Marina Mimoza – uspjeh je dati gradu Street Arts Festival Mostar, nešto prepoznatljivo u cijelom svijetu

Autor: Hana Kazazović

Razgovor sa Marinom možete poslušati u audio formi, a možete ga i pročitati u nastavku :)

Ne znam kad sam se zaljubila u uličnu umjetnost, zidove iscrtane šarenim porukama i vizualima koje im udahnu dušu i ožive sivilo. Ne sjećam se tačno kad se to desilo, ali dugo već po Instagramu pratim takve profile, na Pinterestu imam ‘tablu’ sa oznakom “Street arts in Bosnia and Herzegovina”, a pred svakim muralom koji uživo vidim i koji mi se dopadne, stanem i naglas se pitam “A zašto sve zgrade ne bi mogle biti ovako lijepo ukrašene?!”

street art festival mostarI kad sam na spisak gradova koje ću posjetiti dodala Mostar, znala sam da ću tražiti nekoga da pričamo o Mostar Street Art Festivalu. Jer godinama gledam u ovo dešavanje kao u svijetlu tačku koja svijetli snagom prkosa, entuzijazma, želje da se i ovdje napravi nešto lijepo i prepoznatljivo. Godinama gledam kako umjetnici iz cijelog svijeta dolaze da baš ovdje ostave svoj trag, da prenesu dio duše na neki od zidova i da se onda ti murali slikaju i dijele po mrežama, privlačeći neke druge ljude da dođu i vide ih. Godinama gledam kako ovaj ispočetka mali festival raste i gura se da stane uz rame veličinama poput Starog mosta i ostalih obilježja Mostara. I uspijeva mu. Evo, ove godine je narastao do godina kad se kreće u školu, održava se sedmi put.

Ja sam se na trenutak plašila da će nestati zidova, da su u proteklih 6 godina iscrtani svi. I žureći na sastanak sa Marinom zagledah zgrade pored kojih sam prolazila. “Dobro je, u ovoj Šantićevoj ima još mjesta”, pomislih ne sluteći da će i ove godine baš tu biti fokus festivala. I baš mi je bio užitak upoznati Marinu i saznati iz prve ruke kako je nastao festival i šta je to što je nju pokrenulo.

A Marina Đapić, odnosno Marina Mimoza, kako joj je umjetnički naziv, je završila novinarstvo i odnose s javnošću i bila je više godina aktivna članica u Vijeću mladih grada Mostara ispred OKC “Abrašević” gdje je i započeo njen aktivizam. Trenutno radi s djecom a bavi se i muzikom, DJ-ingom i organizira Street Art festival već sedmu godinu. Zanimalo me kako je sve počelo.

Marina Mimoza:

Ja sam u tu priču krenula kad je krenuo moj angažman u Vijeću mladih. Učili smo prvo kako se angažirat’ u društvu kroz neke projekte British Councila, kako realizirati neke svoje ideje i tako smo dobili neka prva sredstva, manje neke iznose u sklopu tog projekta, da osmislimo nešto na kraju tog seminara.

Taman u tom periodu ja sam pogledala film od Banksija, “Exit Through the Gift Shop”, njegov dokumentarni film koji je mene jako motivirao i nekako putem njega sam se zaljubila u street art. Mada su mi i prije toga dok hodam gradom upadale u oči površine, pogotovo ruševine, napušteni prostori i druge na kojima sam osjećala da bi se mogli naći umjetnički radovi.

Photo : Jetmire Čoćaj
Photo : Jetmire Čoćaj

I eto, potaknuti tim filmom krenuli smo u realizaciju prvog festivala. Dobili smo mali fond iz tog projekta gdje smo se mi osnaživali i tako je krenula prva priča u suradnji sa United World koledžom, gdje je bio isto tim nevjerojatnih mladih ljudi tada što su bili na toj godini prije 6 godina. Krenuli smo skupa sve osmišljavati i bili smo najviše bazirani na lokalne umjetnike, kreativce, stvaraoce, sve one koji nešto rade ili žele da rade, imaju afinitet prema tome da se izraze na našem festivalu.

Tako je krenula prva godina sa nekih stotinjak učesnika i stvarno je krenula predobra energija. Onda smo odmah krenuli sa šta ćemo za drugu godinu. I tako smo išli i u drugoj godini i tad smo imali već neke posjete umjetnika iz Berlina, nešto iz BiH ali je i dalje bila lokalna priča.

I kad je krenula realizacija ja sam zagrizla za to. Jako mi se svidjelo bavljenje javnim prostorom i aktiviranje mladih da nešto rade unutar tog javnog prostora koji ništa ne nudi u cijeloj BiH osim na primjer navijačkih filmova i nekih pogrešnih stvari za mlade, ali mi smo se potrudili da otvorimo jedan novi prostor za kreaciju.

