Anja Petrović: “Ne želim da me u poslu kojim se bavim određuje rod, nego sposobnost i znanje”

0
446

Autorica: Hana Kazazović

Često razmišljam o tome zašto tako malo žena kod nas ulazi u politiku. Često pričam s ljudima o tome. Upravo iz toga je nastala ideja da sa nekoliko političarki i političara iz BiH ovdje na blogu porazgovaram o tome.

U nastavku pročitajte šta na tu temu kaže Anja Petrović, portparloka PDP-a. A ostale razgovore iz ovog serijala možete pročitati na “Žene u politici”.

Šta je vas potaklo da se politički angažujete?

Meni je to bio prirodan slijed događaja. Još u vrlo mladim godinama, u srednjoj školi, pratila sam politička dešavanja i samim tim bilo mi je prirodno da se u jednom momentu angažujem. “Okidač” da zvanično pristupim stranci bila je jedna predizborna kampanja tokom koje sam slušala obećanja koja su van svake pameti, neizvodljiva, kontradiktorna, što je meni s nepunih 20 godina bilo potpuno jasno, a mnogi oko mene su se oduševljavali tim obećanjima koja, uzgred budi rečeno, ni danas nisu ispunjena. Tada sam shvatila da se samo direktnim angažmanom mogu mijenjati politike koje sam smatrala i smatram destruktivnim, te sam osjećala da mi je obaveza da se uključim i pokušam direktno doprinijeti umjesto da sjedim, gledam vijesti i žalim se kako nešto nije dobro.

Da li ste imali dilemu ili bilo kakvu vrstu ustezanja u smislu “politika je za muškarce”?

Ni u jednom momentu. U trenutku odluke da uđem u politiku o tome uopšte nisam razmišljala, kao što nisam ni kasnije tokom godina pridavala pažnju tome iako sam se suočavala sa rodnim stereotipima. Jednostavno, ne želim da me na bilo koji način rod određuje u poslu kojim se bavim nego sposobnost i mogućnost da napredujem u smislu znanja, vještine, doprinosa zajednici. Ne vidim zašto bi ijedan muškarac po automatizmu morao ili mogao biti bolji od mene ili neke koleginice.

Šta sada iz iskustva možete reći – da li je i u kojoj mjeri vaš angažman drugačiji od angažmana muških kolega? Ako jeste – zbog čega, odnosno koji su to izazovi s kojima se suočavate, a koje mislite da ne biste imali da ste muškarac?

Postoje izazovi sa kojima se i žene i muškarci suočavaju, ali se nekako više pripisuje da su to izazovi za žene. Npr. dešava se i muškarcima da se ocjenjuju i na ružan način komentarišu na osnovu izgleda.

S druge strane, muškarci se mnogo rjeđe susreću s izrazito seksističkim komentarima ili sa pričama da su do određene pozicije došli na osnovu izgleda ili nekih drugih stvari, a ne sposobnosti.

Lično, naučila sam da se na to ne obazirem. Jedino mi ponekad zasmeta licemjerje pojedinaca koji su izgradili čitave karijere na borbi za ljudska prava, a prave se slijepi i gluvi kada se takve stvari dešavaju ženama u ovoj profesiji.

Takođe, ženama se više pripisuje da se ne mogu angažovati u punom kapacitetu zbog porodičnih obaveza. Ja, s druge strane, smatram da je svakome bez obzira na rod, u ovom poslu koji zna biti izuzetno stresan, gdje se često mora odsustvovati od kuće, gdje radno vrijeme ne postoji… podrška partnera i porodice ključna da se posvete politici. Pa bila to žena ili bio muškarac.

Šta je po vašem mišljenju najveći uzrok malog broja žena u politici? Ja ne bih rekla da im neko brani da se više angažuju, često mi djeluje da je više do samih žena koje ne žele. Da li imam pogrešan utisak?

Definitivno je i to jedan od razloga i stekli ste sasvim ispravan utisak. Mi smo još uvijek u velikoj mjeri patrijarhalno društvo, gdje se žene na neki način povlače, misle da nije njihovo da se nameću i budu glasne. Mnogo puta sam gledala žene koje se nađu na izbornim listama i unaprijed odustaju od mogućnosti da možda budu izabrane, nego se postave u stilu “Stavilo me na listu da je mogu formirati”.

