Prije dvadesetak godina sam prvi put čitala Orvelove “1984” i “Životinjsku farmu.” Tada su mi bile zanimljive, ali činilo se kao da govore o nekoj dalekoj, gotovo nemogućoj stvarnosti. Prošlo je dosta vremena od tada, pa su me vrijeme u kojem živimo i stvari koje me inače žuljaju natjerali da ih opet uzmem i pročitam. I znate šta? Ove knjige danas zvuče mnogo stvarnije nego ranije. U svakoj stranici našla sam nešto što je odjeknulo u meni, ali i nešto što mi je, uprkos svom tom pesimizmu, dalo neki osjećaj mira. Jer sam bolje razumjela.
“1984”: Traganje za slobodom u svijetu bez privatnosti
U “1984” Orvel stvara svijet u kojem se sloboda suzila na nevidljivu tačku, a privatnost praktično ne postoji. Na momente se čini kao čista fantazija – sveprisutni Veliki Brat, ekran koji te stalno prati i država koja te tjera da vjeruješ i u najapsurdnije laži. Ali danas, dok živimo u svijetu stalnog nadzora, pametnih telefona i algoritama koji prate svaki naš korak, primijetila sam da “1984” nije više samo priča o tiraniji, već i knjiga koja poziva da se zapitamo koliko smo već zakoračili u nju.
Kroz priču o Winstonu Smithu, običnom čovjeku koji pokušava očuvati vlastite misli i individualnost, shvatamo koliko je težak, ali i važan, taj zadatak. Winston se trudi pronaći barem mali prostor slobode, čak iako je to samo u njegovom umu. Njegova priča poručuje da se sloboda može nalaziti i u jednostavnom činu zadržavanja vlastitih misli i sjećanja, daleko od očiju onih koji žele da ih kontrolišu.
Možda najtužniji, ali i vjerovatno najvažniji dio knjige leži u njegovom kraju – onome kad Winston konačno posustane. Orvel ovdje ne ublažava surovu stvarnost: čak i oni koji se čine otpornima se mogu slomiti. Winston je mučen do tačke kada prestaje biti onaj isti čovjek koji je pružao otpor. Prisiljen je da se odrekne svojih uvjerenja, čak i najdubljih osjećaja. Za mene je to nešto kao podsjetnik na to da niko nije potpuno imun i da svi možemo biti slomljeni pod pravim pritiskom. Ali i da je ljudska psiha mnogo ranjivija nego što mislimo.
Orvel nas, čini mi se, tako podsjeća na ranjivost svakog čovjeka. Winstonovo posustajanje ukazuje na to da je sloboda krhka i da, bez obzira na to koliko se trudimo, moramo biti svjesni svojih granica. Možda u tome leži i dio utjehe – nije sramota biti ranjiv; sramota bi bila ako nismo svjesni opasnosti koja vreba i ne borimo se za očuvanje svog unutrašnjeg prostora slobode. Jer, iako je Winston slomljen, njegov pokušaj je bio vrijedan. Ponekad, sama borba ima svoju snagu, čak i kad kraj nije onakav kakav bismo željeli.
“Životinjska farma”: Slom idealizma i lekcije o moći
Ako mi je “1984” ukazala na važnost slobode misli, “Životinjska farma” mi je pokazala kako moć korumpira i najčistije ideje. Kada su životinje preuzele farmu, sanjale su o boljem životu, o slobodi i jednakosti. Tada, čitajući je po prvi put, bila sam mlađa i nisam prepoznavala takve vođe u svom okruženju. Ali sada, gledajući s odmakom, prepoznajem Napoleona u mnogim današnjim “liderima” – posebno u populistima koji manipulišu masama, obećavajući pravdu, dok iza paravana zapravo traže samo više moći.
Ova priča danas, više nego ikada, djeluje kao ogledalo društva. I iako može biti obeshrabrujuća, ona nas podsjeća da uvijek trebamo ostati oprezni, da ni jednom vođi ne dajemo potpuno povjerenje.
Da li je moguće da promjena bude trajna i poštena? Možda nije, ali nas “Životinjska farma” potiče da je neprestano tražimo i borimo se za nju.
Zašto čitati Orvela sada, kad nam se čini da smo već zagazili u njegove stranice?
