Mostar

Mostar – šta sve vidjeti za 24 sata? Taman dovoljno da se zaljubiš u ovaj grad

Autor: Hana Kazazović

«Kad si planirala Mostar, kad ćeš tamo?», pita me mama.

«Čim prije, dok nije ugrijalo, ipak je to Hercegovina. Maj najkasnije, ako me zakači juni krepaću od vrućine, ništa neću uspjeti vidjeti», odgovaram.

Ja, iskusni poznavalac Hercegovine. Iskustvo stečeno u ona 3 dana prošle godine kad sam bila u Širokom i Ljubuškom. Doduše, jeste me u ta tri dana uspjela spucati sunčanica pa valjda zato i gađam da i Mostar posjetim dok nije upeklo.

«Kako ćeš, s kim?», nastavlja ona.

«U najboljem društvu. Sama. Dok vas sve uganjam i organizujem eto i avgusta, tako da ću ovaj put sama», odgovorim samouvjereno.

Mostar
Neretva (bez photoshopa), Stari most, Kujundžiluk

A u sebi mislim kako se danima molim SveMiru da sve posloži kako treba jer ta moja samostalna putovanja uvijek budu tako zategnuta da je dovoljno mikro pomjeranje pa da od plana nastane haos.

I tako planirajući sjednem da tražim prevoz i nađem neku stranicu za online kupovinu autobusnih karata. Piše da autobus vozi svaki dan ujutro iz Zenice, a vraća se tamo nekad oko 14 sati. Sračunam – taman da uradim par intervjua i obiđem šta uspijem za to vremena. Gledam u ekran na kojem piše kako ima na raspolaganju još 6 karata za subotu. Odavno ja nemam problem sa online kupovinom bilo čega, ali nisam nikad karte za autobus kupovala tako. Ipak, u strahu da se ne proda svih 6 karata, ukucam broj kartice i kupim povratnu kartu. Plaćam a u glavi vidim konduktera kako zbunjeno gleda u odštampani papir A4 formata koji bi trebao poslužiti umjesto karte. Za svaki slučaj nazovem prevoznika da provjerim da li to funkcioniše, kaže radi sve, samo sa kartom odeš do šofera.

Ispostavilo se da je sve bilo u redu. Kondukter se očito nije prvi put sreo sa takvom vrstom putnika. Jedino što je informacija o onih 6 preostalih karata bila lažna – bilo je tu bar 26 slobodnih mjesta, ako ne i više. U Sarajevu ulaze putnici i već se po njima vidi da idemo na prilično turistički poznatu destinaciju. Naime, niko od njih nije domaći, svi govore strane jezike i tih par sati imam nešto drugačiji doživljaj zemlje u kojoj živim.

Mostar
Kriva ćuprija, povezuje obale Radobolje. Više o njoj ovdje.
Mostar ne poznajem. Da bih za neki grad mogla reći da ga poznajem i da sam bila u njemu imam 2 kriterija. Prvi je da u tom gradu dočekam bar jedno jutro, odnosno prespavam bar jednu noć. A drugi je da se mogu bar malo snaći u njemu bez Google mapa.

Zato nakon dolaska na stanicu palim aplikaciju i krećem da dogovoreni sastanak. Preko mosta, pa lijevo, onda desno. Na mostu stojim i piljim u Neretvu. Znam da zvučim k’o blećak, ali ja i dalje stvarno teško mogu vjerovati da u nju ne sipaju neku zelenu boju i da je ona onakva prirodno. Mana života pored rijeke Bosne u Zenici je to da ti ona postane reper za sve ostale rijeke koje ćeš vidjeti u životu, a svaka je čini mi se na planeti čišća. Zato svaki put blenem u vodu i čudim se.

Mostar
Mačak odmara. Na lijevoj slici je u vrhu lijevo. Sretala sam ga stalno, a imaju još 2 ista tu. Vjerovatno familija cijela :)
Šta sve vidjeti u Mostaru za 24 sata a da ne padnete s nogu? Ili, kako se za što manje vremena upoznati sa ovim gradom? Kako njegove ulice proći i koliko puta a da ti postane drug i da te prihvati kao svoga? Posebno što ovdje ima toliko toga za vidjeti, da ti treba puno vremena, naročito ako ne želiš biti onaj klasični turista koji ga gleda kroz ekran škljocajući.

Ja uvijek više volim polako oslušnuti i stopiti se sa njim koliko mogu, dobiti priliku da bar na sekund osjetim kako je biti tu domaći. Zato i birah smještaj na nekih kilometar i po od starog mosta, preko bookinga naravno. Mislim o tome kako ću tako imati priliku proći i nekim ulicama koje možda ne bih vidjela inače i kako ću i tako sebi stvoriti priliku da se upoznamo.