Zatim, moramo biti svjesni da su naše stranke najčešće osnivane na inicijative 5, 10, 15 muškaraca. Tu su već bili stvoreni kružoci i na neki način je trebalo dugo, i taj proces još traje, da se mijenja i njihova svijest o unutarstranačkoj demokratizaciji, da se odluke počnu više donositi na unutarstranačkim organima u kojim su zastupljene i žene, a manje na poluprivatnim okupljanjima. Mislim da taj process nije brz, ali ipak se dešava i između ostalog stalnim nametanjem te teme od strane jednog broja žena koje ne dopuštaju da budu izostavljene iz procesa donošenja odluka.

Šta vi mislite o “kubovima žena” unutar stranaka? Meni je to uvijek djelovalo kao da muškarci u stranci kažu “hajde da damo ženama mjesto gdje će se kao baviti politikom dok mi rješavamo bitne stvari”. Da li je moj utisak pogrešan ili sam u pravu da možda muške kolege na taj način umanjuju ženski uticaj unutar stranke?

Forum žena u mojoj stranci, PDP, osnovan je svojevremeno na inicijativu tadašnjeg predsjednika Mladena Ivanića i, dominantno muškog, rukovodstva stranke s iskrenom namjerom da to bude prostor koji će okupljati što više žena da se bave politikom – od onih “ženskih pitanja” do drugih čisto političkih inicijativa. U to vrijeme smo bili možda i jedina stranka čiji je generalni sekretar bila žena. Da li je ta ideja tadašnjeg rukovodstva zaživjela u punom kapacitetu, nisam sigurna.

Sama nikada nisam pripadala ženskoj organizaciji unutar stranke. Naravno, izuzetno cijenim napore koje ulažu koleginice koje su dio Foruma žena, ali jednostavno – not my cup of tea. Potrebno je pričati o zastupljenosti žena u politici, na rukovodećim pozicijama, o rodnoodgovornom budžetiranju, itd., ali isto tako žene moraju biti svjesne da ne mogu doći glasaču i pričati na tu temu, a on nema uvedenu kanalizaciju. Trebaju imati političke teme i jasno pokazati da se mogu baviti i vodovodnom infrastrukturom i pitanjima Ustava, budžeta države ili bilo kojim drugim za koji su kompetentne. Što opet, važi i za muškarce u politici.

Da li nam treba više žena u politici? I kako ih motivisati da se angažuju u većem broju?

Upravo ovo što sam pokušala odgovoriti i kroz prethodna pitanja – ličnim primjerom. Baveći se politikom i to baš politikom, a ne biti čisto član stranke koji popunjava kvotu ili se bazirati samo na npr. humanitarne akcije, vjerujem da žene mogu pokazati drugim ženama da ne postoje prepreke, da to što si žena nije limitirajuća okolnost i da ne trebaš biti u Njemačkoj, Finskoj ili nekoj drugoj razvijenoj demokratiji da bi bila uspješna na ovom polju. A i mi imamo vrlo pozitivne primjere izuzetnih žena u politici sa jasno izraženim stavovima i izuzetno zahtjevnim pitanjima kojima se bave.

Šta je ono što biste iz svog iskustva poručili ženama koje možda razmišljaju da se eventualno angažuju politički i tako probaju napraviti neke promjene u društvu u kojem žive?

I pored svih privilegija koje politika nosi, ovo je često vrlo stresno zanimanje i mnogi kvalitetni ljudi, i žene i muškarci, ne mogu da se nose s tim. Bitno je ne odustajati. Imati ideju, cilj, svrhu i držati se tog puta na koliko god prepreka ili nepravdi naišli. Imati svoje stavove, ali biti timski igrač, zajedno sa svojim koleginicama i kolegama.

I sama sam više puta bila na ivici da dignem ruke, odustanem, ali uvijek me vraćao  taj osjećaj pripadnosti jednom, vjerujem sjajnom, timu koji smo u PDP-u stvorili, a koji veže isti cilj, uprkos našim međusobnim razlikama – jedno zdravo društvo, u punom značenju tih riječi.



LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.