Nikad u životu nisam imala kućne ljubimce i isto tako nikad nisam znala uspostaviti odnos sa životinjama. Odnosno, moj odnos prema svim životinjama je bio – ja se bojim njih a vjerovatno i one mene. Jednostavno, nismo se sretali i nismo se poznavali, a kad nekog ne poznaješ onda i ne možeš baš procijeniti kakav je.

Jednom me kao malu djevojčicu po kampu na moru ganjala “strašna” bijela pudlica. Htjela valjda da se igra a ja mislila da će me progutati ako me stigne pa bježala i derala se na sav glas. Nije me stigla, tata me spasio ali od tada imam “blagi” strah od pasa svih rasa.

I sa takvim strahom me zapadne da živim u Zenici, gradu koji ima skoro psa po glavi stanovnika. Gdje god se okreneš vidiš minimalno 2. U početku sam se bojala i znala zaobilaziti ulice i ulice ne bih li ih izbjegla. A onda je došlo vrijeme da nemam gdje pobjeći pa sam bila prinuđena suočiti se sa njima. Dešavalo se tako da mi se dok hodam neki od njih pridruži i prati me u stopu. Ja zastanem – zastane i on(a). Krenem, on(a) krene. Tako ste me mogli vidjeti kako hodam ulicom i svađam se sa njima. Svašta sam im znala reći – da su dosadni, da meni ne treba pratnja, da bih ja sama izabrala ljepšeg psa da sam htjela da me prati i slično. Međutim, njih baš nešto pretjerano i ne sikira šta god da im kažete. Valjda u sebi misle “Svoj ti pos’o” ili “Šta si se navila, daj malo ušuti, ne može pas s mirom ni prošetati da ga ne ugnajviš” ili “Jadan onaj što živi sa tobom, mogu misliti kako li je njemu kad se naviješ” i sl.

Vremenom sam se nekako navikla i prestala obraćati pažnju, osim ako se ne sretnem sa čoporom koji je nervozan ili nekog ganja. Tad bih znala stati, zažmiriti ako moraju proći pored mene i u sebi se moliti svim čudima ovog svijeta da me spasu. Uvijek i jesu, moram priznati, nikad me nijedan nije ni okrznuo.

Onda mi se na balkon doselila mačka i to je postao moj prvi “balkonski” ljubimac. Živjela je na balkonu, i tako za nekoliko mjeseci povećala broj stanovnika omacivši tri mačića. Od njih četvoro ostala su nam dva mačka koja sada žive sa nama već osam mjeseci polubalkonskim životom, na relaciji stan – balkon. Ali ono zbog čega su oni bitni je to što su mi totalno promijenili percepciju životinje. Zavoljela sam ih i od tada posmatram drugačije sve životinje oko sebe.

Duša me boli kad sretnem mačiće ili kučiće na ulici koji bespomoćno lutaju, gladni i izgubljeni. A i u pogledima onih velikih pasa sve češće prepoznam neka nova značenja koja nisam viđala ranije. Tako me neko jutro na autobuskoj stanici “napao” veliki vrni cuko koji tamo bude stalno. Vidim ostale tete bježe od njega i vrište pa mi nije bilo svejedno kad je prišao i meni. Prvo me malo gurkao šapom, na šta sam mu pokušala reći da prestane jer će me isprljati. A onda se propeo na zadnje šape stavivši prednje meni skoro na ramena. Pogled kojim me je pritom gledao uopšte nije bio strašan nego nekako iskren i zaigran. Jedva me pustio da odem svojim poslom, njemu se valjda igralo.

Zašto ovo sve pišem?

Maloprije Damir dođe i priča jednu strašnu i nažalost istinitu priču. U ulici nedaleko od nas je čuo razgovor u kojem spominju kako je grupa mamlaza petardom raznijela kuče. Pitao ih je o čemu se radi pa su mu ispričali kako je ta grupa momaka od nekih 20-ak godina bacala petarde i kako su u hranu postavili petardu koju je kuče počelo da jede i onda mu je tako eksplodirala petarda usmrtivši ga :( Momak koji je to gledao je pokušao stići te idiote ali nije uspio. A i da jeste…

Ljudi su ipak najveći monstrumi, dokazano milijardu puta. Znam da oko nas žive mnogi koji su u stanju raditi ovakve i još gore stvari i skoro pa me tako nešto više ne iznenađuje. Ali, moram priznati, strah me. Strah me jer je teško na prvi pogled prepoznati ko je kakav i šta se krije iza vanjske fasade koju svi imamo. Strah me da ću se sutra naći na nekom mjestu sa sličnim monstrumima, strah me da ću sutra u nekom poslu možda morati sarađivati sa takvima. Zamislite samo kakvu djecu vaspitavaju takvi ljudi! Kad ovakve stvari vidim ili čujem uopšte me ne čude sva ona zvjerstva počinjena u ratu.

Najveći problem od svega je što se najmanje radi na rješavanju i kažnjavanju ovakvih idiota. Danas je to kuče, sutra će isti takvi maltretirati dijete u školi, prebiti nekog samo zato što izgleda drugačije ili što ih je ružno pogledao. I nikom ništa. A dok imamo ovakve kretene koji hodaju cestom i rade šta god im dođe u glavu (rekla bih “padne na pamet” ali oni to nemaju), sasvim je svejedno kakvim ulicama hodamo, je li nam gužva u saobraćaju i imamo li dovoljno kulturnih događaja u gradu.

Gospoda koja formiraju vladu 15 mjeseci nakon izbora i usvajaju budžet 31. decembra u 18 sati – nemaju kad misliti i o ovakvim stvarima.

P.S. Ovaj tekst je nastao slučajno jer me uhvatila muka zbog pomenutog događaja. Nije baš idealan način da se počne nova sezona bloganja, ali jbg, ne može drugačije izgleda.