Ne znam da li sam čitajući Orvela danas pronašla odgovore koje sam tražla. Ali nekako bolje razumijem šta nas pokreće i šta nas sputava. Isti smo kao uvijek što smo bili, mi ljudi. I svjesnost da vrijeme u kojem živimo danas nije nešto posebno, osim po razvijenosti tehnologije, mi je možda najvažnija spoznaja. Ono što mnogi od nas vide danas oko sebe, vidio je i neko prije 8 decenija. Iste stvari su ga žuljalje.
Valjda je onda poruka ovih knjiga da uvijek budemo svjesni i budni. I možda je najveća utjeha u tome što nas podsjećaju da nismo sami – da su nas slične brige mučile kroz istoriju i da u toj borbi, kroz sva ograničenja, još uvijek možemo pronaći smisao.
Preporučujem da pročitate “1984” i “Životinjsku farmu” ne samo kao klasičnu literaturu, već više kao priručnike za opstanak u modernom društvu. Orvelov svijet je tu da nas podsjeti da smo svi odgovorni za sudbinu u kojoj se nalazimo, i da, na kraju krajeva, promjena počinje od nas.
Knjigu, odnosno knjige jer su u jednoj obje, sam nabavila na kontrastizdavastvo.ba
A evo par citata i “1984”, čisto da vidite o čemu govorim:
Mišljenja, u današnjem smislu te riječi, zapravo neće ni biti. Biti ideološki ispravan znači ne misliti – nemati potrebe da se misli. Biti ideološki ispravan znači biti nesvjestan.
U principu, član Partije nikad nije imao slobodnog vremena i nije nikada bio san, osim u krevetu. Kad ne radi, jede ili spava trebalo je da učestvuje u nekoj kolektivnoj rekreaciji. Činiti bilo šta što je odavalo sklonost ka usamljivanju, čak i šetati sam, uvijek je bilo pomalo opasno. U novogovoru je i za to postojala riječ: svoježivot, što je označavalo individualizam i ekscentričnost.
Nema sumnje da je bilo moguće zamisliti društvo u kome bi bogatstvo, u smislu lične svojine i raskoši, bilo ravnomjerno raspodijeljeno, dok bi moć ostala u rukama male privilegovane kaste. Ali u praksi takvo društvo ne bi dugo ostalo stabilno. Jer ako bi svi podjednako uživali u dokolici i sigurnosti, ogromne mase ljudi koje su u normalnim prilikama zaglupljene siromaštvom, obrazovale bi se i naučile da misle svojom glavom; kad bi to uradile, shvatile bi prije ili kasnije da privilegovana manjina nema nikakvu korisnu funkciju i zbrisale bi je. U krajnjoj liniji, hijerarhijsko društvo može opstati samo na temelju siromaštva i neznanja.
Ciljevi tih grupa potpuno su neuskladivi. Cilj Viših je da ostanu gdje su. Cilj Srednjih je da zamijene mjesta s Višima. Cilj Nižih, kad imaju cilj – jer im je stalna karakteristika to što su previše pritisnuti dirinčenjem da bi bili više no tek povremeno svjesni ičega van njihovog svakodnevnog života – jeste da ukinu sve razlike i stvore društvo u kome će svi biti jednaki. Tako se kroz cijelu istoriju ponavlja bitka koja je u osnovnim crtama uvijek ista. Viši ostaju na vlasti tokom dugih perioda, ali prije ili kasnije uvijek dođe trenutak kad izgube bilo vjeru u sebe bilo sposobnost da efikasno vladaju, bilo i jedno i drugo. Onda ih Srednji zbacuju s vlasti, pridobivši prethodno za sebe Niže, kojima tvrde da se bore za slobodu i pravdu. Čim postignu svoj cilj, Srednji potiskuju Niže u njihov stari položaj slugu, a sami postaju Viši. Potom se od Nižih ili bivših Viših, ili iz obe ove grupe, otcijepi grupa novih Srednjih, i borba počinje ispočetka. Od ovih triju grupa, jedino Niži ne uspijevaju čak ni privremeno da ostvare svoje ciljeve. Bilo bi pretjerano reći da kroz cijelu istoriju nije bilo nikakvog materijalnog napretka. Čak i danas, u periodu opadanja, prosječan čovjek je fizički u boljoj situaciji nego prije nekoliko stoljeća. Ali nikakav napredak u bogatstvu, nikakva civilizovanost ponašanja, nikakva reforma i nijedna revolucija nisu čovječanstvu približile jednakost ni za milimetar. S tačke gledišta Nižih, nijedna istorijska promjena nije nikad značila ništa više do promjene imena gospodara.