Kako ostati normalan pored prezagušenosti informacijama kojoj smo izloženi?

Autorica: Hana Kazazović

Svijet u kojem živim me sve češće podsjeća na čigru – igračku koju zavrtite i onda se ona tako ravnomjerno vrti do momenta kad uspori i padne zaustavljajući se. E meni se čini da smo mi negdje na tom momentu pred zaustavljanje.

Zašto?

Zato što smo otprilike u ove dvije decenije došli do brzine života koja uništava sve što na ovoj planeti vrijedi. Zasuti smo ogromnom količinom informacija koje se smjenjuju velikom brzinom. Istovremeno, ako uzmete novine od prije 10-15 godina i čitate ih, teško ćete primijetiti neku posebnu razliku u odnosu na ovo što se dešava danas, posebno kad su u pitanju teme vezane za BiH. Likovi su nešto drugačiji, ali su priče i teme manje-više iste ili veoma slične.

Ako pratiš sve to, čitaš vijesti želeći biti informisan- garantovano ćeš se sluditi i biti stalno nervozan, isprepadan, ljut i u strahu.

Neki dan cura na Twitteru napisa kako nikad nije voljela gledati emisije u kojima ljudi pričaju na različite teme jer – koga zanima šta neko misli o nečemu. Zastala sam pomislivši kako je to genijalno. Jer ja jesam dugo vremena u sebe trpala različita mišljenja o bilo čemu, želeći saznati šta svako misli. I onda mi je u jednom trenutku počelo kipiti iz glave. Bukvalno sam osjetila da mi glava puca od silnih informacija i stavova. Najgore od svega je bilo to što nisam više znala šta ja mislim o bilo čemu.

I prestala sam. Sad, kao i ta djevojka, ne gledam nikoga. A ne pratim ni vijesti i ne čitam portale. Ako se nešto bitno dešava, saznam na društvenim mrežama koje posjetim par puta u toku dana (i to samo provjerene ljude). Ili mi kažu muž, mama ili tata.

Nije sad da se osjećam preporođeno nego… ovako jedino opstajem. Bukvalno mi pod kožu više ne može stati negativnosti i crnila i šuplje priče političara. Još sad ide predizborna kampanja, vrijeme kad političari izmile na sve strane, poput guštera ispod kamenja što se ukažu kad ugrije sunce.

Nemam ja više želudac ni mozak da čujem njihova obećanja, odnosno bilo šta što imaju reći u narednih 2 mjeseca. Ono što je meni bilo bitno za bilo kakvu odluku na izborima jeste sve ono što su uradili u protekle 4 godine. Možeš sad ćaći svom pričati bajke, meni je jedino bitno ono što si ostavio iza sebe kao konkretan potez.

A nekako sam sigurna da nisam usamljena u ovom razmišljanju.

Da se vratim na čigru i njeno padanje. Sigurna sam da svako od nas ima maksimum do kojeg može ići s količinom informacija koje može upiti u sebe. Možda sam ja do svog plafona došla ranije zbog knjiga koje sam pročitala do sada, pa mi ne ostane prostora za stavove i razmišljanja ljudi. Ali, s ovom količinom informacija koje svakodnevno primamo, od vijesti, preko portala, plakata na ulicama, letaka po haustorima, društvenih mreža s kojih se ne skidaju pogledi… uskoro će svi dostići taj maksimum.

I šta se u tom slučaju dešava? Postaneš ljut, nervozan, tužan, nesiguran, isprepadan… Ili se razboliš, bilo fizički bilo psihički.

Jer, nimalo se nije lako zaustaviti i reći sebi: “Hej, ja ću sad da pazim koliko vremena provodim slušajući druge i čitajući sve različite misli što neko napiše negdje”.

Nimalo nije lako odvojiti ljude koje vrijedi čuti od onih koji lupaju gluposti i unose paniku i nervozu, a svejedno ti troše memoriju u glavi. Nije bez razloga u stalnom rastu broj ljudi koji se bave aktivnostima poput trčanja, hodanja po planinama ili bilo čim što uključuje boravak u prirodi i odvojenost od civilizacije. Ali i pored toga što njihov broj raste, još uvijek je to manjina koja je možda svjesna šta je problem i šta im smeta, a možda prosto samo slijede osjećaj koji im kaže “Ovo je dobro, ovo mi prija”.

Neki dan u jednom intervjuu meni draga osoba reče kako bi voljela da se ukinu sve društvene mreže. I kod te rečenice sam zastala pomisliviši “Joj, kako bi to bilo… dobro? loše?”

Nisam znala odgovoriti sebi na to pitanje, ali često maštam o napuštanju tog svijeta. Maštam, a ne nalazim snage, jer mi je posao i sve što radim još uvijek vezano za njih. Međutim, nakon te njene rečenice počeh misliti o tome kako bi bilo probati razmišljati o načinu da dalje gradim život s ciljem da se odvojim od potrebe da budem tamo prisutna. Ili da ostavim samo jednu. Instagram, naravno, jer kako bih drugačije pratila Bekama i glumce iz serije La Casa de Papel :)

Jer, već neko vrijeme osjetim zavist kad sretnem nekog ko nema profile na društvenim mrežama ili se drži samo jedne. Ja stalno mislim da bih povlačenjem iz tog svijeta ostala nepovezana s ljudima, a ima ih puno s kojima volim biti u kontaktu.

Ne pišem o ovom prvi put i ne dopada mi se to što stalno moram tražiti balans između povezanosti sa svijetom i samom sobom. Previše lako se sklizne u krajnost u kojoj potrošiš sate na druge, a zaboraviš oslušnuti sebe.

Zato me svijet podsjeća na čigru koja samo što nije pala.

Jer nisam vam ni spomenula trku za parama koju vlasnici društvenih mreža stavljaju kao broj 1. u svojim planovima i radu, pa do tebe stižu samo one informacije koje neko ima da plati. I nisam spomenula algoritme koji te zatvaraju u krug istomišljenika pa nemaš pojma šta se dešava kod ljudi koji se ne slažu s tvojim stavovima i razmišljanjima. Pa onda izađeš na cestu i kontaš “Vidi, jbt, ovo nije ni blizu onom što sam vidjela na Facebooku…”

Jer, malo je onih koji će se svjesno potruditi da čuju i drugačije stavove i da probaju možda razumjeti šta se nalazi iza njih. 98% ljudi samo blokira sve ono što mu se ne uklapa u viziju svijeta kojeg želi i u kojem se osjeća sigurno.

I da se vratim na pitanje iz naslova – kako ostati normalan danas i kakve su nam šanse? Nažalost, mislim da svako od nas mora voditi računa o sebi, jer teško da će se u skorijem periodu desiti nešto da sve ovo popravi ili dovede na razumnu mjeru. Zato svako od nas ima zadatak da sačuva sebe i da nađe način da pripazi šta mu “ulazi” u glavu. Nije uopšte lako ni jednostavno, ali je možda nešto najvažnije što možete napraviti za svoje zdravlje.

Šta vi mislite o svemu i da li se i kod vas javlja prezagušenost informacijama? Kako ona utiče na vas?



By Cyber Bosanka

Savjetnica za online komuniciranje - pomažem da se ispričaju dobre i važne priče.

1 comment

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.