Mostar
Murali u Šantićevoj. Ovaj lijevi mi je najljepši od svih murala koje vidjeh uživo.

Šta sam sve vidjela u Mostaru?

Po dolasku sam prvo ušetala u Šantićevu ulicu. Pošto sam imala razgovor sa Marinom o Street Art Festivalu Mostar, bilo mi je zanimljivo da vidim velike murale u njoj. Nakon nje sam stigla na Španski trg koji nisam slikala jer sam buljila u mapu, ali znate već svi kako izgleda zajedno sa gimnazijom sa drugih fotografija.

Stari most i Kujundžiluk (stari bazar)

Naravno da sam najviše vremena provela u ovom dijelu Mostara. Zbijene radnje, prodavnice suvenira, šarenilo boja i turisti koji hodaju u grupama, sve to ćete ovdje pronaći. Gdje god se okrenem vidim detalj koji želim ufotkati, a gdje god pogledam vidim mačku. Definitivno, u ovom dijelu grada ima puno mačaka i ne znam kako vi, ali meni je to super.

Kujundžiluk. Nedjelja, pola 7 ujutro. Nigdje nikog, ništa ne radi. Ne baš čest prizor za vidjeti :)
Dvije stvari vam iz svog iskustva mogu preporučiti kad je upoznavanje ovog dijela grada u pitanju.

Prva je – popiti kafu i dopustiti sebi da sjediš i posmatraš taj žamor i ljude koji prolaze. Ja sam to napravila sjedeći u onoj maloj slastičarni pored mosta. Taman je pao mrak i broj ljudi u šetnji mostom se povećao. Više su šetali nego slikali, jer ipak svjetlo nije dobro za noćne fotke. Ali ta kafa tu, činjenica mala količina za moj ukus a bilo mi glupo da naručim duplu džezvu :D i posmatranje prolaznika je ćejf koji vrijedi doživjeti. Posebno kad pomisliš da je možda na isti način neko tu provodio vrijeme prije 300 – 400 godina.

Mostar
Moja nana je govorila “Jest’ ova kafa odmor”. I ova je bila. Drugi put ću tri odjednom naručiti :D

Druga stvar koju mogu preporučiti je upoznavanje ovog dijela u rano jutro. Ja sam u nedjelju poranila i u pola 7 već bila na mostu. Ništa još nije radilo i nisam nikog srela osim neko dvoje turista kako rade selfije na mostu. Da, u to doba :D Ali je Kujundžiluk bio prazan potpuno i prelijepo je izgledao. I svjetlo je ujutro super i Kriva ćuprija izgleda fantastično onako pusta. Sigurno je jedna od najboljih odluka bila ta da ustanem u 6 i odmah izjurim do grada, dok nema nikog i dok nije ugrijalo.

Grob Alekse Šantića

Sudbina je htjela da u Mostaru budem 27. maja 2018. godine, tačno na 150-tu godišnjicu rođenja pjesnika Alekse Šantića. Kao neko ko je odrastao uz njegove pjesme, zacrtala sam sebi da ću mu otići na grob i odati počast baš na rođendan. Zato sam tako rano bauljala po gradu i u 7 ujutro tražila groblje. Ako vam slična stvar padne na pamet da znate da se grob Alekse Šantića nalazi na groblju Bjelušine, pored Saborne crkve u Mostaru (ona je sad u izgradnji i vidi se iz svakog dijela grada). Kad dođete na groblje, samo idete uz stepenice i sa lijeve strane negdje oko sredine vidjećete njegov grob.

Mostar Aleksa Šantić
Groblje Bjelušine, Pjesnikov grob, crkva u izgradnji i bista u parku Alekse Šantića.
Imam poseban odnos prema grobljima i uvijek se na ovakvim mjestima osjećam mirno i lijepo. Sjedila sam tako ispred Aleksinog groba i slušala zvonjavu sa crkve, želeći da pjesnika pitam da li bi i danas, da sve ovo vidi, napisao iste stihove u «Ostajte ovdje».

Groblje Bjelušine je jedno od najljepših koje sam lično posjetila u životu. Ima neki primorski šmek, a lokacija je takva da se sa njega pruža predivan pogled na Mostar. Ako ništa drugo, bar ovaj veliki pjesnik počiva na divnom mjestu gledajući na grad koji je svojim radom i življenjem itekako obilježio.

