Autor: Hana Kazazović

Išla sam dati krv prvi put u životu, pa evo i kraći izvještaj o tome kako je bilo. Dešava se da me ljudi pitaju za detalje tog prvog puta, pa evo da im mogu umjesto posebnog pisanja svakom dati link na tekst.

Ja sam do bolnice stigla taxijem oko 9 ujutro da bih malo izbjegla vrućine koje vladaju ovim danima. Pitali smo na informacijama u bolnici gdje se nalazi transfuzija pa su nam rekli preko puta stepenicama lijevo. E sad, to prekoputa znači odmah preko ceste, par koraka od ulaza u bolnicu. Ima ta neka stara zgradica i u nju uđete pa onda prve (i jedine) stepenice lijevo. Ovo naglašavam zbog toga što smo mi promašili, naravno. Pisala sam o tome kako ja uvijek moram bar jednom promašiti put – Moja putovanja ili zašto je bolje ako ja nisam vođa puta. Mi smo krenuli pored te zgrade desno jer sam ugledala neke stepenice tamo kroz šumarak, pa smo stigli do zaraznog. Pa smo tu tražili da nas upute gdje je transfuzija. Pa eto, da vam se to ne bi ponovilo vi stanite na ulaz u bolnicu i direktno uđite u zgradu preko puta.

Na transfuziji rade sve neke ljubazne tete. Prvo mi je jedna uzela ličnu kartu i pomoću bar koda me pročitala u CIPS evidenciji. Onda je jedan momak imao zadatak da mi odredi krvnu grupu. To se uradi tako što vas malo bocne u prst, uzme par kapi krvi i onda ih sa nekim tekućinama stavi na staklenu pločicu, pogleda je i kaže krvnu grupu. Kako – nemam pojma, ali djeluje skroz zanimljivo. Uglavnom, ja sam A+, to sam saznala. I da, tu još pogleda u pločicu i kaže vrijednost hemoglobina. Ako je ona ok, onda idete dalje u proceduru za davanje. Ako je niska ispadate odmah tu.

Dalja procedura se sastoji od toga da dobijete upitnik sa 15-ak pitanja u kojima zaokružujete Da ili Ne. Pitanja se tiču vašeg zdravstvenog stanja, uzimanja terapija, putovanja i sl. Uglavnom, preporuka je da budete iskreni, naravno. Nakon što ispunite upitnik idete kod doktorice na pregled. Ona vas pregleda, pročita upitnik, izmjeri krvni pritisak i kaže idete li ili ne dati krv. Ja sam dobila zeleno svjetlo jer mi je i pritisak školski (120/80), tako da sam nakon toga ušla u prostoriju za darivanje.

Tu su 4 fotelje na kojima sjede darivaoci. Ljubazna sestra vam ubode iglu u ruku, da vam neku lopticu da je stišćete dok to sve traje i to je to. Traje nekih, nemam pojma, 5 – 10 minuta možda. Nisam brojala, ali nije dugo uopšte. Onda vam zamotaju ruku i pređete u trpezariju da malo sjednete, popijete sokić i odmorite. Tu dobijete i paketić sa grickalicama, slatkišima i kupon za ćevape (ako idete u organizaciji Crvenog križa). Ćevape uzmete u fast foodu ispred bolnice.

Sve skupa je trajalo sat vremena (sa onim mojim zalutavanjem). Apsolutno nikakvih smetnji nisam imala kasnije, mada sam se zezala da mogu jesti i piti čitav dan bez ograničenja jer imam opravdanje da trebam nadoknaditi darovanu krv. Osjećaj je super jer ste svjesni da to nekome zaista može spasiti život. A puno je bolje kad krvi ima na stanju nego kad se mora na frku skupljati u nekoj kriznoj situaciji.

Ja kao žensko mogu dati ponovo za 4 mjeseca, a muškarci to mogu svaka 3. Skupa sa mnom je bilo još nekoliko momaka koji su došli prvi put, a bilo je i starijih čika koji su imali već podosta popunjenje knjižice darivalaca. Prije mene su bile i neke djevojke takođe, tako da mi je bilo super vidjeti sve te ljude tamo koji su došli da bi pomogli onako kako trenutno mogu.

U svakom slučaju pozivam sve koji su zdravi da razmisle o tome i na ovaj način budu humani. Nikad se ne zna kome to može biti bitno, a nikad se ne zna ni kada nekome od nas može krv takođe zatrebati.