Autorica: Hana Kazazović

Kretanje je već dugo na listi mojih prioriteta, jer sam svjesna koliko je važno za zdravlje. Kažu da je “sjedenje novo pušenje” i da nas ubija na sličan način, a kao neko ko radi od kuće i nema taj svakodnevni obavezni izlazak iz stana, zaista sam došla u situaciju da moram planirati izlaske. Moram u dnevni raspored sebi zadati “preći 6.000” koraka (to mi je neki cilj već pola godine) i moram odvojiti vrijeme za to.

Nije uvijek lako. Zna se desiti da mi se nikako ne ide vani i da ne stižem uklopiti i to vanjsko hodanje u raspored. U tim situacijama sam koristila (i koristim) steper koji imam u kući. Obični, mali steper koji ima par nivoa otpora i koji je realno naporniji nego obično hodanje. Zato na njemu ne mogu izdržati duže od 20 minuta a da se ne oznojim potpuno, što i nije neka loša varijanta ali nije to ono što sam ja sebi zamislila u glavi. Pa onda nekih sat vremena stepanja podijelim na 4-5 dijelova i tako radim pauze od sjedenja za računarom.

Činjenica, na steperu često čitam ili učim jezik uz pomoć Duolingo aplikacije te tako sebi “skratim” vrijeme i razbijem monotoniju dosadnog pedalanja. Maštam o onoj traci za hodanje (izvorno je za trčanje ali ja bih hodala), ali ona čeka malo bolji budžet za sada.

Zašto sam povećala cilj na 10.000 koraka?

10.000 je dobar broj. Djeluje moćno i kad ga ugledam na onoj aplikaciji uvijek pomislim “Wow, e ovo je nešto!” Znalo se desiti da dobacim do toga i prije. Čim bih izašla vani i napravila malo veću šetnju ili otišla do mojih prelazila bih toliko. To je po mojoj aplikaciji nekih 6,5 km mada je realno upitna tačnost tih aplikacija. Nekad ranije sam pročitala da je za zdravlje čovjeka važno da svaki dan pređe 5 km i da je to nešto kao baza za uopšte priču o zdravlju. Pa sam u svoje ciljeve koje pišem ujutro u jutarnjim stranicama upisala i cilj za zdravlje da prelazim 10.000 koraka i da jedem neprerađenu hranu.

Dugo mi je to tako stajalo i sama sam sebi ponavljala redovno kršeći plan, posebno ovo s hranom. Teško mi je zaista ne uzeti čokoladicu ili keks, teško mi je uvijek imati živaca i raspoloženja za kuhanje i spremanje, priznajem. Trudim se i griješim i trudim se da se ne nerviram previše zbog toga.

Ali sam prije nekih 7 dana sama sebi rekla “Hajde da probaš izgurati ovih 10.000 pa da vidiš kako ćeš se osjećati”. Obula sam patike (što je i normalno jer to uglavnom i nosim), spremila slušalice i krenula prema Kamberovića polju. Jesen u svom najljepšem izdanju do sada je zaista bila motivišuća i mislim da sam smorila drveće fotokajući ga. Tačno zamišljam kako počinju kolutati lišćem i šuškati između sebe kad me vide uz komentar “Evo opet one dosade da nas slika”.

Sedam dana već idem redovno i čak sam progurala i onaj kišni dan. “Nema lošeg vremena, samo loše obuće i odjeće”, ponavljam sebi nešto što sam davno čula. Ok, patike jesu malo pustile vodu ali nema veze – osušiće se.

Motiviše me to što se zaista nakon tih 10.000 koraka osjećam odlično. Puno bolje radim, puno sam koncentrisanija i nekako sam mirna u glavi jer znam da sam za sebe uradila dosta. Nisam ja tip za teretanu ili neke velike napore, zato je hodanje uvijek bilo nešto što mi više prija i čemu se okrenem kad pomislim na fizičku aktivnost.

Šta me posebno motiviše i raduje kod hodanja?

Jedna stvar koju sam napravila mi je sve ove “šetnje” učinila zanimljivijim i takvim da u toku dana jedva čekam kad ću izaći. Dugo vremena skupljam neke govore i podcaste koje ne stižem poslušati kod kuće jer prosto ne mogu ništa slušati dok radim jer me dekoncentriše, a i volim tišinu. Međutim, ovo hodanje je idealno vrijeme za to. Zato sebi spremim listu – TED govora, podcasta pojacalo.rs, Da me ne shvatiš pogrešno podcast koji rade “njuzovci” (i malo su se ulijenili, čekam novu epizodu). I to slušam dok hodam i jako mi je zanimljivo.

Nekad se smijem pa kontam da će ljudi koji me sretnu misliti da sam luda, nekad čujem nešto korisno i to vrijeme mi sad dođe kao vrijeme koje provodim družeći se s ljudima s kojima inače ne mogu jer su razbacani po svijetu (a i ne znam ih lično, da se razumijemo, ne bih mogla sjesti i pričati s njima). I valjda po onoj “okruži se s ljudima koji su ti inspirativni ili pametniji od tebe”, meni to baš prija i osjetim po sebi da sam manje pesimistična. Popravljaju mi stanje u glavi koje mi sveopšta tmurnost okoline u kojoj živim često pokvari.

To je ono što me pokrene da se obujem i izađem čak i kad je hladno i kišovito napolju. I to je već postalo neko moje vrijeme za punjenje baterija, nešto što mi prija. Zato se i lakše natjeram da izađem, jer meni nikad nije problem hodati kad izađem – meni je uvijek problem samo izaći.

Naravno, velika iskušenja tek dolaze jer je tu zima, kratak dan i sve ostalo, ali ću se svakako truditi da istrajem. Ovo pišem zbog toga da imam sama napomenu koliko mi prija i koliko je važno. A možda da i nekog od vas potaknem da nađete sebi nešto što će vas držati aktivnim. Počnite od manjih ciljeva – od kraće šetnje svaki dan. Moji roditelji imaju običaj da nikad ne kupe sve što im treba za kuću odjednom, tako da svaki dan imaju razlog za otići do pijace. Oboje penzioneri, ali 5-6 km dnevno je njihova tura. I oni su mi takođe inspiracija.

Nismo stvoreni da sjedimo. Nažalost, vrijeme u kojem živimo nas sve više gura ka tome i sve je podređeno tome. Hodajte do posla, idite uz stepenice umjesto liftom bar nekoliko spratova, plešite. Sve se računa, odnosno na svakom tom pokretu će vam tijelo, ali i mozak, biti itekako zahvalni.