Autor: Hana Kazazović

U okviru projekta “Izgradnja i konsolidacija kapaciteta za prevenciju sukoba” kojeg finansira Evropska unija (EU), a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u Bosni i Hercegovini realizujem svoj projekat “BH ljudi” u okviru kojeg ću u narednih pola godine predstaviti 100 zanimljivih ljudi iz BiH, po mom izboru.
Predstavljanja radim u audio formi (uz transkript, da sve forme budu zadovoljene), a 66. koju imate priliku čuti je Emina Talić Hakanović iz Zenice.

Podcast – audio snimak:

Transcript podcasta:

Hana:

Ova priča je jedna od onih koje pokazuju kako vrijedi sanjati i imati želje, te vjerovati u sebe i svoja znanja i sposobnosti. Emina je oduvijek željela raditi sa djecom i biti učiteljica i školovala se sa tim ciljem. Nakon završetka školovanja i brojnih pokušaja pronalaska posla odlučila je da prestane čekati na svoju šansu, te da umjesto toga stvori sama sebi jednu. Tako je nastao “Abakus”, ustanova koja je u početku bila zamišljena kao mjesto u kojem će školarci moći provoditi svoje vrijeme nakon nastave, dok čekaju roditelje. A evo nekoliko godina kasnije imaju i vrtić, te od ove sezone i jaslice. Njihov razvoj ona nije tako zamišljala, nego je pratila potrebe roditelja koji su bili toliko zadovoljni radom Abakusa da su stalno tražili i dodatne usluge.

Radila sam već 2 priče o vrtićima koji su državni i bilo mi je zanimljivo gledati razlike između njih. Projekti koji su u najvećoj mjeri pomogli za obnovu i razvoj državnih vrtića iz mojih priča nisu nešto što mogu koristiti i privatni. Odbijaju ih uvijek sa obrazloženjem da su – privatni. Osim toga, u Zenici je situacija takva da je cijena ista za mjesec dana u državnoj ustanovi i u Abakusu – 160 KM, ali državni iz budžeta dobijaju i razliku do 340 KM. I to je nešto što se po meni može nazvati prilično neravnopravnom tržišnom utakmicom.

Emina Talić Hakanović:

Ja sam Emina Talić Hakanović. Magistrica sam razredne nastave, a Abakus sam osnovala kada sam imala 25 godina nakon 37 odbijenica za posao učiteljice.

Kao mala još poželjela sam da budem učiteljica, u samom prvom razredu osnovne škole i na taj način sam gradila svoju karijeru, završila odgovarajući fakultet, položila volonterski i stručni ispit i nakon toga konkurisala na sve konkurse koji su bili dostupni. Obzirom da nas je bilo jako puno na birou i da kriteriji zapošljavanja nisu bili zaista definisani u skladu sa kvalitetom i sposobnostima, ja sam dobila 37 odbijenica i tada sam nekako spontano došla na ideju da mogu sama da kreiram svoje radno mjesto. A danas Abakus evo puni 10 godina rada i zapošljavamo 14 osoba u radnom odnosu. Imamo svaki mjesec 4-5 saradnika u zavisnosti od potreba roditelja naših korisnika.

2008. godine kada je Abakus osnovan mi smo započeli sa programom organizovanja produženog boravka za školarce. Pošto sam ja završila fakultet da budem učiteljica meni je taj uzrast nekako bio najbliži. I sama ideja je bila da ovo bude ustanova samo za školarce, da se bavimo specijalirano samo uzrastom djece od 6 do 12 godina. I tako smo funkcionisali 7 godina. To je bio jedan mali tim ljudi – 2 učiteljice, kuharica i ja i tako smo radili 7 godina.

