O životnim metaforama

Autorica: Hana Kazazović

Tekst možete i poslušati u nastavku.

Danas ću opet o metaforama. Onim životnim, kojima opisujemo ono kako život shvatamo i sa čim ga poistovjećujemo. Ja sam se nekako specijalizirala za metafore koje opisuju svu tegobu današnjeg života i ne znam da li sam ponosna na to. U stavri znam – nisam. Čak me to nervira i voljela bih da nemam tako jasne metafafore koje opisuju svu tu težinu kojom sam najčešće okružena.

Počelo je prije par godina kada sam na jednoj knferenciji slušala Damira Marjanovića. Uporedio je život u BiH sa igrom onim loptama medicinkama. Rekao je da je naš život ovdje upravo kao kad igrate tim loptama koje su teške i koje vas namuče za svaki udarac. I onda kad naši ljudi odu na primjer negdje vani, sve im izgleda kao kad nakon medicinki uzmete one obične, dobre lopte koje skaču lako i nema te težine kod udaraca. Jer ovdje se za svaki udarac, za svaki potez moraš namučiti bar pet puta više nego negdje gdje se cijeni znanje i trud.

Onda mi je na pamet pao Sizif. On i njegov kamen koji vječito gura uzbrdo. Pa sam život u BiH, odnosno na Balkanu ili u regionu počela posmatrati kao guranje tog kamena. Naravno, ne guramo ga svi. Ima i onih podobnih koji svoje kamičke kotrljaju nizbrdo. U stvari samo ih čušnu i onda se oni kotrljaju lako i bez zastoja, pomognuti imenom, nacijom, rodbinom, podrškom koja već treba. Ovi ostali koji se nisu snašli u svemu, ostali koji se osloniše samo na znanje i obraz, ostadoše da svoje kamenje guraju uzbrdo. Pa kako ko uspije.

Volim rijeke i vodu i puno vremena provedem gledajući kako teku. Ne znam da li mi se ta metafora nametnula one 2014. godine kad su nas rijeke odlučile opomenuti i pokazati nam ko je gazda, ali znam da mi se u zadnjih par godina sve češće u glavi pojavi ona kako plivamo uzvodno. Ne svi, naravno, opet samo oni koji se drže znanja, sposobnosti, oni koji pokušavaju da izguraju svoje ideje, snove, ciljeve, bez podrške stranaka ili nekih drugih ortačkih grupa, da tako kažem. Neću sad da spominjem onu sposobni a ne podobni jer su je koristili mnogi u predizbornim kampanjama, lažljivo, naravno. Ali znate na šta mislim i znate i sami ko sve danas pliva uzvodno. I znate i sami da mnogima ponestaje snage i da upravo onda kad uhvate prvu priliku gledaju da iz te rijeke iskoče na obalu i odu što dalje od nje, ka Njemačkoj ili nekim drugim zemljama. Tamo gdje im sposobnosti neće spominjati samo u predizbornim kampanjama, nego će je vrednovati stvarno na radnom mjestu, ne pitajući vas kako se zovete, iz koje ste stranke nego šta i kako znate raditi.

Zadnja metafora koju imam i koje se sve češće sjetim je živo blato. Nekako me život ovdje sve češće podsjeća upravo na to, onako kako sam ga viđala na filmovima. Pa kad upadnete u njega ne znate je li gore da se batrgate i nešto kao pokušavate ili je veća šansa da ćete opstati ako se opustite i pustite.
Mnogi se batrgamo propadajući sve dublje i gledajući ima li negdje kakva grana ili konop za koji ćemo se uhvatiti i izvući. Ali nema, sve su manje šanse i prosto bez njih na vidiku nestaje i ta zadnja nada da bi možda moglo biti bolje. Ili drugačije.

Mislite da sam previše crna? Dajte mi taj konop da se uhvatim ako ga imate.

Neki dan sam pričala sa poznanicom koja ima sina na početku osnove škole a muž joj radi u jednoj od susjednih zemalja, na građevini. Sin pati za njim, rasplače se u školi. Muž pati jer mu dijete odrasta bez oca, a mora jer mu tu ne može obezbijediti ništa. Sjetim se kako mi je Lejla prije par mjeseci pričala o Krajišnicima koji su nakon rata odlazili vani i radili isto tako pa onda odvodili kasnije žene i djecu. I kontam, sve nam se ponavlja. Djeca nam rastu bez roditelja samo da bi mogli imati ono najosnovnijie.

I još jedna od stvari koje me žuljaju je mojih par poznanika koji imaju tako neke želje koje bi njima mogle obogatiti živote nemjerljivo, a koštaju na primjer od 100 do 200 KM mjesečno. I to ne svaki mjesec. Želje za putovanjima po BiH, da na primjer mogu obići neko mjesto i raditi fotke ili tako neke stvari. Ne mogu to sebi priuštiti od svojih primanja. Uspiju možda u godini dana otići negdje jednom za cca 60 KM. Onda pogledam plate tih nekih parlamentaraca od nekoliko hiljada KM, onih što su na sve te troškove neki dan izglasali da mogu spavati čak u skupim hotelima i voziti se biznis klasom u avionu. Jer, gdje ćeš se gurati sa običnim svijetom u ekonomskom razredu kad možeš biznis. A ovamo neko mašta o 100 KM da ode u Goražde ili Mostar iz Šamca. Ili oni koji su tražili da im se uvede bijeli hljeb, jer zaboga, kako će bez primanja sad nakon svega, kad izađu iz parmalenata? Kako sa konja na magarca, a možda nema ni tog magarca.

