Krstarenje Bokokotorskim zalivom – jednodnevni izlet prepun lijepih utisaka

Autor: Hana Kazazović

Deveti dan mjeseca januara mi se čini kao idealan za pisanje o jednom lijepom danu koji sam proživjela 28. septembra 2013. godine. Zašto? Zato što osjećam potrebu da bar nakratko i bar ovako virtuelno otputujem iz Zenice koja od juče ponovo na snazi ima uzbunu zbog prezagađenog zraka, a sunce nisam vidjela danima.

Mala digresija – tata me juče zove i pita šta znači ta uzbuna, konta valjda da treba bježat’ negdje. A u stvari ne treba (doduše i kud ću), samo nam je rečeno da što manje idemo napolje a i kad izađemo da manje dišemo. Ljudi koji lože trebaju manje da lože i to po mogućnosti drvo a ne ugalj, a i Mittal će valjda malo pripaziti šta radi. Svi zajedno gledamo u vremensku prognozu i molimo za malo vjetra.

I eto, u takvom raspoloženju i okruženju ja odlučih da se vratim u taj sunčani 28. septembar, u Crnu Goru, na krstarenje Bokokotorskim zalivom. Sunce, more, brodić, malo vjetra, kamena… sve to u društvu prijatelja… odlična hrana je samo upotpunila ugođaj. Uglavnom, jedan od ljepših dana u mojoj 2013. godini. Spominjala sam ga i u tekstu Šta vam sve želim u ovoj 2014. godini?, jer sam u njemu “snimila” jedan trenutak za pamćenje.

Opet mala digresija – u tom postu sam pisala o tim mojim kolekcijama trenutaka za pamćenje. Taj naziv sam tim trenucima izabrala tad, pišući tekst. Čitam prekjuče knjigu Daring Greatly: How the Courage to Be Vulnerable Transforms the Way We Live, Love, Parent, and Lead koju je napisala Brene Brown i u njoj ona opisuje kako je njena kćerka tokom njihove vožnje u jednom čamcu zatvorila oči  i stajala nepomično neko vrijeme sa osmjehom na licu. Brene je prvo gledala nekoliko minuta a onda upitala šta radi. Kćerka joj je odgovorila da su to njene “picture memories” koje tako stvara i snima u sebi u trenucima kad je srećna, da bi se mogla podsjetiti istih kasnije. Eto, nisam jedina koja to radi. Nisam ni mislila da jesam nego mi je bilo interesanto pročitati to samo par dana nakon što sam spominjala istu stvar.

Dakle, krstarenje Bokokotroskim zalivom u organizaciji ekipe koja je organizovala Spark.me konferenciju je bilo namijenjeno opuštanju ekipe nakon ta dva dana konferencije tokom koje smo zaista slušali dosta vrlo zanimljivih predavanja.

Nakon moje srednjoškolske ekskurzije 1995. godine tokom koje smo bili u Bečićima i posjetili Budvu, te Madonninog koncerta na plaži Jaz 2008., ovo je bila moja treća posjeta Crnoj Gori (nakon raspada bivše države). Ako taj koncert uopšte mogu računati u posjetu pošto smo stigli autobusom pred sami početak a otišli odmah nakon njega, ne shvatajući da smo čitavo vrijeme bili vrlo blizu mora kojeg zbog gužve i mraka nismo ni vidjeli.

Na krstarenje smo krenuli autobusom iz Bečića do Tivta. Ja recimo uopšte nisam imala predstavu koliko je to sve udaljeno i kuda ćemo sve ploviti, tako da mi je kompletno putovanje bilo iznenađenje. Do Tivta nismo putovali dugo, možda nekih pola sata. Stigavši u Porto Montenegro ostala sam zapanjena svim onim jahtama koje se tamo mogu vidjeti. Sa desne strane imaju one “male” koje valjda pripadaju nekim ljudima koji imaju manje brdo para jer samo čuvanje jahte košta mnogo novca, taman kad bi je na poklon dobili.

A sa lijeve strane su neke jahte koje sam do sada viđala samo na stranicama žute štampe. Gledajući ih pitali smo se šta čovjek mora raditi da bi imao pare za nešto takvo. Neću nabrajati šta smo sve naveli kao potencijalne načine zarade :)

Ukrcali smo se u brod koji je namijenjen izletima kroz Bokokotorski zaliv. Na spratu je sve otvoreno, a ispod je zatvorena kabina (ili kako se već zove) koja je neka vrsta restorana.

I krenusmo. Tad mi je već bilo žao što nemam neku kartu, odnosno što apsolutno nemam pojma pored čega plovimo. Neki su prepoznavali otoke i mjesta, a ja sam gledala i pokušala upiti što više tih trenutaka u sebe jer mi je baš bilo lijepo.

A onda je na red došao ručak.

Da, bio je to švedski sto sa velikim izborom jako ukusne hrane. Nakon takvog ručka smo se svi samo popeli na palubu i povaljali po stolicama uživajući u krajoliku. A onda je na red došlo zaustavljanje na otočiću Gospa od Škrpjela. Ta dva otočića (ima još jedan pored) su zaista mali biseri koje zaista vrijedi vidjeti uživo. Iskoristili smo to zaustavljanje za malo više fotkanja, pa pogledajte na fotkama kako sve izgleda.

Sljedeće zaustavljanje je bilo u Perastu. Mali gradić u kojem je nastala ona moja fotka iz prošlog teksta. I zaista je divan, onako malen i zbijen ispod planina koje se nadvisuju nad njega. Šteta samo što nismo imali vremena za neki obilazak jer čitajući kasnije na internetu vidim da tu ima mnogo zanimljivih stvari za vidjeti.

Nastavak putovanja prema Kotoru koji je bio naš cilj. Prilazeći Kotoru gledali smo stepenice ka starom gradu i komentarisali kako bi bilo zanimljivo popeti se i pogledati sve iz te perspektive. Ostaje mi to kao neki plan za neku sljedeću posjetu Crnoj Gori.

Iz Kotora opet autobusom do Bečića. Čini mi se da je to putovanje bilo mrvicu duže nego ono do Tivta, ali opet ne predugo. Izgleda da je u Crnoj Gori sve nekako blizu, bar tu u primorju. I u neku ruku to je super, jer kad dođete bilo gdje ne treba vam puno vremena da posjetite mnoga interesantna mjesta, a tamo ih itekako ima.

A krstarenje Bokokotorskim zalivom je svakako nešto u čemu ćete uživati sigurno ako se odlučite na takav izlet. Meni je jako drago što su nam organizatori ovo omogućili i definitivno mi ovakvi turistički obilasci predstavljaju omiljeni dio konferencija.