E onda se 2015. godine desilo da smo zaista imali veliku zainteresiranost roditelja da proširimo djelatnost na predškolski odgoj i obrazovanje. To su najviše željeli roditelji koji su imali po troje, četvoro djece i nekako je bilo nepraktično da školarce dovode nama, predškolce negdje drugo a bili su zadovoljni našim radom. Tako smo od septembra 2015. godine proširili djelatnost na predškolski odgoj, formirali mlađu i stariju vrtićku grupu i na taj način smo uvećali i obim poslovanja za 70% a samim tim i broj zaposlenih i broj naših korisnika usluga.

U septembru ove godine, opet na insistiranje roditelja, pomjerili smo tu dobnu granicu na 12 mjeseci tako da od septembra ove godine mi imamo jaslički program i počinjemo da radimo i sa djecom od 12 mjeseci do navršene 3. godine života, tako da nam je to sad trenutno najveći izazov i nešto u čemu trenutno uživamo.

Zanimljiv mi je bio način odabira radnika za posao jer kako si napisala u onom statusu – ne prihvataš preporuke, molbe i preko veze, nego imaš svoj sistem?

Pa taj moj status na Facebooku je imao naziv “Konkurs bez štele” iz razloga da nekako pošaljem poruku mnogim ljudima koji ne znaju zapravo kako je Abakus nastao i koji su razlozi, zašto ja ne zapošljavam na taj način da me ljudi nazovu pa kažu da je neko ili moj rođak ili kćerka nekog uticajnog – jednostavno sam morala, obzirom da je za ovih 10 godina rada toliko ljudi mene upoznalo i jako puno poruka stiže kada god bude konkurs sa tim nekakvim molbama koje nisu referenca.

Mi u Abakusu želimo zaista da imamo kvalitetan kadar, želimo da napredujemo, želimo da svako u timu preuzme dio odgovornosti za svoj posao, jer samo tako i možemo napredovati i ponuditi roditeljima kvalitet. Odnosno samo tako ja mogu biti sigurna da garantujem za ljude koji rade ovdje. Često kažem svojim saradnicima – sve što bilo ko od njih uradi ide i u moj CV, ako to posmatramo na taj način. Zaista jako pažljivo biramo buduće zaposlenike i u periodu kad je taj status nastao mi smo imali 6 otvorenih pozicija upravo zbog proširenja našeg poslovanja i na jaslički program. I bukvalno svakodnevno su bili i pozivi, mailovi i poruke sa sadržajem koji nije odavao nikakve reference.

Mi zaprimimo naravno aplikacije svih zainteresiranih, analiziramo, uzmemo u obzir preporuke prethodnih poslodavaca koje su pismene. Čak kada izaberemo kandidate u uži izbor zovemo prethodne poslodavce, pokušavamo saznati ko je od njih kvalitetan, održimo čak i 2. intervju. Stručni kadar čak ponekad drži i ogledne aktivnosti u ustanovi prije konačnog izbora. Zaista nam je u cilju dobiti od svih ponuđenih kandidata na konkursu one koji su najbolji. A onda u samom tom procesu koji zahtijeva jako puno energije i vremena vi dobijate poruke da se primi ovaj ili onaj tako da to oduzima jako puno vremena.

Tako da sam ja tim statusom željela onako čisto na jednom mjestu objasniti masi ljudi zašto zapravo ne mogu proći takve nekakve molbe. Ja sama sam se izborila sa kvalitetnim radom na tržištu da prvo svoje radno mjesto napravim i onda bih ja gazila po svojim nekakvim principima kada bih postupala drugačije.

Je li bilo uvrijeđenih nakon toga?

Primijetila sam da je na neki način to imalo efekta u onom smislu u kojem sam ja i željela – da je obim tih poruka dosta smanjen, ali i dalje su stizale. Neki su rekli da sada razumiju, da nisu znali, da su mislili da ja nisam prošla takav put, da nisam nikad dobila odbijenicu za posao i tako. Da sam ja uvijek bila uspješna :D

Koliko je teško opstati kao samostalna poduzetnica danas?