Tako je krenulo planiranje treće godine. Već su se počeli javljati neki umjetnici koji su dolazili većinom iz Sarajeva i drugih gradova BiH. E onda su već za nas čuli drugi ljudi iz cijeloga svijeta jer je Mostar poznat po svojoj kulturnoj baštini i drugim stvarima i onda su ljudi primijetili da se tu nešto dešava oko javnog prostora i da je taj javni prostor slobodan za umjetnost na neki način, jer je to u drugim gradovima malo komplicirano. Pogotovo u većim sredinama, dok naslikaš jedan mural i dobiješ dozvolu jako je teško. I onda su oni osjetili da je ovo savršena sredina za to.

Već četvrte godine nama dolaze umjetnici iz Italije, Španjolske, Njemačke, iz cijeloga svijeta. Rade se veliki murali. I tu četvrtom godinom kreće baš veća priča i veća energija. I narednih godina javljaju se novi ljudi. Mi budžetski nemamo novac da možemo pozivati te ljude i oni se većinom sami jave. Ti malo profesionalniji i afirmirani umjetnici koji se bave street artom većinom žele i platiti svoj put a mi im omogućimo zidove, smještaj, hranu i sve ostalo da im bude lijepo. Budemo im domaćini.

I tako, iz godine u godinu sve bolji ljudi dolaze i ja sve više radim na tome. Krenulo jeste iz malih murala. Ne kažem da je neki veliki mural bolji od manjeg ali krenuli smo baš u revitalizaciju javnog prostora i on je dobio jednu novu dimenziju i već sada ima u Mostaru oko stotinjak murala.

Fokus mi je sada trenutno Šantićeva, da bude ulica velikih murala. Ove će godine ona dobiti još 3 velika murala. Jer je ta ulica bila dosta srušena, i bila je neka linija lošeg iskustva pa idemo sad to malo osvježiti bojom. Nisam toliko fokusirana na rat i na prošlost, ali uvijek mi je drago da mogu doprinijeti boljem da se o nama ne priča toliko kao o gradu slučaju nego kao o gradu mogućnosti, pogotovo za mlade ljude.

Mislim da to svugdje postoji u BiH, iako se čini da nije. Samo trebaju te dobre inicijative i pokretači koji su spremni preuzeti odgovornost i imati tu strast prema tome što rade da povuku i druge ljude.

Marina MimozaJa kroz ovaj festival gradim i sebe. Omogućavamo da se grade i drugi mladi ljudi. Pratimo njihov progres, pogotovo umjetnika iz BiH koji su s nama bili prije 3-4 godine pa dolaze stalno pa vidiš da su toliko napredovali i izgradili se, sazreli.

Sa djecom isto radimo. Iako je fokus oslikavanje zidova, program je šaren, za sve generacije. Od prvih samostalnih izložbi, radionica za djecu, muzičkih događaja i tako… Eto ove godine ćemo ugostiti 15 umjetnika koji će oslikavati zidove plus još gostiju koji će raditi izložbe i učestvovati u tim drugim programima. Obično se uvijek vrti oko stotinjak učesnika.

Mostar je postao prepoznat po uličnoj umjetnosti. Nama se ljudi javljaju, turisti, vidim ih kako hodaju, slikaju murale, atraktivno im je to, pišu blogove. I ne mogu da vjerujem, jer mi kad smo tek počeli nismo imali taj plan da idemo mi biti neki ekstra veliki festival i raditi ogromne murale. A sad želim da ih bude još većih ili velikih projekata, ali vidjećemo.

Nije jednostavno. Što je festival veći i što se više održava, više je posla.

Jer postajemo i mi profesionalniji i to postaje i neka vrsta brenda za grad, tako da puno ulažem vremena u komunikaciju sa umjetnicima koji će doći, u planiranja šta bi radili, kako bi, traženje zidova. Tu idemo na osnovu konkursa gdje ljudi prijave fasade za oslikavanje pa se i tu rađa jedna lijepa interakcija s ljudima.

Baš sam htjela pitati kako dolazite do površina za oslikavanje.

Nama je grad Mostar dao podršku od starta za oslikavanje. Davali su nam dozvole gradskih površina u vlasništvu grada da se slikaju. Ali kako smo već željeli i neke zgrade, to je već odgovornost građana i onda prijave zid, mi ga radimo, pokažemo im skicu.

Pitanje koje postavljam svima – šta te drži u BiH, jesi li razmišljala da odeš?

Mene je Mostar uvijek nekako inspirirao, na neki način. Možda i zbog “Abraševića” i zbog tog Vijeća mladih, ja sam uvijek unazad 7 godina baš bila aktivna u zajednici. I nekako meni nije padalo na pamet da ja idem igdje, jer sam valjda toliko i kreirala i planirala i radila i nisam se imala vremena baviti s tim i uvijek sam mislila “Ma hajde, nema veze što ja i ne zarađujem od ovog što ja radim, gradim jedno super iskustvo, znaću nešto profesionalno da radim, otvoriće mi se neke šanse, netko će prepoznati to”.

Pa iskrena da ti budem, to se nije baš desilo. Čak je to nekad i prepreka za mene, to iskustvo, kad neko vidi da si stvarno produktivan, sposoban… možda te vidi kao prijetnju.

