno joj se izvinete. U svemu tome će se sigurno javiti i vaše zadovoljne mušterije koje će stati uz vas, koje će razumjeti da se greške dešavaju i koje će potvrditi da znate raditi svoj posao. Situacija u ovom slučaju izgleda puno bolje, slažete se?
A to sve možete uraditi samo ako ste inače navikli ljude da sa njima komunicirate, da znaju gdje će vam se i kako obratiti ako vam žele reći nešto. Oni će svakako pričati, bili vi tu ili ne. A samo ako ste tu moći ćete reći i svoju priču.
Kako još možete komunicirati sa javnostima?
Nedavno sam prošla svojim gradom i ugledala novootvoreni fast food u koji je vlasnik uložio prilično novca. Gradio ga je mjesecima i znam sigurno da je nemoguće finansijski preračunati svu energiju i vrijeme koji su, osim novca, uloženi u stvaranje tog mjesta na kojem bi ljudi u budućnosti trebali jesti. I dok sam prolazila razmišljala sam kako je sve dobro napravio osim tog finalnog dijela. Zašto? Pa, ko zna da je otvoren taj objekat? Samo njegovi prijatelji, saradnici i slučajni prolaznici. Nije uložio u reklamu, nije podijelio letke, nije objavio nigdje to otvaranje. Ljudi nemaju pojma o tome i moraće proći mnogo vremena da bi se zakotrljao posao do isplativosti.
A šta je mogao uraditi?
Mogao je uložiti još jednu količinu novca i platiti:
1. Reklamu u lokalnim novinama u Zenici – 2 komada
2. Lokalne radio stanice – 4 komada
3. Lokalna televizija – 1 komad
4. Internet portali – nekoliko komada
5. Uraditi 1000 letaka bar i podijeliti po gradu
Pošto se radi o objektu koji će raditi lokalno dovoljno bi bilo da je iskomunicirao samo ove lokalne medije. I za sve to mu ne bi trebalo previše novca jer cijene u njima nisu prevelike. Međutim, realno, koliko je efikasno to sve i da li bi se isplatilo? Ne znam. Ali znam šta se još moglo uraditi.
Napraviti događaj od otvaranja fast fooda?
Svi oni novci koji bi se inače uložili u reklamu su se mogli potrošiti na pravljenje besplatne hrane koja će biti podijeljena na otvaranju. Isplanirati otvaranje objekta, zakazati dan i satnicu i uputiti poziv svim medijima.
Znam, vlasnik objekta će vjerovatno pomisliti – a zašto bi novinari došli i napravili vijest o otvaranju nekog fast fooda?
Reći ću vam moguće razloge:
– Lokalni su novinari i ako im zakažete događaj u vrijeme kad inače nemaju nekog posla doći će da se druže i da pojedu nešto džaba :)
– U vremenu u kojem ima pola miliona nezaposlenih vi zapošljavate 2 – 5 ljudi. Mislite da to nije važno?
– Mrtva je sezona a u gradu inače nema nekih pretjerano velikih događanja. Doći će da popune prostor u svojim medijima.
I sada ono što još ne rade ljudi kod nas a time propuštaju veliki potencijal. Nemojte zvati samo novinare i medije. Zovite blogere, ljude koji su inače aktivni na internetu, ljude koji imaju puno prijatelja na Facebooku. Pošaljite im poziv skupa sa ostalima i dočekajte ih kao sve ostale. Neka budu tu, neka probaju vašu hranu, neka svojim očima vide šta ste to otvorili.
Pitate se čemu sve to? Pa recimo, možda će neko od blogera napisati post o tome kako ima super novi fast food u kojem je hrana odlična. Pa će taj post pročitati 200 – 300 njegovih čitalaca. Ili će neko od njih napisati na Facebooku kako je bio na otvaranju super fast fooda pa taj status vidi njegovih 1500 prijatelja. Ne moraju oni zvanični novinari napisati ni slova ako se desi ovako nešto, vjerujte. Već imate priču među običnim ljudima a to je dovoljno. Dalje samo treba da pravite super sendviče :)
Jedino što morate imati na umu jeste da isforsiran status na Facebooku ili naručen post od blogera nemaju ni blizu isti efekat. A čak i ako to nije jasno označeno vidi se – ljudi to osjete. Impresionirajte ljude i oni će dalje sami pisati i pričati o vama.
