Autor: Hana Kazazović
Krajem septembra sam vas pozvala da se priključite blogerskom istraživanju o ishrani u vrtićima i školama koje je pokrenula Maja na svom blogu, a ja osjetila potrebu da joj se priključim iz BiH (moj poziv Poziv – priključite se blogerskom istraživanju o ishrani u vrtićima i školama). Konačno smo sumirali rezultate, tačnije Maja je uradila 90% posla a ovo je moj osvrt na to uz poziv da svakako pročitate njen detaljan tekst o svemu.
Kao što smo mogli i pretpostaviti, vrlo je malo vrtića i škola koje djecu hrane zdravim, industrijski neprerađenim namirnicama i koje forsiraju povrće i voće.
Zašto kažem – kao što smo mogli i pretpostaviti?
Zato što je realna činjenica da većinom ljudi kod nas u svojim domovima praktikuju sličnu ishranu. Nešto je od svega toga uzrokovano neznanjem, nešto tradicijom a jedan veliki dio krivice leži u pritiscima industrije hrane koja svojim reklamama i uplitanjem u svaku sferu naših života zaista zbunjuje ljude (uglavnom namjerno) i potura im “muda pod bubrege”.
Mama iz BiH
Ova tema mi je bolna tačka. Razmišljam o privatnom vrtiću. Jedno jutro sam provirila u trpezariju i ugledala kriškice hljeba namazane nečim tako tankim da se to nešto nije ni vidjelo. Kad ćerku pitam šta su jeli, keže: grah sa supom, riža bez ičeg, makaroni sa mlijekom, ponekad pura, i nedavno je spomenula i krompiriće sa mrkvom i mesom. Ovo nam je šok! Ne može me niko ubijediti da se za te novce ne može napraviti kvalitetniji jelovnik! Očajno je, ali si kao roditelj stvarno nemoćan, jedino imaš opciju da ispišeš dijete. S druge strane imaš tako divnih teta, koje rade s tom djecom svim svojim srcem, bez obzira na sve te uslove. Onda se kući trudimo da nadoknadimo to s hranom, i baš jutros razmišljam o tome, jer je ćerki opao imunitet i ja odmah kontam kako sam loša mama, koja je drži tu da se pati.
Činjenica broj 1
Vrtići i škole imaju problema sa budžetima i vrlo često je loš jelovnik uzrokovan manjkom finansijskih sredstava. Ili je to najčešće opravdanje, možemo i tako reći. Međutim, uz malo više volje i truda (a i znanje je neophodno) jelovnike djece možemo znatno popraviti. Bijeli hljeb se može zamijeniti integralnim pecivom, margarin se može zamijeniti pavlakom, salame jajima i slično, a da sve opet bude u nekoj približno istoj cjenovnoj kategoriji.
Mama iz Gornjeg Vakufa
Po struci sam socijalna radnica. U Gornjem Vakufu-Uskoplju ne postoji vrtić. Postoji nekoliko igraonica za djecu koje se nazivaju vrtićima. Upoznata sam s radom jedne igraonice i bila sam u šoku kada sam vidjela u kakvim uvjetima djeca borave. Mislim kako je najvažije od svega toga navesti kako se djeci često poslužuje juha i sendvič za ručak. Što se tiče skola, ni u jednoj školi nema menza ili kantina i zanimljivo je kako su u otvorenom dijalogu sa predstavnicima općine, policije i kandidatima za općinskog načelnika osnovci Gornjeg Vakufa/Uskoplja u sklopu serije javnih rasprava “Općine-prijatelji djece” u okviru UNICEF-ovog programa “Jačanje sistema socijalne zaštite i inkluzije djece (SPIS)” postavili pitanje o prehrani u školi. Pitanje je zapravo bilo zašto u školi nemaju nikakvu kantinu (u kojoj bi sami sebi plaćali hranu) na što su dobili vrlo jednostavan odgovor kako za to nema novca. Zbog nepostojanje organiziranosti ishrane djece u školi djeca na odmorima jedu grickalice i slatkiše jer im se ne nudi nista drugo.
