Autor: Hana Kazazović
Prije 13 godina sam čitala o tome kako nas kroz život vode samo 2 stvari – izbjegavanje straha i želja za ugodom.
13 godina kasnije bih skoro mogla potpisati kako nas kroz život vodi samo jedno – izbjegavanje straha.
Ili bih to, ako ne baš za svakog, stopostotno mogla potpisati za sebe. Jer, kad analiziram sve što sam radila i uradila, uvijek se tu negdje provuče strah, kao izmaglica ili sjena, samo da me podsjeti da je ipak bio tu i da je odradio svoj dio posla.
Za nekog kome je jedan od stubova bez kojih ne može zamisliti život sloboda i nezavisnost, to baš i nije bilo ohrabrujuće saznanje. Kako uopšte mogu biti nezavisna ili slobodna kad koračam držeći za ruku njega -strah? I to u najrazličitijim oblicima, takvim da se nekad znam zaprepastiti kad pročačkam i shvatim da je tu.
I ne, ne govorim tu o onim strahovima poput:
– bojim se lifta (da, kad su raspadnuti kakvi su vrlo često kod nas)
– visine (samo kad sam na 10.000 m iznad oceana a sjetim se da ne znam letjeti)
– golubova (njih i svih pernatih životinja samo kad su mi blizu ili u zatvorenom prostoru, ne pitajte zašto – nemam ni ja pojma ali mislim da ima veze sa Hičkokom i njegovim filmom Ptice)
Govorim o strahovima poput:
– Razočaraću i nasikiraću ljude koje volim. Ili sebe. – nekim postupkom ili neuspjehom
Jedva sam prepoznala da me u određenim odlukama vodilo upravo ovo i da sam znala sebi zakomplikovati život samo da bih održala neke stvari onakvim kakve sam ja zamislila da jesu.
– Okrenuću se sutra i shvatiti da sam neke stvari mogla bolje, samo da sam bila hrabrija
E ovo me pere stalno i uz sve nervira maksimalno jer ne mogu čak ni sebi da odgovorim na pitanje – čega se bojiš?
Neuspjeha?
Moguće, ali nema logike, bar iz ugla nekog ko nije uspio više puta, pa taj neki novi neuspjeh i ne bi bio smak svijeta. Teoretski znam da ne bi bio smak svijeta – u praksi se zaledim i kontam da možda više nemam snage i da bih se rasula k’o riža kad bi mi se to ponovo desilo. Jer, realno, od nekih prošlih neuspjeha još uvijek nisam došla sebi, pa me možda zato drže na oprezu.
Toga da nisam dovoljno dobra za ostvarenje svega onog što želim?
Da, pomislim to bar tri puta dnevno, prije jela. K’o terapija mi je. I probam svaki put da na tu gorku pilulu sebi doziram i onu slatku, pa redam u glavi sve ono što znam i što jesam uspjela, ali džaba. Ona prva gorka te sveže jer valjda udara direktno u noge, pa ne možeš da mrdneš.
Najgore od svega je što vrlo dobro znam, teoretski, da sve ono što želiš možeš ostvariti samo kad se ne bojiš i kad hrabro kreneš prema tome. Znam da tako funkcioniše SveMir, podržavajući hrabrost, gurajući te kad si slab i razapinjući ti mrežu da, čak i ako padneš, ne bubneš nosom od beton. Dok si kukavica on stoji sa strane i ako vidi da ostaješ kukavica, ode da pomogne nekom ko se ne boji.
Šta je najgore što ti se može desiti?
Kažu da je odgovor na ovo pitanje prvi korak i da odgovarajući sebi na njega brišeš sve ono čega se bojiš, jer se suočiš sa strahom i vidiš da i nije tako strašan.
Nisam još odgovorila na njega. Gledam ga i sklanjam od sebe, kad se pojavi gurnem ga ili se pokrijem po glavi dok ne ode. Ali, pojavljuje se sve češće i mislim da ću se vrlo brzo morati suočiti sa njim. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog osjećaja koji me prati već dugo i kaže da ja neću biti ja, ona prava, dok se ne prestanem kriti iza straha i dok…
…ne prihvatim da sigurnost ne postoji čak ni kao pojam, da je smisao života biti dosljedan i živjeti svoja uvjerenja i da… sreća prati hrabre.
