Prije nekoliko godina sam se družila sa nekoliko ljudi koji su se bavili privatnim poslom. Nije to bilo neko pretjerano intenzivno druženje nego smo zbog posla vrlo često imali priliku sjediti na nekim kafama, dogovorima i pregovorima. Ja sam uvijek takve situacije koristila da slušam i učim bilo šta što bi mi moglo kasnije koristiti jer to su bili ljudi koji su već tada imali mjerljive poslovne uspjehe iza sebe. Znate šta je bilo karakteristično za one koje sam po nekoj svojoj slobodnoj procjeni najviše uvažavala? E pa možda ćete se i iznenaditi ali – svi su mnogo cijenili kritiku.

Jedan od njih je radio sa hranom i stalno je zapitkivao kako mi se sviđa bilo šta od toga što sam pojela, da li imam neku primjedbu, da li mislim da bi nešto trebalo popraviti, da li bi se nešto moglo unaprijediti. I nije to bio slučaj samo sa mnom, on se tako odnosio prema najvećem broju svojih klijenata i mušterija „izjelica“ koji smo skoro svakodnevno tu jeli. Moram samo reći da je njegov posao od tada uglavnom rastao i razvijao se.

Zašto ovo pišem? Zato što ovih dana sve češće razmišljam o tome koliko ljudi kod nas teško podnose kritiku i koliko je tretiraju kao jednu ogromnu neprijatnost. Ne kažem da je kritika nešto najljepše što se čovjeku može dogoditi ali mislim da se iz nje uvijek može naučiti mnogo ili izvući nešto korisno, naravno samo pod uslovom da se ne zauzme odmah odbrambeni i ratnički stav. Naročito ako sama kritika nije zlonamjerna i ako u sebi sadrži konkretne argumente.

Prije nekoliko sedmica sam imala primjer gdje je došlo do glupe situacije zbog upućene kritike. Naime, kolega je na jednoj stranici koju je uređivao za lokalni kviz napisao „kritiku“ zbog pitanja iz jedne oblasti. Njegovo mišljenje je bilo da su pitanja koja su bila postavljena neprimjerena jednom kvizu koji treba biti zabavan i on ga je javno napisao. Međutim, to je izazvalo mnoga neslaganja, da ne kažem da je autor pitanja bio blago uvrijeđen i da je to shvatio kao kritiku njega samog. Pošto sam bila u svemu tome znam da se radilo o primjedbi koja je za rezultat trebala imati zanimljivija i bolja pitanja, da ne kažem da o autoru niko apsolutno nema ni sekundu loše mišljenje a kamoli da mu nešto zamjera.

Ovih dana se dešava nešto što bi moglo dugoročno izazvati negativan efekat ukoliko se stvarima ne priđe malo ozbiljnije. Naime, juče je u gradu Zenici otvoreno multipleks kino. Kino ima tri dvorane, napravili su ga preduzeća „Tropik“ i „Ekran“ nakon skoro tri godine radova. Javna je tajna da su radovi trajali toliko dugo zbog toga što vlasnici pomenutih preduzeća ne pušu u istu tikvu u koju pušu oni koji svoje velike projekte završavaju mnogo brže uz podršku opštine i vladajućih struktura. Zeničani su dobili kino a samom otvaranju su prisustvovali mnogi gradski moćnici za koje se mogu kladiti da baš i neće biti česti gosti u pomenutom objektu. Kino sa svim pratećim sadržajima će biti mjesto zabave za cijelu porodicu jer ima super dječiju igraonicu, super igraonicu za odrasle (bilijar sala), ekstra kafane sa veeeelikim izlogom koji gleda na glavni trg i naravno, tri dvorane.