Mi se samofinansiramo i zaista treba jako puno uložiti truda da se kompletna priča vodi u pravom smijeru u smislu i kvalitetnog stručnog rada i da to sve uklopite u budžet sa kojim raspolažete i da sa cijenom budete roditeljima pristupačni. U vremenu u kojem živimo gdje su u Zenici plate jako male i gdje nam je zaista standard na nekom nižem nivou nego što bi trebao da bude treba onako puno mašte, kreativnosti i ljubavi u to sve uključiti da bi rezultat na kraju bio zadovoljavajući odnosno da roditelji budu zadovoljni i da to nekako sve funkcioniše. Da i mi redovno izvršavamo svoje obaveze i prema državi, dobavljačima i prema zaposlenim.

Ali evo nakon 10 godina rada imam osjećaj da to jedno iskustvo vođenja ove ustanove od 10 godina daje određenu sigurnost u smislu da smo prošli različite krizne periode u nastajanju i u određenim momentima poslovanja tako da sad možemo i pretpostaviti određene probleme. Sada puno opreznije planiramo i ulaganja, opreznije planiramo troškove da ne bismo došli u situaciju da kasnimo sa svojim obavezama prema drugima.

Kakvi su vam planovi za budućnost, gdje se vidite za 5-10 godina? U kom pravcu će se razvijati Abakus?

Pa evo, ja sam već u uvodu navela da je zapravo Abakus bio zamišljen kao vrlo mala i skromna ustanova. Zapravo prvobitno sam ja htjela biti samo učiteljica 40 godina radnog staža. Pa sam onda zamislila da Abakus bude vrlo skroman i mali i da to bude jedan mali tim ljudi. Sve ovo što se dešavalo, sam nastanak Abakusa, proširenje Abakusa na jednu ustanovu koja zapošljava toliki broj ljudi – ništa to nije bilo u planu :D Tako da kada me pitaju za planove – imala sam situacije u životu gdje su mi se dešavale puno bolje stvari nego što sam ja planirala. Imam osjećaj da kada mi planiramo da sami sebe ograničimo. Pa uvijek na budućnost gledam onako fleksibilno.

Imam određenu viziju da Abakus treba da bude uspješna ustanova, da poboljšavamo svoj kvalitet, da poboljšavamo uslove rada zaposlenih, nastojimo nekako postići što bolji kvalitet u svakom smislu, da budemo poželjan poslodavac potencijalnim zaposlenicima, najbolji vrtić roditeljima koji se opredijele za tu vrstu usluge. 

A evo nakon ovih 10 godina rada jedan od mojih ličnih ciljeva je napraviti određeni balans između poslovnog i privatnog. To mi je nekako sada cilj. Radoholik sam i ovih 10 godina zaista nisam štedjela svoju energiju. Znalo se raditi i po cijeli dan. Kada ste poduzetnik vi u 11 sati naveče brinete hoće li popucati cijevi u vrtiću jer je -20 stepeni, dođete u 11, pojačate grijanje na maksimum ako je takva temperatura da se to ne desi. Naravno mislite na troškove i na tu svoju ideju. Ali evo ipak nakon 10 godina rada Abakus je postao jedna prepoznatljiva i stabilna ustanova, ima veliki broj zaposlenih. Trenutno bih ja nekako lično voljela naći balans između tog privatnog i poslovnog. Naravno razvijati Abakus koliko je moguće. Ali evo što god kažem imam osjećaj da ću se možda samo ograničiti jer sve ovo što se desilo je bilo u potpunosti neplanirano.

Ako ja trebam poslati poruku mladim ljudima koji je recept – recept je isključivo aktivizam. U doba nezaposlenosti, kada sam dobijala te odbijenice, ja sam se trudila da pohađam sve besplatne edukacije. Razmišljala sam o tome ako ne nađem posao kao učiteljica, bilo bi šteta da ne radim ništa. I onda sam htjela da se dodatno edukujem u oblasti ekonomije jer sam nekako dobijala te ponude za posao izvan struke koje su bile vezane za administrativne poslove. I bio je taj konkurs za Akademiju poduzetništva gdje sam ja vidjela po modulima da tu ima dosta te ekonomije koja bi mi mogla zatrebati da budem negdje sekretarica ili nešto jer bolje išta nego sjediti kući. I evo u cilju te neke dodatne edukacije, kad sam prošla tu Akademiju poduzetništva zapravo došla sam na ideju da mogu kreirati svoje vlastito radno mjesto.

