Uticaj pjesama na moj životni put

Autor: Hana Kazazović

Od svih zvukova na svijetu ja najviše volim tišinu i zvuk prirode, vjerovatno zbog toga što je to nešto što sve rjeđe imamo priliku čuti. Ali muzika je imala određen uticaj na moj život, tačnije određene pjesme. O njima je ovaj tekst.

Moja Hana – Indexi

Tu pjesmu ja zovem pjesmom koja me spasila. Naime, Indexi su je snimili 1976. godine i po njoj sam dobila ime. Spasila me zato što sam, po maminim riječima, trebala da se zovem Patricija ili Mimzi. Trebam li još nešto reći? Trebam li dodatno objašnjavati zašto bih ovu pjesmu mogla nazvati najdražom i najvažnijom pjesmom u mom životu, na koji je čak imala i direktan, vrlo pozitivan uticaj :D

Zeko i potočić – dječija pjesmica

Znam dosta ljudi koje određena pjesma može rasplakati zbog toga što ih podsjeti na nekog ili nešto. Ja sam ipak u životu plakala samo na ovu pjesmu, uglavnom kao dijete. Činjenica, ne znam kako bih danas reagovala na nju jer je godinama preventivno izbjegavam. Ne znam zašto sam kao dijete prolila tolike suze zbog zekine potrage za potočićem i koliko je to uticalo na mene u daljem životu, ali znam da me bespomoćnost životinja opisana u toj pjesmi i danas ne ostavlja ravnodušnom. Bespomoćnost svih tačnije, ne samo životinja.

Voljela sam, voljela – Hanka Paldum

“Imala si tek malo više od dvije godine i bile smo u šahari (stan iznad šah kluba u kojem smo živjeli). Ja sam prostirala veš, a ti si mi ga dodavala iz korpe. Uzela bi jedan komad, protresla ga u rukama da se raširi svo vrijeme pjevajući “voljela sam, voljela, voljela sam gaaaa, čekala sam, čekala, srce da mi daaaa”.

To mi je mama pričala, kao jedno od sjećanja koje joj se urezalo u pamćenje. Kako i ne bi – dijete od dvije godine i Hanka Paldum – već sam tada imala zabrinjavajući muzički ukus :))

Ne klepeći nanulama – Nedžad Salković

Malo me stid priznati da sam već uveliko išla u školu kad sam shvatila da je “stajao kraj mezara” a ne mesara. O tome kakve su se meni sve slike redale u glavi dok sam zamišljala kako Nedžad stoji kraj mesara i zove umrlu majku ne trebam ni pisati, samo znam da sam malo kad kasnije u životu imala takvu konfuziju u glavi. Vjerovatno je taj mesar krivac za to što nikad ovu sevdalinku nisam doživljavala na ispravan način, odnosno kao tužnu pjesmu.

Konjuh planinom – narodna pjesma

U moje vrijeme su se dječiji rođendani proslavljali tako što bi se u stanu skupila sva rodbina i prijatelji, sa djecom ili bez. Djeca bi dobila jednu sobu za igru i prejedanje slatkišima i grickalicama, a odrasli bi sjedili u drugoj, pričali i pjevali. Da, pjevali na sav glas sve te neke pjesme koje mi još uvijek nismo znali. I ja i danas, kad zatvorim oči i vratim se u to vrijeme, čujem tetku Bebu kako pjeva “Konjuh planinom”. Od svih je najljepše pjevala i imala taj zvonki, prepoznatljivi glas koji mi se baš u ovoj pjesmi urezao u sjećanje. Kad god bih čula tu pjesmu ja sam zaustavljala igru i slušala je pažljivo, zamišljajući tu sahranu rudara. Čini mi se da sam mogla osjetiti tugu koja je utkana u nju.

Stan’ Neretvo – Djevojke sa Neretve

Obožavala sam ovu pjesmu. Volim je i danas. Često su nam je puštali na TV-u dok sam bila dijete. I obožavala sam da je pjevam, tačnije pokušavam pjevati. Ti glasovi Djevojaka sa Neretve se teško mogu imitirati, posebno od strane nekog kome je “slon prdn’o na uho”, kako su nas netalentovane za muziku opisivali. Ali i danas, kad sam sama kod kuće, znam sebi pustiti “Stan’ Neretvo” i derati se na sav glas :))

