Da li bi danas ljudi, da mogu i da je legalno, kupovali momke, supruge, prijatelje?

AutorHana Kazazović

Zapitah se neki dan da li bi ljudi danas, da mogu, kupovali prijatelje iz kataloga. Zamislite samo scenu – treba vam prijatelj i vi otvorite katalog, debeo poput onih Ikeinih i listate. Razvrstani su na muškarce i žene, po bojama kose i dalje unutar toga po bojama očiju. Možda eventualno i po težini i visini.

Ili možda bolje, pošto je već u pitanju prijatelj, neko sa kim ćete provoditi vrijeme, razvrstavanje po osobinama. Možda za prijateljstvo fizički izgled ne bi bio toliko bitan. Pa onda listate po kategorijama:

Interesovanja: muzika, filmovi, čitanje, pisanje, heklanje, pletenje, komentarisanje po internetu…

Vještine: kuhanje, sviranje, plesanje, skijanje…

Osobine: osjećajan, pametan, strpljiv, poslušan…

Znanja: govori 2 jezika, zna raditi na računaru, lijepo pjeva, ima položen vozački ispit…

Dvoumim se oko kategorije materijalna dobra, ne znam da li bi to bilo bitno za odabir prijatelja. To bi vjerovatno bilo važnije kod odabira partnera. A i to bismo mogli birati u katalogu, zašto da ne? Samo što bi u taj katalog bilo važno ubaciti i fizičke karakteristike. Na primjer:

– Boja kose

Boja očiju

Visina

– Težina

Naravno, u katalogu bi fino stajala cijena i onda kad izabereš onog ko ti odgovara po karakteristikama, provučeš karticu, platiš i tvoj je. Ili tvoja, zavisno od spola.

Nisam još smislila da li bi to vlasništvo bilo trajno i koje su obaveze vlasnika. Ne znam ni šta ako se ispostavi da si pogriješio u izboru, da li bi postojao neki garantni rok u toku kojeg “robu” možeš vratiti. I šta ako ti prijatelj ili partner dosadi, ostari ili poželiš promjenu i nekog novog. Nisam tačno definisala ni koje bi sve bile obaveze vlasnika, da li bi on odgovarao za zdravlje i život kupljenog prijatelja ili partnera u potpunosti. Ali svakako je ovo ideja koja mi je u jednom trenutku pala na pamet. Bitno je i u kojem trenutku, to ću malo kasnije objasniti.

Kad sam postavila ovo pitanje na Twitteru, dobila sam zanimljive odgovore.

Neki su me pitali “Zar se to već ne radi

I da, u pravu su dijelom, jer mi zaista imamo danas situacije u kojima se kupuju “prijateljstvo” ili “ljubav”. Ali to nije u ovako klasičnom i otvorenom obliku, iz kataloga. To je više onako prikriveno, kroz poklone ili neke usluge. I u takvim situacijama vrlo rijetko je takav odnos jasno definisan. Vrlo rijetko imate kupce koji će priznati da kupuju prijatelje ili ljubav. Isto tako će “kupljena roba” prije umrijeti nego reći da je u određenom odnosu zbog novca ili materijalnih dobara.

Ipak, Aleksandra mi ispriča na Twitteru za slučaj u kojem je Indijac kojeg je ona poznavala u Americi na ovakav način birao ženu. Bukvalno iz kataloga, sa svim tim osobinama i opisima. Jedina je razlika što on nije davao novac u klasičnom obliku, nego je žena dobijala status.

A šta je mene navelo na ovakvo razmišljanje?

carapica
“Čarapica”, meni najljepši pas moje ulice, živi na ulici

Poznanica je dala prilično veliku sumu novca za psa. Svog najboljeg prijatelja je odabrala po fizičkim osobinama, boji dlake, izgledu, te karakteru. I platilarobu“. I nije jedina, takvih slučajeva ima mnogo, znate i sami.

Istovremeno, mnogo napuštenih pasa živi po ulicama ili azilima, samo zato što su crni, miješani, veliki, mali, “ružni”… Nemaju pedigre, nisu rasni i zato su im šanse da nađu dom i nekog ko će ih voljeti veoma male.

Ne pričam napamet. Pričala sam sa dosta aktivista koji se bore za spašavanje životinja i uvijek se žale kako najteže udomljavaju crne pse i mačke. Za čisto bijele mace se uvijek dom nađe u tren oka, a ako imaju samo malu mrlju na sebi, na primjer obojen rep, znaju i mjesecima čekati na nekog ko bi ih spasio i zavolio.

Uvijek se u ovakvim situacijama sjetim stihova koji kažu:

Kad ti muž ne paše uz ruž, kad ti sin ne paše uz kamin,

Dala bi sve, i sebe i muža i malog da možeš ući u katalog

(Carstvo pasea – Hladno pivo)

Pa se zapitam uz šta se ne slaže na primjer crni pas ili maca, ili ona tigrasta, najčešća mačka?

Kad kupiš nešto ti si tome vlasnik. A ja nekako radije veze između živih bića posmatram kao odnose koji u sebi imaju nešto drugo, na primjer ljubav.

I baš zbog toga sam i počela razmišljati da li bi ljudi da mogu danas kupovali i ljudske prijatelje iz kataloga, kao što kupuju ove druge. Nažalost, mislim da bi. I ta misao me boli jer znam da se najbolje stvari na svijetu ne mogu kupiti novcem, ma koliko vam ta izjava zvučala isprano.

Ako želite krznenog prijatelja, nekog kome ćete pokloniti svoju ljubav i dopustiti da on to isto pokloni vama, pružite sebi šansu da se prepoznate i pronađete. Baš onako kako birate i ljudske prijatelje – prema osjećaju, intuiciji, pogledu, spletom okolnosti… Obiđite azile, stupite u kontakt sa udruženjima koja brinu o životinjama i koja uvijek imaju veliki izbor pasa i mačaka kojima traže dom.

Zagledajte se u oči svakog od njih i dopustite sebi da se zaljubite u onog koji čeka na vas. Ne samo da je to moguće, nego se uvijek tako i desi.

Pa čak i ako posebno volite neku rasu psa ili mačke, velika je vjerovatnoća da ćete u azilu naći takvog. Jer ljudi, nažalost, kućne ljubimce često tretiraju kao igračke i kad im dosade jednostavno ih ostave na ulici, bez obzira jesu li ih kupili i jesu li rasni.

Update: Prijateljica me napomenula na dodatni problem kod kupovine ljubimaca. Veliki broj njih se kupuje od uzgajivača koji se žargonski zovu “štanceri”. Trebam li posebno objašnjavati zašto? Oni “proizvode” kučiće da bi zaradili na njima. Često uopšte ne paze na uslove parenja,drže kujice u katastrofalnim uslovima i ne prave pauze između okota, sve zbog veće zarade. Kupovinom od njih ih samo dodatno motivišete da rade takve stvari.


Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X