Piše: Hana Kazazović

Prva od stvari koju sam jutros ugledala na Facebooku je neka vrsta oproštaja mog prijatelja sa Facebookom od ozbiljnih tema. Kako on kaže:

Uvijek ih lajkaju i komentiraju uvijek istih desetak, petnaest osoba. Sa istim rezultatom: ništa se iz toga neće roditi. Zato, ako ću ostati društveno aktivan, onda će to biti konkretan rad, na konkretnim mjestima, sa konkretnim ljudima. Fejs ću ostaviti za zabavu i glupiranje. Domet mu i nije veći.

Da li je to baš tako?

Odavno se kod nas mogu čuti teze o tome kako se tamo negdje (u Egiptu, Hrvatskoj, Banjaluci) na Facebooku organizuju revolucije i protesti, a kod nas se samo lajka i šeruje.

Da li to znači da u Bosni i Hercegovini imamo neki drugačiji Facebook, neki koji ne radi?

Ne znači. Facebook u Bosni i Hercegovini je isti onaj koji imaju u Egiptu ili bilo gdje na svijetu. I svuda na svijetu je to – društvena mreža. A ja ga više volim zvati KANALOM ZA KOMUNIKACIJU.

Šta znači kad kažem da je Facebook društvena mreža?

To znači da ga čine moj komšija, tvoja komšinica, drugar iz klupe, bivši momak, prva simpatija… Čine ga ljudi sa kojima smo se družili ili sa kojima se družimo inače u životu, ljudi koji nas okružuju. Eventualno i oni koje bismo željeli imati bliže, ali sa takvima ipak malo rjeđe komuniciramo. Dakle – ljudi, odnosno MI – činimo Facebook. Niko drugi.

Kako u Egiptu na Facebooku pokreću revolucije a kod nas samo lajkuju slike?

Tako što se tamo stekla određena kritična masa ili su se povezali ljudi koji razmišljaju isto i žele učiniti konkretne korake. I onda su oni takvi iskoristili moć Facebooka da se povežu i jedni drugima prenesu svoje ideje. Pa su onda taj isti Facebook iskoristili da prenesu poruku i poziv do što većeg broja ljudi. Da nije bilo Facebooka ti ljudi koji su organizovali proteste uz pomoć Facebooka bi možda iskoristili telefone. A u neko ranije vrijeme bi tajno štampali letke i dijelili ih u noći, kad ih niko ne vidi, od vrata do vrata. Facebook im je samo olakšao tu komunikaciju.

Zašto ja Facebook i društvene mreže prvenstveno zovem KOMUNIKACIONIM KANALOM?

Zato što pomoću njih komuniciram:

– Sa rodbinom koja mi nije blizu jer mi je jeftinije a i lakše gledam slike koje govore o njihovom životu
– Sa prijateljima koji mi nisu blizu. Ili jesu ali je tako brže i često jednostavnije. A i jeftinije od telefona i pruža više mogućnosti.
– Sa radnim kolegama.
– Sa ljudima koje želim upoznati jer su mi zanimljivi – imam šta od njih naučiti, zabavni su, inspirativni i sl.

Komuniciram tako što izmjenjujemo poruke, komentarišemo jedni drugima ono što se postavi, razmjenjujemo ideje, informacije i sl.

Sve to isto uglavnom radite i vi. Čak i kada ne komunicirate svjesno – ne postavljate neke statuse – komunicirate lajkovima i komentarima, preporučivanjem i lajkovanjem članaka koje čitate.

Zašto onda kod nas nema revolucija uz pomoć Facebooka?

A očito nam trebaju, je li tako? Mislim – svako malo neko kuka, žali se na ovo ili ono – ne valja mu zrak, nema lijekova u bolnici, ignorišu nas doktori, kradu nas političari, kradu nam na vagi na pijaci… Milion problema, ali…

Kad treba ustati iz fotelje i uraditi nešto konkretno, onda se čak i vezanje pertli na patikama čini preteško, zar ne? 

Joj, ko će sad na te proteste, rano je, neće moći niko doći?

Joj, kud baš tad – ljudi rade i neće ih puno doći?

Joj, zašto ispred Opštine a ne ispred zgrade Vlade?

Joj, nemoj danas, ima utakmica! Ili serija, taman pred kraj, zakuhalo se.

Kad organizuješ nešto ili pokušaš napraviti neki konkretan korak po pitanju rješavanja bilo kojeg problema – sasvim je svejedno da li si ljude pozvao na Facebooku ili si ih zvao telefonom i išao im od vrata do vrata. Ako ih ima dovoljno zainteresovanih i spremnih da pomjere svoju guzicu doći će. Ili ako im je dovoljno stalo do njihove guzice – doći će.

Ako ih nema, ako radije šeruju, pišu i lajkaju iz fotelje to znači 2 stvari:

1. Dobro im je i nemaju razloga da se bune. To što povremeno podijele neku sliku pozivajući da se pomogne nekom znači samo da su licemjeri pa hoće da se predstave u malo boljem svjetlu.

2. Nije im dobro i kukaju i šeruju i pozivaju na revoluciju, ali ne žele učestvovati u svemu tome. To znači da žele da neko drugi za njih odradi taj posao, a da oni dođu na gotovo. Vjerovatno isto tako čekaju da im se donese čaša vode do fotelje kad su žedni ili da se raspremi sto iza njih nakon što jedu. Gotovani, ukratko.

Zato kod nas nema revolucija na Facebooku. Do nas je. Mi ne valjamo. Hoćemo svašta nešto ali za trud koji ne prelazi klikanje mišem. Mrsko nam je – dobro nam je, kako god. Ali nemamo potrebu za revolucijama i promjenama. Kad se pojavi ta potreba i kritična masa ljudi – iskoristiće se i Facebook, i Twitter, i telefon, i kopirnica. Naći će se način. Do tada – sjedimo i klikajmo.

P.S. O tome šta je bitno za pokretanje promjena ili pokretanju revolucije ću pisati u sljedećem postu.