Činjenica broj 2
Veliki broj roditelja ne vidi ništa sporno u ovakvim jelovnicima jer na isti način djecu hrane kod kuće. Pouzdano znam da u vrtićima često imaju problem jer užina koju roditelji djeci donose sami bude sastavljena od čipsa i sličnih grickalica. Kada sam početkom ove godine išla sa Dječijom scenom BNP-a u posjetu Konjičkom klubu Visoko svih 35-oro djece su sa sobom nosili čips i smoki, i to po najmanje 2 kesice. A uz sve to su dobili sendviče od organizatora za koje se znalo da će ih dobiti, tako da su djeca za tih nekoliko sati izleta sigurno u sebe unijela mnogo više kalorija nego što im je potrebno, uglavnom nezdravih.
Čips – sastav: krompir, biljno ulje, ekstrakt paprike, začini, sol, pojačivač okusa: natrijev glutaminat
ili
Običan „čips“ – 45 g 246 kcal – 12 kašičica šećera
Mama iz BiH
Jelovnici nisu idealni, ali mi se sviđa što Insistiraju da roditelji ne donose djeci čips, čokoladice i sokove kao poslasticu u vrtić i jaslice. Insistiraju na tome da se što više voća jede, peru se zubi poslije svakog obroka a djeci daju vodu ili čaj kao alternativu za sok koji djeca najčešće piju. Za sada sam zadovoljna onim što moja djevojčica prenese da su jeli, iako nisam sigurna kako to izgleda na tanjuru.
Jelovnik se svaki mjesec mijenja, pratim to, sezonsko se voće i povrće uvrštava iako i dalje ima onih radicionalnih jela bosanske kuhinje koje ne znam da li mogu izbjeći. Djeca su i nekako ok, ali su roditelji prilično loši, uporno donose u jaslice(!) čips, gazirane sokove i sl. da njihova djeca mogu uživati kao kući. :( Pola posla je na roditeljima a moram pohvaliti učiteljice i direktora koji se trude da utiču na roditelje.
Činjenica broj 3
Industrija hrane na stalno bombarduje raznim istraživanjima u kojima se otkrivaju uvijek nekako one stvari koje idu na ruku njima. Kako? Na primjer, nedavno nas je na sve strane preplavila vijest o Nestle istraživanju prehrambenih navika djece gdje je ustanovljeno da su žitarice dobar izbor za doručak i da treba odabrati one sa cijelim zrnom. Sasvim slučajno Nestle u svojoj paleti proizvoda ima razne muslije i žitarice?
Da vam kažem nešto – ne, nema slučajnosti kada je industrija hrane u pitanju. Zapitajte se sami – da li više vjerujete klasičnoj reklami u kojoj će vam se proizvođač hvaliti kako je njegov proizvod najzdraviji izbor, kao što to rade i svi ostali proizvođači istih i sličnih proizvoda? Ili ćete prije povjerovati istraživanju koje je provela agencija i u kojima se spominju postotci, broj ispitanih porodica i sl?
Osim toga, obratite pažnju na raspored proizvoda kad uđete u prodavnice – čega je najviše i na najvidljivijim pozicijama? Od čipsa, čokolada i slatkiša ne možete proći, a na kasama su uvijek istaknute još dodatne grickalice i ostala nezdrava hrana. Zaista je teško sve to izbjeći i ignorisati, posebno kad su u pitanju djeca.
Mama iz BiH
Uslugu vrtića plaćamo 140 KM a Kanton Sarajevo još nekih 300 ili 350 . Ovih dana je aktualno anketiranje roditelja oko povećanje cijena za 20 KM kao za izradu novih zdravijih jelovnika a mi roditelji smo mišljenja da ti novci neće otići za ono za što oni govore da hoće. Pitam se da li ovim sredstvima može da se formira jelovnik, a da na trpezi nije eurokrem, margarin namaz i slično?