I znam, reći će svi da nam je onako kako zaslužujemo. Imamo priliku da biramo, izaberemo i evo šta dobijemo. Ali, nismo svi zaslužili to, znam sigurno. Znate i vi, samo je najlakše sve zagrnuti generalizacijom i reći da je narod kriv.

A ni u živo blato niko ne skače svjesno.

Druga stvar o kojoj vam želim reći nekoliko rečenica danas je knjiga koju sam pročitala prije par dana. Ja inače knjige nakon čitanja uglavnom poklanjam jer volim da se knjige čitaju a sama se vrlo rijetko vraćam pročitanoj knjizi. One koje odlučim zadržati su baš meni jako važne i znači da mi se veoma dopadaju. Knjigu “Mostarenje” Miše Marića ne dam nikom, tako sam napisala i u tekstu koji o njoj objavih na blogu. Ne dam je nikom zato što je predivna izato što ću joj se sigurno vraćati još ko zna koliko puta.

A kupila sam je sama sebi kao poklon. Bila sam ja u Mostaru u maju ove godine u sklopu projekta koji sam radila, išla sam sama i zaljubila se u ovaj grad. Nisam ranije imala priliku upoznati Mostar i ovo je bio prvi put da se družimo. Potrefilo se i da je te nedjelje bio 150. rođendan Aleksi Šantiću pa sam rano, oko pola 7 ujutro išla na groblje. Neću nikad zaboraviti to predivno jutro u kojem sam upoznala uspavani Mostar u kojem nema ljudi, Kujundžiluk potpuno prazan, groblje Bjelušine koje mi je jedno od najljepših ikad koje sam vidjela. I onog čiku što sam srela na groblju u pola 7 ujutro, koji me čudno gledao što sjedim sama u to doba ispred Aleksinog groba, pa mu rekla da je pjesniku rođendan. I to je bilo dovoljno da me ne ocijeni totalno ludom.

I kad sam par sedmica kasnije na TV-u vidjela emisije Miše Marića nazvane “Namigivanje zvijezdama” pratila sam ih opčinjeno. Za one koji ne znaju, Mišo Marić je pjesnik, novinar, osnivač i voditelj “Mostarskih kiša”, ansambla koji je osnovan tamo 70-ih u Mostaru. Dječijeg, pa su onda ta djeca rasla. A obišli su cijelu bivšu državu i svijet pjevajući i sa njima su sarađivale mnoge velike zvijezde tog vremena. Stariji se sjećaju, znam. A mi mlađi koji smo samo zakačili dio tog vremena, nedovoljno da sve zapamtimo, imamo YouTube.

Mišo je u tim emisijama pričao o ljudima koje je znao i volio, o svojim prijateljima ili onima koji su mu bili važni, poput Alekse Šantića. I upravo je njegova knjiga “Mostarenje” bila osnova za emisije, pa sam je zato poželjela imati.

Njegov stil pisanja je, kao što mi reče jedna čitateljka na Facebooku, poput heklanja. Pitko, toplo, predivno. Oplakala sam skoro svaku priču jer su protkane sjetom. Oplakala sam i kraj knjige jer je nema više a ja bih je mogla čitati ne znam koliko i ne bi mi nikad dosadila. I tu su priče o Aleksi i ženama koje je volio ili opjevao, Osmanu Đikiću i njegovoj Zorki, Peri Zubcu. Sve one zajedno sa pričom o Miši i njegovoj Azri su u dijelu “Podsjetnik na ljubav”.

Drugi dio je “Namigivanje zvijezdama”, nazvan po stihovima Mike Antića iz “Besmrtne pesme”. Mika je takođe bio Mišin prijatelj i često ga pominje u tekstovinma. U tom dijelu su mnogi poput Šibe Krvavca, Ice Voljevice, Skendera Kulenovića, Džemala Bijedića, te mnogih drugih.

Kad ih čitate bude vam prosto žao što niste stariji i što niste bili dio tog vremena u kojem su ljudi pisali pjesme, družili se uz njihovo recitovanje, ples, zezanje, voljeli umjetnost, posjećivali izložbe, takmičili se u zezanju i bili tako veliki u ljudskosti.
Meni je “Mostarenje” najljepša oda vremenu koje je prošlo, najljepša oda ljubavi koja postoji i knjiga koja grije oko srca i koju prigrlite kao rame prijatelja da vam bude lakše u nekim teškim danima. Zato je ne dam nikom, a ako je želite možete je pronaći na knjiga.ba, tamo sam je i ja kupila.

Pročitaću vam samo ovih par rečenica da vam pokažem zašto sam zaljubljena u nju:

“Kakvi bismo bili ljudi bez toplih sehara po dušama u kojima, kao u svetim urnama, čuvamo svoje drage. Nesretni što ih nema, a sretni što su bili. I što smo izabrani da se u beskraju vremena dogode baš tu, pored nas.”