U čemu je problem? Ogroman posao je napraviti ovakav objekat, ali to je sada tek početak jednog takođe velikog posla. Objekat treba biti pun da bi bio isplativ i na ljudima koji ga vode je veliki posao da Zeničane dovedu tamo i da im stvore naviku da budu česti posjetioci istog. Opštepoznata činjenica jeste da su Zeničani jedan vrlo poseban narod. Mnogo više vole da pametuju nego rade, mnogo češće traže zamjerke nego što hvale nešto. I postoji takođe još jedna teško promjenjiva činjenica – Zeničani žive u Zenici. Nisu tu Bišćani, niti Mostarci, nema ni Tuzlaka. Tu su samo Zeničani, sa svim svojim manama i vrlinama. I njih takve vrlo specifične i zahtjevne treba navići i naučiti na to da dođu u kino. A mislim, skoro sam ubijeđena u to, da će to biti nemoguće ako rukovodioci kina zauzmu tvrd stav koji glasi „Mi sve znamo i mi smo najpametniji, kome se ne sviđa ne mora da dolazi i slično“.

Upravo takav stav ovih dana „zuji“ gradom, nakon što se nekoliko usta ohrabrilo da kaže da možda ima nekih stvari koje nisu savršene. Nekoliko ljudi je reklo da projekcija koju su gledali nije bila vrhunska, nekoliko drugih je reklo da je cijena od 5 KM prevelika i da je neće moći priuštiti. Na sve to stigle su reakcije sa raznih strana. Neki su reagovali tako što su rekli „Da, uvijek nama nešto ne valja, uvijek je tuđe bolje, samo lajete okolo…“. Takve sam reakcije čula u vidu stava mnogih koji su se stavili u neki formaciju koja kao „brani“ kino. Iz redova kina nije bilo zvaničnog stava jer oni koliko sam uspjela primijetiti nemaju neki konkretan kanal putem kojeg bi komunicirali sa javnošću. Umjesto toga zaposleni su koristili svoje privatne Facebook profile da poruče kako kino nije za svakoga, kako ti što imaju primjedbe nemaju pojma i slično, sve u stilu – „A ko si pa ti da nađeš neku zamjerku?!“

Ne valja, uopšte ne valja. Stvara se negativni buzz, zujanje koje ukoliko se ne kanališe na neki način može prerasti u lošu reputaciju. Moja preporuka bi bila da se što prije formira neko odjeljenje, služba za Odnose s javnošću, koja bi imala zadatak da stvarno komunicira sa ljudima. Što prije bi trebala osvanuti funkcionalna i korisna web stranica na kojoj će ljudi moći komunicirati sa „kinom“, gdje će moći dobiti informacije. I to ne bi smio biti obični profil na Facebook-u, niti bi to trebao raditi neko ko nema osjećaj za to koliko naši ljudi znaju biti teški i puni inata.

Da sam ja na mjestu nekog takvog slušala bih kritike. Onima koji kažu da je projekcija bila loša i ispod nivoa rekla bih da će biti bolja i da je to tek početak, da je normalno da se greške dešavaju na početku i da ćemo u onakvom zdanju imati garantovano projekcije kojima ćemo biti zadovoljni. Na kritike da su sjedišta malo zbijenija rekla bih da se slažem sa tim, da bi bilo dobro da su razmaci veći ali da se to desilo zbog toga što nije bilo mogućnosti da se napravi veći razmak, mada bi svi voljeli da je veći. Na kritike koje kažu da je cijena karte od 5 KM prevelika rekla bih da sam svjesna težine situacije i da smo zbog toga uveli jeftinije karte za ranije projekcije. I da smo iz istog razloga uveli srijedom čitav dan karte po 3 KM. Ne bih nikada dizala nos ako potencijalna mušterija nađe neku zamjerku prije nego je pokušam obrazložiti na iskren i pošten način.

Mislim da je u ovako teškim vremenima gdje je ponuda svega mnogo veća od potražnje luksuz imati nadmen stav i podcjenjivati potencijalne kupce. Takođe je luksuz ne znati raditi sa ljudima ukoliko vaš posao zavisi od tih istih ljudi. Nije rješenje stalno kukati kako su Zeničani ovakvi ili onakvi, neće oni nigdje otići. Oni će uvijek biti tu, a svakom ostaje da svojim znanjem i umijećem napravi najbolje što može.