Autorica: Hana Kazazović
Imam pomiješane osjećaje zbog popuštanja mjera. Prolazim juče ulicom i obradovalo me uređivanje kafana i spremanje za rad. Nisam od onih kojima su kafane nedostajale jer inače ne provodim u njima puno vremena, ali su mi stalno bili na pameti radnici i vlasnici kojima je njihovim zatvaranjem ugrožena egzistencija. Zato se radujem njihovom otvaranju i vraćanju u novo normalno, šta god to bilo.
Nervira me što po ko zna koji put gledam stihijsko donošenje odluka i tačno sam sigurna da su nas konkretno, kad je u pitanju pandemija, spasili građani koji su bili odgovorni i koji su se čuvali i poštovali sve ono što im se govorilo. Sačuvalo nas je i zdravstvo, odnosno oni koji su se pametno i požrtvovatno prihvatili posla. Bilo je takvih puno i uglavnom nisu previše vidljivi. To su oni ljudi koji su još u februaru počeli s pripremama i planiranjem radeći najbolje što znaju i umiju.
Nisu im previše od pomoći bili svi ovi centri za upravljanje krizom koji su na kraju usrali i šefa i stanicu. FUCZ je svakom normalnom i poštenom građaninu Bosne i Hercegovine izazvao mučninu i nagon na povraćanje sa svim svojim mušeferama i nabavkama opreme koja nam na svu sreću nije zatrebala.
Ne želim ni misliti o tome šta bi se zaista desilo da su nam zatrebali svi oni respiratori koji su neiskoristivi i zbog toga se slažem sa svima koji tu spornu nabavku tretiraju kao zločin.
Sve ostale u kojima su preplaćeni viziri i zaštitne maske, sredstva za dezinfekciju i slično – jesu kriminal i za to takođe trebaju odgovarati oni koji su ovu krizu koristili da se obogate. Međutim, nabavka opreme koja ne može poslužiti onom za šta je namijenjena, bez obzira na cijenu, je klasični zločin. I čista je sreća da nam nije zatrebalo da ljude priključujemo u većem broju na respiratore.
Ne znam kako razmišljaju ljudi koji krizu koriste za sticanje dobiti. Ne znam šta misle o ljudima koji sjede po kućama čuvajući svoje i zdravlje svojih najbližih. Da li su im ti ljudi potpuno nebitni i ne zanima ih šta će se desiti s njima ako se razbole? Da li im ijednog momenta padne na pamet da se čak radi o novcu tih ljudi, a ne njihovom vlastitom kojeg će potrošiti pa je svejedno hoće li za njega kupiti neodgovarajuću opremu ili krompir ili šta znam – jahtu?
Ali me lično strah što takvi ljudi imaju priliku da odlučuju o našim sudbinama. Jeza me hvata pri pomisli da oni određuju ko i kada smije izaći napolje. Jer oni popodne objave kako kafići mogu početi s radom odmah, a zaborave da je još uvijek zabranjeno kretanje za djecu i penzionere.
Strah me takvih ljudi koji imaju toliku moć, a pokazali su nam da niti su dorasli tim funkcijama, niti imaju obraza i stida. O odgovornosti prema poslu koji rade da ne pričam.
Imam pomiješane osjećaje zbog popuštanja mjera jer se vraćamo u neko stanje koje nije isto i nikad više neće biti isto. Mnoge krize i pretrpljene štete će tek sad isplivati na površinu. Nije nama ovdje ni prije korone bilo sjajno i ovo je samo dodatni teg koji nam se navalio na leđa.
A količina bahatosti i neznanja koja se nagomilala na svim bitnim mjestima u ovoj državi je zastrašujuća i najveći optimisti imaju problem da pronađu način na koji će funkcionisati.
I ljuta sam, što je najgore od svega. Ljuta sam jer sam gledala ljude u cijeloj ovoj državi kako u najvećem broju paze i brinu i čuvaju se. I znam da smo u najvećem broju dobri i da zaslužujemo bolje.
Samo ne znam kako da to bolje dođe na ključna mjesta, jer ovo što sad na vrhu imamo meni najviše liči na Meduzu iz grčke mitologije. Da, onu što je umjesto kose imala zmije, a u kamen pretvarala one koji je pogledaju u oči. Te zmije su naši vlastodršci, a mi dole smo ih očito pogledali i skamenili se, pa puštamo da nam sve ovo rade bez reakcije.
