Autor: Hana Kazazović

U okviru projekta “Izgradnja i konsolidacija kapaciteta za prevenciju sukoba” kojeg finansira Evropska unija (EU), a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u Bosni i Hercegovini realizujem svoj projekat “BH ljudi” u okviru kojeg ću u narednih pola godine predstaviti 100 zanimljivih ljudi iz BiH, po mom izboru.
Predstavljanja radim u audio formi (uz transkript, da sve forme budu zadovoljene), a 34. koju imate priliku čuti je Melina Pirija iz Visokog.

Podcast – audio snimak:

Transcript podcasta:

Hana:

Melina Pirija za sebe voli reći da je aktivistica u borbi za ljudska prava. Na tome radi više od 10 godina. Trenutno je vijećnica u Općinskom vijeću u Visokom. Bila je aktivna u raznim udruženjima, ali joj najviše znači i najponosnija je na Udruženje građana omladinska romska inicijativa “Budi mi prijatelj” iz Visokog. Tu je od volonterskih dana, od kako je kao tinejdžerka počela da volontira sa 15-16 godina i tu se razvio njen volonterski duh.

Pažnju mi je privukla upravo zbog toga što se nakon dugogodišnjeg aktivizma odlučila aktivirati u politici. Razgovarale smo o problemima romske populacije, o tome kako je teško nositi se sa diskriminacijom, te koje pomake očekuje od svog angažmana. Posebno mi je bilo zanimljivo čuti njena razmišljanja na temu šta bi promijenila kad bi imala neograničenu moć.

Melinin fokus interesovanja su poboljšanje uslova vezanih za romsku populaciju, prvenstveno djece, mladih i žena. U udruženju se bave obrazovanjem, formalnim i neformalnim, zdravstvom i zapošljavanjem. Rade na integraciji romske populacije, i trude se napraviti asimilaciju ali da se ne zaboravi kultura i tradicija.

Melina Pirija:

Kad kažem kultura i tradicija – romska kultura i tradicija jeste romski jezik, folklor, onda razne priče, istorijske priče o putovanju Roma od Indije prema Evropi, širom svijeta. To je kultura i tradicija Roma, da se ne zaboravi odakle su Romi, jezik da se ne zaboravi. A nije, evo generalno, stereotipno neko mišljenje o Romima, kad se spomenu Romi i kultura i tradicija, misli se na sve ono što je negativno – na ranu udaju, na sve neke negativne stvari koje se stereotipno vežu za Rome. E to nije kultura i tradicija Roma.

Mislim da je sve manje i manje onih koji govore romski jezik, nažalost. Evo šta je problem, na primjer stariji – ne mislim sad na moje roditelje, možda njihove roditelje – svi su poznavali romski jezik.

Svi su znali romski, ali su krili i nisu htjeli da uče svoju djecu samo zato da bi ih zaštitili od diskriminacije i od raznih problema sa kojim su se suočavali i sa kojima se i danas djeca suočavaju ukoliko govore romski jezik.

Jer diskriminacija je – to ne može da shvati ko to nije osjetio na neki način na svojoj koži.

Ja kažem, kad napišemo tamo u nekom cilju u projektu kao «probuditi svijest» vezano za određenu neku tematiku – ih, koliko treba vremena da se to promijeni. Ali ima pomaka. Evo kad razmislim o situaciji prije 10, 15 godina, ima pomaka. Može se promijeniti. Evo tipa obrazovanje. Sad imamo Rome koji su na fakultetima, imamo Rome koje nije stid reći da su Romi iako su doktori ili nešto. Ali ima i onih koji se stide toga. Ja njih u potpunosti razumijem jer nije lahko nositi se s tim, nije lahko nositi taj teret na sebi, jer okolina je tako okrutna da ko nema jak karakter ne može to da izdrži.

Što se tiče romske populacije u Visokom – šta su najveći problemi?

Pa generalno najveći problem je nezaposlenost. To je generalno svugdje problem ali se ovdje baš ističe. Od te 3.000 Roma možda ih 2-3% radi negdje.

Bez obzira na školsku spremu?

Da. I to najviše su u komunalnom zaposleni, kao i svugdje. Ali eto drago mi je, djeca se motivišu i od njih mogu reći stotinu, troje je upisalo gimnaziju. Mislim nije to sad neki rezultat, ali jeste. S obzirom da djeca stvarno dolaze iz porodica koje imaju višestruke probleme – ili su pretrpili neko nasilje, ili su prisiljeni da idu da prose, tako da ima nekog pomaka, dešavaju se neke stvari.