E to su vam sve “odnosi s javnošću”, onako kako ih ja vidim. Moguće da na ovaj način i nemaju puno veze sa onim pravim.
Ali ono što morate uvijek imati na umu jeste da je u ovim današnjim vremenima sve javno. I da u tim odnosima s javnošću često caruje Marfi. Tako da ono što vi ne želite da dođe u javnost tamo završi vrlo brzo. A ono o čemu biste vi voljeli da narod priča i da zna nikako da se tamo probije. Ko uspije da izbalansira ovo dvoje – da nađe način da se u javnosti priča o dobrim stvarima a da se one malo manje dobre drže pod kontrolom taj valjda i jeste savršen PiaRovac ;)
******************************************************************
Ovo je bio 13. dio a dvanaesta lekcija priručnika “Internet za početnike u 13 lekcija” koji pišem.
– Uvod možete pročitati ovdje – Internet za početnike u 13 lekcija – Uvod
– Prvu lekciju možete naći ovdje – Šta je internet? – 1. lekcija
– Druga lekcija – Zašto početi koristiti internet? – 2. lekcija
– Treća lekcija – Zašto je važno koristiti internet u poslu? – 3. lekcija
– Četvrta lekcija – Lični imidž i internet – 4. lekcija
– Peta lekcija – Prvi koraci u korištenju interneta za običnu osobu – 5. lekcija
– Šesta lekcija – Kako koristiti internet za svoju malu radnju – 6. lekcija
– Sedma lekcija – Kako se to koristi internet? – 7. lekcija
– Osma lekcija – Djeca na internetu – 8. lekcija
– Deveta lekcija – Odlučili ste – hoćete na internet? Kako dalje? – 9. lekcija
– Deseta lekcija – Facebook – kako ga koristiti – 10. lekcija
– Jedanaesta lekcija – Internet “alati” koji vam mogu pomoći da postanete vidljivi – 11. lekcija
jedan primjer sta znaci imati dostupne informacije.npr.svi se slazu da je veliki uticaj za stanje u arapskim zemljama kriv facebook i al djazera jer su upravo preko njih stanovnici saznali kako se zivi u drugim dijelovima svijeta i da oni isto tako zasluzuju.znaci da tkzv diktari ne mogu vise ljudima maslaciti.
Drugo oni koji otvore nove radnje treba da pozovu novinare ,blogere,i sl koji ne samo da ce im praviti reklamu nego ce im naprimjer staviti primjedbu u jelovniku da se ne pise “pohovani Ciken’\”Jer takve i slicne natpise sam cesto susretao .Neko pomodarstvo u izrazavanju ili pak nesto drugo
Uvek mi je bila zapanjujuća logika s kojom neki ljudi investiraju u posao – ne štede ni na čemu osim na promociji. :?
Možda bi drugačije razmišljali da su na vreme pročitali jednu misao Johna D. Rockefellera: “Next to doing the right thing, the most important thing is to let people know you are doing the right thing.” A gos’n Rockefelleru treba verovati kad je posao u pitanju. ;)
Ili šta je na tu temu svojevremeno rekao Stuart H. Britt (američki advertising konsultant): “For a business not to advertise is like winking at a girl in the dark. You know what you are doing but no one else does.” :mrgreen:
@Miro: To je posebna priča, nepismenost je zaista na sve strane. Ali o takvima ne vrijedi ni pisati niti im ima koristi govoriti.
@Pedya: Meni se čini da je to karakteristično za ove prostore i da je veliki uzrok svemu neznanje. Gledaju na promociju kao na trošak, nisu čak ni čitali neke stvari na tu temu i čak ih ima dosta koji na to gledaju kao na neku vrstu samohvale pa kao neće jer su skromni.
Proći će još mnogo vremena prije nego to ovdje kod nas dođe na neki viši nivo.
U pravu si. Kad marketing budžet u svesti donosioca odluka bude investicija, a ne trošak, stvari će se pomeriti. Marketing je neizostavni sastojak svakog proizvoda (i usluge), i to ne u njegovom razvoju, nego u njegovom nastajanju. Ljudi se bave njime svesni toga ili ne, a problem je kad dođu do neke aktivnosti za koju su svesni da pripada marketingu i – tu staju. Da bi uštedeli. :?