Autor: Hana Kazazović

Prije desetak godina sam u knjizi “Probudite diva u sebi” Anthony Robbinsa pročitala da ljudi sve stvari u životu rade iz dva razloga. Jedan je da bi ostvarili ugodu, a drugi da bi izbjegli strah.

Sjetila sam se toga nedavno u razgovoru sa tatom. Pričao mi je kako je mama u posljednjih nekoliko dana malo nervozna i kako je uzrok tome operacija bruha na koju treba da ide. I kaže meni tata:

– “Je li moguće da je nju strah te operacije?”

– “Ne samo da je moguće, nego je to sigurno tako. Ko to uopšte može razmišljati o tome da će ići kod doktora iz bilo kog razloga, a ne operacije, i biti sretan zbog toga? I ne plašiti se uopšte?”, odgovaram mu.

– “Pa ja ne bih išao da me strah, pa šta god da bude”.

– “A zamisli ti kakav bi život ljudi vodili kad bi radili samo one stvari kojih ih nije strah. Znaš da mora otići na tu operaciju, uprkos tome što joj se ne ide i što se boji. Ali to je sve normalno za ljude. I hrabrost je raditi stvari čak i kad se bojiš”, odgovorim mu.

Znam da se i on boji jednako kao i ona, samo neće da prizna. Ali kod mog tate tu postoji još jedan problem – on je jedan od onih koje ne možete odvesti doktoru ni po koju cijenu. Kad ga nešto boli ili se sam liječi čajevima i limunom u kojeg vjeruje više nego u čitavu farmaceutsku industriju skupa, ili eventualno popije Andol. Da kucnem u drvo, za sada to tako funkcioniše.

Ali od tog razgovora mi se vrti u glavi to koliko svako od nas u životu uradi stvari kojih se boji. I kakav bi nam bio život kad bismo zaista radili samo ono što nam je ugodno i čega nas nije strah?

Nekad se osjećam super i mislim da mogu sve, a nekad mi i najobičniji izlazak iz kuće ili odlazak u Sarajevo sama predstavlja izazov. To su oni momenti kad bi umjesto izlaska među ljude više volio ostati pod jorganom, zaštićen u sigurnom okruženju. Pa ipak, moraš i stisneš zube, zakoračiš hrabro koliko možeš i preživiš.

Sjećam se skoro svakog odlaska zubaru. To je strah kojeg se vjerovatno neću riješiti dok sam živa. Ali idem, kad god moram, šta ću. Svaki put je isto – od momenta kad donesem odluku i zakažem se nisam normalna dok sve to ne prođe. To nisam normalna znači da samo razmišljam o tome, maštam o dobitku na lutriji koja bi mi omogućila da povadim sve svoje zube i ugradim implatante i sve tako neke gluposti. Onda odem, izmaltretiram doktoricu da mi da injekciju bez obzira koliki je kvar i preživim.

Sjećam se i svog prvog dana u školi u Zrenjaninu, kad sam u trećem srednje došla kao izbjeglica i potpuno sama u totalno novoj sredini, daleko od kuće morala da se suočim sa tridesetak novih ljudi. Preživjela, naravno.

Sjećam se i osjećaja kad sam bila u bolnici prije deset godina – svaki novi nalaz mi je izazivao ogroman strah. Kad god bi mi najavili šta će mi raditi sutra gledala sam koliko je visoko prozor sobe u kojoj sam i postoji li ikakva šansa da pobjegnem. I svaki put sam kukala mami na telefon (da, sa skoro 30 godina), a ona mi objašnjavala kako ja ne moram ništa od toga ako neću da ozdravim. A htjela sam ozdraviti i izaći, ko ne bi? I kako je moglo drugačije nego da stisnem zube i uradim sve što sam morala.

Rekoh već, nekad se bojim najobičnijih stvari i vjerovatno sve zavisi od nivoa samopouzdanja kojeg imam u tom trenutku. I jedino mi u takvim situacijama pomažu dvije stvari:

Prva je zamišljanje kako će sve izgledati kad prođe. Pomjerim u svojoj glavi fokus na vrijeme iza tog što mi predstavlja problem. Ako trebam kod zubara u srijedu, ja svjesno stalno razmišljam o petku iza toga u kojem na primjer treba da idem negdje gdje volim da idem. Trudim se koliko god mogu da iz glave istisnem razmišljanje o tome što mi predstavlja problem.

Druga stvar je pozivanje na prethodna iskustva – moja lična i tuđa. Šta to znači? U praksi znači da kad krenem misliti o tome kako moram zubaru ovako vodim razgovor sa sobom:

– “Hana, ok, strah te, ali išla si do sada 100 puta i eto te, još si živa!”

– “Da, ali znaš za onaj slučaj kad je pacijent umro na zubarskoj stolici”, javlja se onaj đavo sa lijevog ramena, naravno.

– “Da, jeste, ali za njega kažu da je bio bolestan. A i da nije, zamisli samo kakve su šanse za tako nešto. U krajnjem slučaju, ne moraš ići, ali se isto tako može desiti da ti padne luster na glavu i ubije te. Otprilike je isti procenat šansi.”

Ako se radi o nečemu što nisam imala priliku iskusiti lično, onda uvijek nađem neko ko jeste. Uvijek ima pozitivnih iskustava, uvijek ima ljudi koji su stigli tamo negdje gdje su krenuli.

To je život. Vremenom naučiš da puno više toga moraš nego što želiš, jer drugačije ne može. Prihvatiš da je to tako i po potrebi budeš hrabar, a po potrebi kukaš i plačeš dok radiš to što ti se ne radi.

I ja nekako nemam problem sa tim da priznam kad me strah, jer vjerujem, odnosno čak sam i sigurna u to da ne postoji osoba koja bar nekad u životu nije osjetila isto. 

Ali me sramota uvijek kad moram priznati, pa makar to bilo i priznanje sebi – da nešto nisam uradila zato što me bilo strah. I to je nešto što ću kod sebe vjerovatno popravljati dok sam živa.

Kako se vi borite sa svojim strahovima – koliko često im dopuštate da vas zaustave?