Mi se generalno u programima vezanim za zdravstvo trudimo da radimo programe za ljude koji nemaju zdravstveno. Prije godinu i po, tačnije dva puta, smo u Visokom organizovali Dane zdravlja za romsku populaciju. To smo radili sa American Jewish Comitee. S njima smo organizovali te dane gdje smo imali od raznih doktora opće prakse, pedijatara, ginekologa, medicinskih sestara i gdje smo imali pokretni mamograf. I ta 2 puta smo dvije žene otkrili. Nažalost, ali bolje jer smo ih otkrili na vrijeme i žene su hvala Bogu i dan danas žive i sve je ok, liječe se. Ali eto koliko su bitni ti pregledi.

Razlog zašto većina romske populacije nema zdravstveno osiguranje je zbog lošeg protoka informacija.

Loš protok informacija od strane biroa, Centra za socijalni rad. To je ono gdje sam ja baš ljuta nekako na državu. Svi pričamo. Evo ja sam baš nedavno pričala sa nekim strancima koji su čitali zakone BiH. Znaš šta su rekli – mi smo idealna država. Idealna. Mi imamo zakone za 10, strategije, akcione planove, mi imamo sve. A u praksi nemamo ništa. E to je problem generalno.

Aktivirala si se s ciljem da popraviš i pokušaš promijeniti neke stvari. Je li možeš iz tog ugla dati neki osvrt?

Definitivno sam ušla u politiku čisto da bih promijenila neku situaciju, prvenstveno da promijenimo sliku o Romima i da i Romi imaju svog predstavnika u općinskom vijeću. Jer kad imaju druge općine što ne bi imalo i Visoko? I ušla sam generalno da bih makar malo pomjerila stvari nekako. Sad koliko ću ja imati prostora koliko mi traje mandat, još 3 godine, koliko ću ja uspjeti ne znam. Ali definitivno sam zacrtala neke ciljeve i idem prema tome. I ako uradim 50% to će biti super.

Prvenstveno mi je cilj izrada i usvajanje Lokalnog akcionog plana za rješavanje problema romske populacije. Na tome radimo i akobogda nadam se da će biti i usvojen. Kroz taj lokalni akcioni plan koji sad moraju usvojiti sve općine, će oni moći u stvari pisati projekte. To su projekti vezani za stambeno, za infrastrukturu, obrazovanje, zapošljavanje.

Znači imamo mehanizme koje možemo da koristimo. Mehanizmi su nam sredstva koja se nude od Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice koja se nude za rješavanje romske problematike. Znači što ne bi mi kao općina to koristili?

Prije nije bilo toliko nekih inicijativa vezanih za romsku populaciju zato što možda nije bilo zanimljivo, nije imao niko da kaže. Ali evo sad ima neko da priča o Romima. I generalno moj moto je zašto o nama bez nas?

Bilo gdje, ne samo u vijeću, da krenemo i od mjesnih zajednica, općinsko vijeće, u svim strukturama moramo da budemo da bi došlo na neke bitne agende i to pitanje, u ovoj državi da se riješi.

Politika je svugdje oko nas, pa što ne biti na mjestu gdje se donose odluke? Ako su važne i ako su pametne odluke – što da ne? I nisu u politici svi kao ovi naši glavni lideri. Ja sam ušla iz onog aktivističkog dijela i ja sam tamo da se čuje glas onih o kojima se ne priča nigdje. I ja sam tu najviše zbog te promjene slike o romskoj populaciji.

Šta bi da imaš moć, šta bi popravila, da možeš uraditi bilo šta u gradu?

Dobro pitanje. Generalno da imam moć gledala bih da dođe ovdje što više investitora, da se otvore neke firme, da se raja zaposli, da raja ima posao. Gledajući sad te neke socijalne slučajeve – kad bi imali stalni neki posao ljudi, kad bi radili, kad bi bili svi zaposleni, onda se on ne bi molilo za jednokratnu pomoć u Centru za socijalni rad. Jer kad čovjek ima posao onda zna i šta će i kako će.

I definitivno bih napravila neke nove sisteme u školama gdje bih nekako uvela neke nastavne programe. Možda edukaciju o volonterizmu, aktivizmu, ljudskim pravima, o različitostima. Da djeca uče malo.

Ja mislim kad bi djeca znala, kad ih ne bi učili kod kuće «Doći će Ciganka, ukrašće te», kad bi ih učili nekako drugačije, da bi djeca imala drugu percepciju u svojoj glavi i razmišljanja.

Uglavnom, našem narodu treba puno edukacije.