Ah, meraka – sevdalinka

Sreća pa moj tata ne koristi internet, inače bih dobila po ušima za spominjanje ove pjesme :D U suštini, ovo je pjesma koju sam ja tek nedavno čula zato što sam je uglavnom slušala kad bi je pjevao moj tata. I to samo kad bismo putovali negdje našim žutim fićom. Da, to su bila ta meni tako super vremena kad bismo se vozili satima prema moru, sa natovarenom komplet opremom za kampovanje na i u fiću. Nije bilo radija, naravno, pa bismo vrijeme u putu prekraćivali pjevanjem. I kad bismo mama i ja potrošili sve neke pjesme koje smo mi voljeli, tata bi onako ispod glasa zapjevao “Ah meraka”. Odnosno, češće smo ga mi zezali “Hajde, hoćemo sad onu tvoju?”, a on bi se branio kako to nije njegova pjesma i kao ne zna otkud nam to. A čule smo ga kako je pjevuši kad misli da je sam, od tud nam to :D

Zamisli – Bijelo dugme

U osnovnoj školi sam slušala uglavnom Magazin i Nove fosile, najviše zbog toga što sam imala njihove kasete. Slušala sam i nekakvog Darka Domijana čije sve pjesme sa jednog albuma znam napamet, a nemam pojma ni otkud mami njegova kaseta, ni ko je čovjek ni kad je i gdje pjevao osim u tom našem kasetofonu.

Kasetu Bijelog dugmeta nam je neko presnimio i pjesma “Zamisli” je postala omiljena. Nije u njoj ništa posebno osim toga što je tata imao običaj da me kao učiteljica u školi ispituje “A šta misliš o ovom – šta je onaj ko je pisao pjesmu htio reći?” Ne znam znate li je, ali ova pjesma obiluje tim nekim figurama koje je baš totalno blesavo zamisliti. Tata i ja bismo sjedili i pričali o tome kako bi bilo kad bi neko stvarno prosipao nebom smaragde? Ili – kako bi izgledalo da poletiš i nikad se više ne spustiš? Ili kako bi bilo da ti stvarno kao obloge ritam lijepe za noge? Sve sam mogla zamisliti, stvarno :)

Pretpostavljam da negdje u tom tatinom običaju leži moje vječito interesovanje za tekstove pjesama, mnogo više nego za muziku koja ih prati. Čak mi se pjesma vrlo teško može svidjeti ako me ne dotakne riječima. Pod uslovom da je shvatim kako treba, naravno, a ne kao sa onim mesarom :D

Especially For You – Jason Donovan

I Kylie Minogue, ali je ona manje bitna za priču.

Pubertet, srednja škola i moja opčinjenost Jasonom Donovanom. Sad sa ove vremenske distance znam da je krivac za moju opčinjenost bila kablovska televizija i spot koji je pratio ovu pjesmu a koji je baš ono sladunjavo romantičan. Ok, dijelom su krivi plava kosa i ljepuškasto lice ovog australskog pjevača, u to vrijeme velikog jarana sa Kylie. Čak sam kasnije kupila i njegovu drugu ploču. Ne bih se čudila da sam bila jedina, obzirom na to kako mu je kasnije karijera tekla.

Zenica Blues – Zabranjeno pušenje

Nisam neki veliki fan Zabranjenog pušenja, a od svih pjesama mi je Zenica Blues najviše išao na živce. Vjerovatno razumljivo obzirom na to da kad živiš u Zenici koja pri tome i nema nekih drugih pjesama u kojima se spominje, onda ovu jednu čuješ previše puta u životu. Međutim, to je pjesma zbog koje jednog oktobra 1993. godine umalo nisam pukla od plača. Bilo je tek nekoliko dana kako sam krenula u gimnaziju “Žarko Zrenjanin” u Zrenjaninu, razred treći. Nekih desetak dana prije toga smo izašli iz Zenice. Vrijeme ratno, mama, brat i ja došli tu, tata ostao sam u Zenici. Veliki odmor je u toj gimnaziji bio specifičan po tome što su nam puštali muziku sa razglasa. I na tom jednom odmoru tadašnji DJ pusti Zenica Blues. Trebam li reći da sam se osjećala kao ono jednom kad su me na fizičkom pogodili loptom u stomak? Nisam mogla udahnuti, a u sekundi se iz mene prolila rijeka suza

Ali sam se nakon tog plača osjećala rasterećeno i pročišćeno. Valjda se nakupilo svega pa su to suze isprale.

Devojka iz grada – Miroslav Ilić

Ili – Kitim čaše i razbijam svirce, kako je muž i ja zovemo.