S jednim ciljem sam došla na akademiju da bih ponijela nešto sasvim drugo, a opet je taj aktivizam presudio. 

Tako isto evo Abakus sam zamislila da će biti jedna skromna ustanova a ovo sve drugo se desilo potpuno spontano. Tako da moramo na neki način biti aktivni da bi te prilike dolazile. Te dobre prilike koje nismo planirali.

Jesi li ikad razmišljala o odlasku iz BiH, posebno u tim periodima kad si tražila posao i dobijala tolike odbijenice i šta misliš kako bi se mladi mogli zadržati ovdje?

Nisam nikad razmišljala o tome da ja odem iz države, što ne znam da li se može desiti. Opet kažem nikad ne možemo znati šta se može desiti u budućnosti. Nekako sam vezana za porodicu, jako rano je moj otac preminuo tako da bi bilo jako teško da ja odem iz države pošto bi majka bila sama. Sestra studira u Americi tako da sam ja vezana tu i vidim se tu dugoročno, i zbog ostalih članova porodice i rodbine.

Kada sam uvidjela razliku između života u BiH i vani jeste kada smo sestra i ja u istom periodu magistrirale. Tada sam uvidjela razliku i pomislila da ti ljudi koji odlaze možda i imaju pravo. Do tad sam smatrala da griješe, da neće nigdje naći bolje, da ipak treba ostati u domovini u kojoj su živjeli. Nisam nikada to nekome prenosila ili nekog ubjeđivala u svoje stavove ali je to bio neki moj lični stav da je ovdje dobro i da je ovdje lijepo i da se može uspjeti jer sam ja evo kao uspjela u smislu svojih nekih mogućosti i ambicija.

Međutim, kada smo sestra i ja u istom periodu magistrirale u neka dva mjeseca, ja sam uvidjela ogromnu razliku šta Amerika nudi njoj a šta meni moja država kao nekome ko je uspješan student sa visokim prosjekom i ko je evo i pored toga što meni ne treba za moj posao taj magistarski ja sam htjela da se nadogradim. Mojoj sestri je u toj godini dana njenog boravka u Americi nakon magistarskog univerzitet na kom je radila i studirala plaćao konferencije po cijelom svijetu da ona svoje misli iz magistarskog izloži. Sve je imala plaćene troškove, kotizacije uplaćene i plus na kraju i plaćen honorar što je to izložila na nekoj konferenciji. A mi znamo kako otprilike u našoj državi funkcioniše ulaganje u mlade ljude koji nude nove ideje, koji rade istraživanja. Ja da bih negdje izložila dio svog magistarskog rada treba da platim sama i troškove i kotizaciju i naravno da to radim volonterski.

Uočila sam tu razliku jer je to baš bilo u istom periodu. Ona se nalazi u državi gdje nije rođena, ona je tamo stranac ali ima jedan viši nivo poštovanja te države prema onome što ona radi u odnosu na BiH.

Ali evo, još uvijek se vidim ovdje i zadovoljna sam zaista onim što sam postigla. Naravno, ukoliko mladi ljudi žele da odu i imaju bolju priliku vani, ja to podržavam. Uočila sam evo na tom primjeru da je možda negdje drugo bolje. Ali ako mogu ovdje pronaći na neki način svoj neki prostor za djelovanje da budu aktivni, da sa tim nešto postignu, da budu hrabri, da se odvaže. Da puno ne gledaju ni na komentare sredine. Uvijek će biti ljudi koji će obeshrabrivati i slati neke negativne poruke. Bilo ih je i kada sam ja počinjala. Pitali su me kako smijem i slično. Toga će uvijek biti i na to se ne treba osvrtati svakako.