Kasnije sam posjetila i njegovu bistu u parku, te tako zaokružila na neki način odavanje počasti ovom velikom pjesniku.

Mostar
Bišćevića kuća i put do nje. Više o njoj ovdje. Sljedeći put idem u obilazak.

Sahat kula, Biščevića sokak, Karađoz-begova džamija

Šetati ulicama Mostara ovako rano nedjeljom ima puno prednosti. Sunce nije prejako, nema gužve i sve možete na miru razgledati. Ograničena vremenom nisam ulazila u na primjer Karađoz-begovu džamiju koja je otvorena za posjete. Istu stvar sam imala i ispred Muslibegovića kuće koja je i hotel a i muzej. Znam sebe, ako uđem negdje svi planovi se pomijeraju za bar 2 sata. A to je kod mene značilo čak i mogućnost da zakasnim na autobus.

Mostar
Sahat kula i ulica pored nje. Više o kuli ovdje.

Zato sam puno toga ostavila za neku drugu posjetu, a ujedno i kao razlog da opet dođem u ovaj grad. Ali evo bar nešto fotografija da vidite kako sve izgleda. Meni je užitak bio i sve samo gledati i zaviriti u svako ćoše koje mi je privuklo pažnju. A posebno me radovalo kad sam se u povratku s groblja snašla i prepoznala put kojim idem pa skontala da mi se u glavi već slažu moje vlastite mape Mostara.

Mostar
Karađoz-begova džamija (više info ovdje) i spomenik pjesniku Osmana Đikića (više info ovdje)

Rondo, park Zrinjevac, HD Herceg Stjepan Kosača

Malo me sramota reći da sam tek dva dana po povrtaku skontala da sam sjedila pored famoznog mostarskog rondoa, a nisam znala da je to – to. Zato i nemam sliku. Ali sam slikala malo park, malo dom, a ostatak vremena potroših pokušavajući skontati gdje vodi koja ulica i mogu li se konačno snaći a da se odlijepim od Google mapa. Nije bilo baš uspješno.

Mostar 16
Park Zrinjevac, HD “Herceg Stjepan Kosača”
Spomenici Nobelovcima

Partizansko groblje

Nina me odvela tamo iako mi nije bio plan da ga posjetim sama. Naime, ja sam mislila da je daleko, a onda mi ona reče da je odmah tu i da ga turisti uvijek obilaze. I drago mi je da sam bila. Nadam se da će se ostvariti ona obećanja o njegovom obnavljanju jer prosto ne možemo naprijed ako ne poštujemo svaki dio svoje istorije. Sve što se desilo na ovim prostorima ikad je uticalo na svakog od nas danas i prosto to treba posmatrati tako.

Sa te lokacije je bilo predaleko da idem pješke nazad do smještaja, pa mi je Nina zovnula taksi. Žurila sam da se spakujem i obiđem bar još nešto prije povratka.

Mostar
Partizansko groblje – više info ovdje
I upravo tada, dok sam lagano kretala prema stanici i po četvrti put prolazila kroz ulicu od smještaja ka gradu, shvatih da sam baš dobro napravila birajući malo dalju lokaciju. Jer sam već znala tačno gdje se nalazi kontejner da bacim smeće, gdje je prodavnica u kojoj ću kupiti vodu za put, koliko mi treba do Pavaroti centra i kako ako hoću mogu skrenuti lijevo, a mogu ići i pravo pa da vidim i park Alekse Šantića. I tu sam se nekako konačno i opustila, shvativši da se znamo dovoljno za prvi put. I da ću svaki sljedeći put u ovaj grad dolaziti radujući se produbljivanju tog odnosa.

P.S. Svjesno pišem moju priču o Mostaru ne spominjući ništa od svih rana koje ima ovaj grad. A ima ih mnogo i vidljive su i znamo svi za njih. I bole, naravno. Nemoguće je ostati ravnodušan pri pogledu na bilo koju od preostalih ruševina ili tokom posjete muzeju u kojem imate priliku vidjeti fotografije koje govore o njima.

Ne spominjem ih jer ne želim ja čeprkati po njima. I previše je onih koji guraju prste u rane ovog grada stalno ih raskopavajući i trudeći se da ne zarastu. A nedovoljno je onih koji su spremni upotrijebiti meleme i zavoje, ne bi li rane konačno zacijelile. Ožiljci će svakako ostati uvijek.

Mostar
Dvije meni drage fotke, dio atmosfere grada Mostara
Program osnaživanja nezavisnih medija, Independent media empowerment program (IMEP)


 — — 

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X