Činjenica broj 4
Roditelji ćute čak i kad imaju priliku da govore. U mnogim vrtićima kutije za žalbe stoje prazne a vijeća roditelja ne rade svoj posao. Zašto je to tako ne znam. Ali znam da nema logike da je nekom drugom više stalo do vaše djece nego vama. Žalite se, pišite nadležnima i odgovornima, iskoristite svaku priliku da im kažete šta vam se ne sviđa. Ne tetama koje nemaju veze sa pripremom hrane, ne kuharicama koje trebaju napraviti obroke od onoga što im se donese. Kome onda? Direktorima, ministrima, na mjesta predviđena za žalbe (a imaju ih uglavnom svi). Korak po korak se dešavaju promjene, a dok se niko ne pobuni vjerujte da se neće samo od sebe ništa promijeniti.
A da biste sve to napravili istražujte i učite o tome šta jedete. Na internetu imate dostupne sve informacije o tome šta je zdravo i kako, i kad priđete kritički svemu tome lako ćete razdvojiti žito od kukolja.
Kada god vidite neko istraživanje zapitajte se – ko ga je uradio i zašto? Otkud baš sad ta informacija?
A ja vam svakako preporučujem Majin tekst o ovom blogerskom istraživanju.
U odnosu na drugi tekst, koji je pisam prepotentnim tonom, pa sam prestala da ga čitam negde na polovini, ovo je objektivno. Ne preteruješ, ne zamenjuješ teze i uzela si u obzir i finansijsku stranu, tj. tamnu stranu Meseca. Nadam se da će neko učiniti nešto u vezi sa ovim.
I ja se nadam. Prvo bi roditelji trebali, ali eto kod njih najčešće zapne prvo.
Sjajno što ste napravile ovakvo istraživanje. Rezultati nisu iznenađujući, ali jesu neke činjenice, npr. (ne)reakcije roditelja. Deo problema, zapravo, i leži u njima – to znam jer sam i sama roditelj i gledam šta drugi roditelji rade. I nije bitno da li je taj vrtić u Bosni, Srbiji ili negde na zapadu (konkretno u Italiji, gde ga moje dete pohađa), uvek je izneneđujuće koliko roditelji ne znaju (ili, ako znaju, ignorišu) o štetnosti hrane koju daju deci.
Na primer, u svim rimskim vrtićima i školama je još pre 10 godna pokrenut projekat “Kvalitet” koji je u menze doneo organsku hranu (kad su voće, povrće, hleb, pirinač, pasta… u pitanju), dok su meso i mlečni proizvodi od biranih, lokalnih proizvođača (po sistemu km 0). I to nije promenilo cenu usluge. Naravno, dosta toga finansira sam grad, ali ne bih sad dublje ulazila u to, koliko u činjenicu da roditelji, koji uzmu decu iz škole/vrtića, gde je isto jelo kvalitetan ručak i užinu (pripremljene po uputstvima nutricionista, prema realnim kalorijskim potrebama dece) su u stanju da im daju:
– picu, jer pica ne škodi;
– grisine i čipseve koji su “bio” i stoga ne goje;
– “big mek”, jer ako uzmu 3, 4. dobiju besplatno, itd.
Jednom se proširila vest da se u menzi daje manja količina od propisane hrane deci, pa su roditelji odlučili da izvrše upad na prepad u menzu. I nisu našli ništa neregularno, osim da se deci daje propisana količina hrane koja, viđena okom odrasle osobe, izgleda malo. Ali to je potrebna količina za decu tog uzrasta za taj obrok. Kuvarice i učiteljice imaju zabranu davanja dodatka, baš da deca ne bi, kao što u Majinom postu piše, stigla popodne kući i imala na raspolaganju još samo 180 kalorija do kraja dana (što bi, teoretski, značilo da treba da preskoče večeru, ali se praktično to svodi na davanje večere i dodatnih ko zna koliko kalorija). I, da dodam, da je skoro 50% italijanske dece gojazno, i pored ovakvog “brojanja kalorija” i kvalitetne ishrane u školama i vrtićima.
Ma strašno je kako se roditelji ponašaju nekad. Kako kriviti nekoga drugog za bilo šta kad oni rade takve stvari. Mada je puno bolje kad je situacija kao u Italiji, pa bar znaš – kriv je roditelj i tačka. Ovako kod nas duplo golo.