Autor: Hana Kazazović
Razgovor sa Magdalenom možete poslušati u audio formi, a možete ga i pročitati u nastavku :)
Magdalenu Perić sam upoznala u Jaklićima, malom mjestu u općini Prozor-Rama. Ona ima 19 godina, trenutno je maturantica i završava srednju ekonomsku školu u Prozoru.
U planu joj je da upiše slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu i upravo ta njena ljubav prema crtanju i slikanju je meni bila povod za razgovor. Pitala sam je kako je sve počelo i kako se zaljubila u ovu vrstu umjetnosti.
Magdalena Perić:
Počela sam crtati od malena, kao i većina mojih vršnjaka. To sam u početku radila isključivo iz zabave, no za razliku od njih za mene crtanje nije bila prolazna faza u životu i ja sam nastavila i dalje crtati. Moji najbliži su počeli primjećivati talent koji nosim u sebi.
Naravno, potrebno je mnogo truda, vremena i ono po meni najbitnije – volje da se neki talent razvije do savršenstva. No kada postigemo taj nivo, osjećaj zadovoljstva je neopisiv. I svaki moj napredak u crtanju me još više motivira da nastavim dalje.
Do 15. godine sam uglavnom crtala iz glave i odjednom mi je sinula ideja da se okušam i u crtanju portreta. To su uglavnom bili portreti mojih omiljenih pjevača. Nakon vrlo kratkog vremena počele su mi stizati narudžbe za portrete sa svih strana što me u jednu ruku iznenadilo. No to sam shvatila kao jedan novi izazov u crtanju i naravno prihvatila sam ga. U početku nisam bila sigurna hoću li uspjeti i kako će to sve izgledati, no pohvale koje stižu za moje radove sa svih strana daju mi poticaj i jasan znak da sam na dobrom putu.
Rekla si da planiraš u Splitu upisati Umjetničku akademiju?
Da, planiram upisati u Splitu Umjetničku akademiju, smijer slikarstvo, pa trenutno radim na tome. Pripremam se svaki dan, radim različite portrete, aktove koji su mi potrebni za prijemni i ostalo.
U principu sebe vidiš u budućnosti kao slikarku?
Da, planiram se time baviti pa ako uspijem. Po meni je najbitnije da radim ono što volim. Ponekad ne možemo možda ni zaraditi od toga, ali ako to volimo i ako nas to ispunjava to je super. Uvijek možemo naći nešto drugo i raditi, ali ponekad je potrebno i riskirati da bi nešto ostvarili.
Kako ti definišeš uspjeh?
Za mene uspjeh prije svega znači raditi ono što volimo. Ali znamo da se od nečega treba i živjeti pa kada tu komponentu uzmemo u obzir, onda uspjeh za mene znači to što ljudi prepoznaju kvalitetu mojih radova tako da naručuju moje portrete, što meni bude dovoljno za džeparac. Od toga na neki način i zaradim za svoj kruh.
Odlazak mladih. Ti planiraš da odeš i da studiraš. Da li razmišljaš uopšte o nekoj varijanti povratka i šta inače misliš o tome?
Mladi većinom odlaze zato što je ovdje egzistencija neizvjesna i pokušavaju izgraditi sreću negdje drugo. Ja ipak neću, to jest ostajem ovdje na našim prostorima trenutno, na Balkanu i ne planiram ići negdje u zapadne zemlje. Pokušaću izgraditi vlastitu sreću ovdje. Problem je što je danas sve više obrazovanog kadra za kojeg ima sve manje radnih mjesta.
Šta tebi u stvari predstavlja umjetnost?
Umjetnost, kao i crtanje su postali važan dio mojega života. Nikada nisam voljela monotoniju i uvijek sam bila u potrazi za nečim novim ili drukčijim, kako u životu, tako i u crtanju. Umjetnost i jeste stvaranje nečega novog, drukčijeg nego što smo bili u prilici do sada vidjeti.
Ja crtajući bježim od stvarnosti, od svakodnevnih obaveza i problema koje suvremeni život nosi sa sobom, izgubim pojam o vremenu, odlutam u neki svoj tajanstveni svijet i u potpunosti se prepustim maštanju. Crtanje tako postaje moja percepcija svijeta, moj vlastiti jezik.
I naravno, na kraju smatram da je najbitnije da volimo ono što radimo i da se trudimo. Put do uspjeha je trnovit ali kada to sve postgnemo na kraju je osjećaj zadovoljstva neopisiv.
— 
— 