Ovo je pjesma koja mi je obilježila ekskurziju u srednjoj školi, te ujedno omiljena narodna. Pjevali smo je u tom vozu od Beograda do Bara, pa i danas kad je čujem doživim mentalni teleport u svojih 19 godina. Nažalost, on traje samo dok traje i pjesma :D

Na pola puta – Đorđe Balašević

U osnovnoj školi sam imala snimljenu kompilaciju Balaševih pjesama, sa sve Vasom Ladačkim i Slovenskom, kao dijelom priprema za ekskurziju u osmom razredu. Godinama kasnije mi se od Vase, pijetla i ekipe malo bljucalo, pa sam slušala neke njegove malo manje popularne pjesme. Jedan dan sam sjedila u svojoj tadašnjoj radnji i slušala muziku. Ušao je moj sadašnji muž, a svirala je “Na pola puta”. Kasnije mi je rekao da sam ga osvojila time što sam slušala tu pjesmu koju on baš voli, a nikad nije postala ni blizu popularna kao neke druge.

To se zove uticajna pjesma :D

You’ll Never Walk Alone

Moj tata voli Liverpool. Nije baš da je neki navijač i slično, ali mu je to jedan od najdražih klubova. On mi je i ukazao na ovu pjesmu, navijačku himnu Liverpoola i još nekih klubova. Kasnije sam malo istraživala o njoj, te saznala kako je u stvari pjesma i nastala. Ali mi je nekako njen tekst (opet tekst, normalno) vrlo inspiritivan i ohrabrujući. I nije neobično što su se navijači pronašli u njemu. Jedno vrijeme sam je imala kao alarm za buđenje, nešto mi je baš odgovarala.

Sreća – Hladno pivo

Pjesma koja opisuje sve ono što ja osjećam kad gledam današnji život i svijet oko sebe. U tih nekoliko stihova je sažeto sve ono u šta smo se pretvorili sa ovim modernim životom i marketingom oko nas. Naravno, pjeva je moja omiljena grupa danas, tako da je to dodatni plus za ovu listu.

I to bi bilo to, bar što se tiče mene i pjesama koje su obilježile moj život. Kad sam počela pisati tekst nisam ni mogla pretpostaviti da će ih biti ovoliko.

A počela sam razmišljati o pjesmama i ovakvom tekstu kad sam ugledala Coca Cola kampanju #ReciToPjesmom. Oduvijek su ljudi svoja osjećanja, razmišljanja i stavove izražavali muzikom i pjesmama i znam da svako od vas za sebe može napraviti ovakvu listu. Mene ova kampanja potakla da se prisjetim ovih koje su ostavile duboki trag, a nijedne čak nema na ovoj njihovoj stranici :D

Što me i ne čudi, obzirom šta sam sve slušala u životu i kakva muzika se kod mene inače može naći na playlistama.

Ovaj tekst je dio akcije Coca-Cola System. Više o akciji možete pročitati na Coca Cola Bloggers Network Adria


10 comments

  1. Sjajan post, divna ideja. Muzika nam se provlači kroz živote i UTIČE na nas, na naše odluke, bar povremeno, a da to najčešće ne znamo. Ne mogu da ne citiram Mark Knopflera koji je lijepo rekao: “Songs are landmarks for people, they are milestones for people in their lives..”

  2. Predivno, Hana, hvala ti! Slatko me je nasmijala tvoja priča o mesaru. Meni se to dogodilo (samo suprotno) s makedonskom “Eleno, kerko Eleno”. Elena piše dragom i traži da joj kupi kapelu. U standardnom makedonskom “kapela” je mjesto gdje se čuvaju mrtvi prije ukopa, pa sam ja kao mala mislila da Elena javlja dragom da je na samrti i traži da joj kupi/rezervira mjesto u kapeli. Umjesto toga, radi se o dijalektu na kom “kapela” označava “šešir”. Tako da, nije da Elena umire, nego jednostavno radi ‘online’ narudžbu dragom koji je u Turskoj :-). Ali avaj, kao što ti još uvijek ne možeš pročitati “Ne klepeći nanulama” u tužnom ključu, ja ne mogu pobjeći od tuge kada slušam “Eleno…” :-).

  3. Divan post. Ne bih mogla reći da su nam iste pesme uticale na životni put, ali danam je muzički ukus sličan, to sigurno. Sve ovo sa tvoje liste i ja volim.
    Samo, brinem malo za sebe, jer u poslednje vreme, čak par godina unazad uopšte ne slušam muziku.

  4. Prvo me nasmija, pa rasplaka…ali ne brini, to bar nije teško ovih dana :) Divan tekst. Super mi je curica koja pjeva Hanku. To su ta vremena. Ja sam Harisa pjevala, a na zeku i potočić i danas pustim suzu. Ali Mimzi…:) :) :)

    1. Kaže muž maloprije – sad kad ovo ljudi pročitaju, pa te vide nekad kasnije, prvo će pomisliti “evo one što samo narodnjake sluša” :D
      A Mimzi mi je i danas trauma, onu Patriciju bih, čini mi se, nekako i svarila :D

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X