Kako mi ide pretvaranje teorije u praksu pisaću ako, pardon – kad dođem do toga.
Kako se vi nosite sa svojim strahovima? Čega se najviše plašite?
Sjajan tekst! Svi se mi borimo sa svojim demonima. Strahova izgleda ima više nego smo spremni priznati, ali kada ih sebi priznamo, nekako vec postaju manji.
Zadnjih mjeseci nekako baš često razmišljam o strahovima, jer ih vidim ne samo kod sebe, nego kod mnogo ljudi oko mene. Krijemo ih, od sebe i od drugih, nesvjesni koliko nas svežu i koliko nam otežavaju napredovanje na bilo kom polju. Valjda je, nadam se bar, prvi korak priznati ih. Provjeriću evo na sebi najprije :)
Plašim se života. Imam strah od ljudi, onih loših, nepovjerenje je pojam kojem dajem jedan sasvim novi smisao. Strah od toga da ću kao i ranije u mnogim odnosima sa ljudima biti destruktivna, negativna i sve ono što ne želim biti, pa se u te iste odnose i ne upuštam. Strah da ne znam, ne mogu, nisam dovoljno dobra pa time sebe kočim u svemu. Volim ove tvoje tekstove, podstiču na razmišljanje, ili mi pomognu da vidim da nisam jedina koja ima takve probleme.
Nisi, nažalost. Mada si vjerovatno među rijetkima koji su uspjeli pobrojati čega se sve plaše. Meni prvoj je trebalo puno, baš baš puno vremena :)
Hvala ti na javljanju, i meni prija kad znam da nisam jedina :)
Ovo ste sjajno sročili. Razgovor koji bismo, valjda, svi trebali sa sobom nekad voditi i napraviti listu ovako nekih stvari..I valjda je to taj prvi korak, nadam se da ćemo čitati/komentarisat rezultate.
I ja se nadam da ću uspjeti doći u fazu da pišem i o rezultatima. Hvala :)
Draga Hana, nekako čitav život gledam strahovima u oči, sve čega sam se bojala kada sam imala normalne strahove (škola, fakultet, poslovi, javni nastupi, odnosi s ljudim)sa knedlom u grlu i dobijenim čirom na želucu sam prevazišla…nikada me nije spriječilo da nešto prestanem, da negdje stanem iako sam imala ogroman zemljotres unutar sebe, svaki damar se trese a ja hrabro nastupam i idem dalje. Imam užasno veliki trpeći prag tolerancije i nenormalnu upornost da ako sam nešto započela moram završiti…to je po principu gledaj strahu u oči i suoči se…e sad kada sam to sve prevazišla, nije mi problem više ni ne uspjeti a posebno to priznati, ok, i sta sad? Nije mi problem priznati grešku, ok i sta sad? Mislim jest mi problem to npr.odustati ili napraviti grešku ali znam da je najgore što se može dogoditi ono što uopšte nije najgore… Onda dođeš u fazu jednog paralizirajućeg straha, kada pogledaš smrt u lice i misliš da više nećeš doći kući živ, da više nećeš vidjeti djecu…a kada se na to nadovežu strahovi negdje usađeni, utemeljeni majčinom i očevom bolešću i smrću…kada o sebi ne možeš misliti drugačije nego da ćeš sigurno umrijeti mlad i od raka, jer su i oni isto tako… E to su strahovi, kod kojih odgovor na pitanje šta je najgore što ti se može desiti, nije bezazlen, idemo dalje, nego je bolest i smrt… To je destruktivni strah, od kojeg ničeg pozitivnog. To je strah kojeg treba da se bojimo a ostalo su sve više neke nelagode, stepenice našeg vlastitog rasta i razvoja. I zaista, najgore od njih što nam se može dogoditi, nije ono najgore…
Potpuno ste u pravu. Znam da većina naših strahova nije realna i nije vrijedna trošenja energije na njih. A opet, teško se izboriti sa njima, ma kako mali izgledali. I sve postane totalno bespredmetno kad se suočimo sa onim pravim strahom :(