Ali unazad godinu dana imam želju da napustim na neko vrijeme Mostar čisto iz svog nekog iskustva jer zašto provesti cijeli život samo u jednom gradu? Jer ja sam se toliko trudila da pružim ovoj sredini nešto i jesam i ja kroz to rasla ali možda sam malo zapostavila sebe u tom nekom smijeru da ja nemam trenutno riješenu egzistenciju.

Malo je nekad sve to utopijski ali nema veze jer ja nisam materijalista ali isto tako mi je malo bezveze da netko ko je toliko uložio u nešto i toliko se vidi to da nema priliku da ima neki posao te vrste. Nemam nikakva poznanstva da me netko može pogurati ili zaposliti, nemam nikakvu rodbinu. Ja čak nisam odavdje porijeklom, ja sam s Kupresa porijeklom i došla sam ovdje prije 12 godina još u srednju školu. I to je nekad predstavljalo problem tipa da je neka cura sa sela da toliko učini za Mostar. To nekad neki ljudi malo skeptično gledaju ali ja se nisam nikad obazirala na to šta ljudi govore, šta misle. Znam da smo čudni, znam da se može svašta doživjeti.

Ali eto ja bih voljela da živim neko vrijeme negdje drugo, da okusim neke druge stvari, da se posvetim svojoj umjetnosti, pisanju, muzici… da imam priliku da zaradim neki konkretniji novac da mogu sebi da omogućim neke stvari.

Murali u nastajanju, foto: Stree Arts Festival Mostar 2018

Ali naravno i dalje bih nastavila raditi ovaj festival. Ja imam tim sada, tim žena, mladih aktivistica je iza cijele ove priče. Uživam raditi s njima. Jedna od njih je Sabina koja je umjetnica, jedna je Saira koja je veterinarka po struci ali jako je zagrizla u priču zajedno s nama i jedna je Rebeka koja je volonterka iz Amerike koja ovdje živi već 2-3 godine. I planiramo registrirati festival jer uvijek sam ga radila preko Vijeća mladih, “Abraševića”, nekih udruga. Ali ga planiramo registrirati, konkretnije se posvetiti nekim projektima. Tako ako ja i budem negdje vanka namjera mi je da te neke ideje ostanu u BiH.

Ne namjeravam nikad napustiti BiH da se tu nikad ne vratim i da ne nastavim doprinositi na neki način. Ali to bih uradila čisto zbog sebe jer primjećujem da sam i ja počela, kako da kažem… ne putujem puno, nemam novaca da sad putujem, plaćam sebi putovanja, da nešto istražujem, pa sam primijetila da sam se možda malo zatvorila u tom smijeru, da se počinjem bojati nekih novih stvari, većih gradova i tako to. I to mi je malo glupo da ja to tako razmišljam pa čisto zbog toga, eto.

Marina MimozaŠta je za tebe uspjeh, kako ga ti definišeš?

Da ja uspijem motivirati nekoga mlađeg od sebe, ili starijeg, nije bitno ali pogotovo mislim na mlađu raju, da se pokrenu, da rade. Bilo to da je umjetnik, bilo da je ne znam šta, da nastavi ići ka usponu. Jer mladi ljudi danas ne znaju šta bi sa sobom, ne znaju kako iskoristiti svoje vrijeme.

Imamo neke institucije koje ok rade. U Mostaru se stvarno u zadnjih godinu dvije, dosta su se ljudi uvezali i stvarno ima dobrih priča i aktivnosti. Ali nekako mi je uspjeh bar da jedna osoba doživi neki progres i da krene u nekom dobrom i pozitivnom smjeru. I mislim da smo to kroz ove sve godine i uspjeli.

I uspjeh je možda i dati “gradu slučaju”, kako nas gledaju nešto što je stvarno prepoznatljivo, ne samo u BiH nego u cijelom svijetu. Tako da ja možda nekada radim posao nekoga ko sjedi negdje ali nema veze. Imamo mi podršku evo ove godine i od gospođe iz odjela za kulturu. Grad Mostar je ove godine glavni sponzor festivala. Da se to nije desilo ne bi se moglo održati. Postoji ta neka podrška ali znamo za Mostar u kakvim svim problemima se nalazi.

I mogu reći da sam uspješna. Neki me ljudi promatraju tako. Kad gledam u materijalnom smislu ne mogu reći sada, na primjer radim ogroman festival a imam ne znam 50 KM u džepu, ali nije bitno. Jednostavno sve mi koje smo u tom timu smo takve. I to je uspjeh.

Meni je uspjeh okupiti grupu žena, tako se potrefilo, koje su toliko spremne na progres, na rad, na zajedništvo, na dijeljenje, na ljubav, na prijateljstvo, na tu neku kolegijalnost… tako da sam stvarno sretna. I mislim da me to zadržalo u Mostaru ovoliko. Jer jednostavno mi je ovih 7 godina prošlo prebrzo kroz ovaj festival.
Program osnaživanja nezavisnih medija, Independent media empowerment program (IMEP)


 — — 

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X