Druga knjiga Gabora Matea koja mi je došla na red za čitanje je “Rasuti umovi – porijeklo i liječenje poremećaja pažnje”. Moram priznati da sam dobila dosta preporuka u smislu – “Pročitaj Kada tijelo kaže ne, u ostalima uglavnom ponavlja stvari iz nje”. I moram odmah reći da se ne slažem sa tom konstatacijom, jer mi je ova knjiga potpuno drugačija – specijalizovana na neki način, a opet vrlo korisna ne samo za razumijevanje konkretno poremećaja pažnje, nego za shvatanje ličnosti uopšte – šta je to što utiče na nas, kako se formiramo, koliko i kako je važno odrastanje i sve vezano uz to.
Definitivno knjiga koja me potakla da razmišljam o tome koliko je važno odrastanje i vaspitanje, vrijeme u kojem raste osoba, okruženje u kojem se nalazi porodica. Gabor na svoj jednostavan i konkretan način, najviše na svom primjeru, razjašnjava ono što je meni uvijek bilo čudno – kako u istoj porodici od istih roditelja djeca “ispadnu” skroz različita. Sad mi je jasno, jer kako je on objasnio – ni roditelji nisu isti u svim okruženjima i vremenima, a sve to itekako utiče na to kako se formira dijete.
Iako je specijalizovana za razumijevanje poremećaja pažnje, meni to srećom nije bilo toliko u fokusu (nemam ga i ne znam nikog mislim lično). Ali mi je sve što sam pročitala vrlo korisno za shvatanje ponašanja djece i roditelja uopšte, za odnose u porodici i za popravljanje bilo kakvih neusklađenosti. Zato bih rekla da je ovo knjiga vrlo primjenjiva svima, posebno roditeljima, jer baš pomaže da se shvati šta je bitno u odnosu roditelj – dijete. A svakako vjerujem da onima koji imaju dodira sa ovom vrstom poremećaja posebno može biti korisna.
I da, knjigu možete naći kod Kontrast izdavaštvo BiH.
Na kraju par citata koje sam podvukla:
“Oni koji “vjeruju” u njega, poremećaj pažnje običnu objašnjavaju kao rezultat loših gena, a oni koji u njega ne vjeruju tumače ga kao posljedicu lošeg roditeljstva.”
“Ne prihvatam ADD kao poremećaj u svjetlu medicinskih termina. ADD nije bolest, iako su ga neki uticajni autoriteti tako nazvali. To je oštećenje poput, na primjer, oštećenja vida u odsustvu bilo koje bolesti.”
“Porodična atmosfera u kojoj dijete provodi rane formativne godine ima veliki uticaj na razvoj mozga.”
“Od svih okruženja, ono koje najdublje oblikuje ljudsku ličnost nevidljivo je: emocionalna atmosfera u kojoj dijete živi tokom osjetljivih, ranih godina razvoja mozga. Nevidljivo okruženje nema mnogo veze sa filozofijama roditeljstva ili roditeljskim stilom. Stvar je u nematerijalnom, u okviru kojeg su najvažniji odnos između roditelja i emocionalna ravnoteža svakog roditelja kao pojedinca.”
