Autor: Hana Kazazović

Kako život može biti čudno nepredvidiv razmišljam jutros. Tačnije, razmišljam od juče, od kako sam se sjetila dva primjera poznanica koje sada uživaju u svojim životima, a do nedavno su imale potpuno drugačije planove.

Jedna od njih je doživjela veliko razočarenje u ljubavi, ono kad mislite da ste na 7. nebu a onda se sve okrene i vi tresnete na glavu. Tako je bilo i njoj, jer je momak sa kojim je planirala zajedničku budućnost strašno povrijedio. Izgledalo joj je da se svijet ruši i baš je bila tužna. Sjećam se da sam joj tad bukvalno napisala da znam da sve to zvuči kao floskula, ali da ona zaslužuje nekog ko će je staviti na prvo mjesto i da očito on nije taj, jer da jeste ne bi do toga ni došlo. I? Par mjeseci kasnije je srela svog princa na bijelom konju. Ok, nije bukvalno princ a nije bilo ni konja, nego je momak sa kojim je već mjesecima u sretnoj vezi tretira kao princezu. I sad se više ne sjećam jesam li joj na jednoj od kafa na kojima je sa najsretnijim osmjehom na svijetu pričala o tome šta joj se sve dešava rekla ono famozno: “Jesam ti rekla?!” Ali i ako nisam često pomislim kako njene sadašnje sreće ne bi bilo da je onaj mamlaz nije onako povrijedio i da je nekom nesrećom ostala sa njim.

Nikad ne znaš šta je dobro a šta loše, je li tako?

Druga poznanica je bila u fazi planiranja udaje, u jednoj od onih veza gdje jednostavno znaš da je to to i da njih dvoje jedno bez drugog ne idu. I? Šipak, negdje je zapelo i veza je pukla. Znam da joj je bilo teško, ali tu se opet umiješao život i pospremio sve kako treba. Eno je sad u jednoj evropskoj zemlji, u puno sređenijem društvu, živi svoj san i radi. Sigurna sam da je i neka ljubav vreba iza ćoška. Ono što je najbitnije jeste da je sretna i zadovoljna a to se vidi iz svega što piše i radi. I naravno, svega toga vjerovatno ne bi bilo da se na primjer udala kad je planirala.

Ima takvih primjera još puno. Da se zamislim mogla bih sad napisati još par. Ali su i ova dva dovoljna da potvrde ono što želim reći.

O tome koliko je neka situacija koja nam se dešava dobra ili loša najsigurnije možemo govoriti sa neke vremenske distance, kad je ostavimo iza sebe i kad iz novog ugla pogledamo to što nas je brinulo i dovodilo do suza.

Život je zaista nepredvidiv i teško možemo shvatiti zašto se neke stvari dešavaju tako kako se dešavaju. Jedino što mi možemo učiniti jeste da ono što nam se dešava prihvatamo kao iskušenja koja su pred nama. A ona nas zaista mogu dovesti do veće sreće i onog o čemu smo godinama maštali.

Jer, kako fino kaže Kundera u svojoj “Nepodnošljivoj lakoći postojanja”:

Nema nikakve mogućnosti da se provjeri koja je odluka bolja, jer ne postoji mogućnost poređenja. Čovjek proživljava sve po prvi put i bez pripreme. Kao glumac koji igra predstavu bez ikakve probe. Pa koliko onda vrijedi život ako je prva proba života već sâm život? Život je zato uvijek sličan skici. Samo, ni skica nije prava riječ, jer je skica uvijek nacrt za nešto, priprema za sliku. A skica koja je naš život je skica ni za što, crtež iza koga ne slijedi slika.

Sami crtamo svoju skicu. A kada pokušavamo nacrtati nešto i nekako nam ne ide od ruke, sigurno ima razlog zbog čega je to tako. Tada treba stati, udahnuti duboko i pustiti da se stvari dese onako kako nam je život namijenio. Jer ipak, nekad on bolje zna šta je dobro za nas.