Aleksandra Petrić: Neophodno je pooštriti kaznenu politiku za nasilje nad ženama

Autorica: Hana Kazazović, fotografija: Sara Prpić

Aleksandru Petrić godinama pratim na društvenim mrežama i mnoge stvari o ženskim pravima i feminizmu sam takoreći upratila zahvaljujući njoj i njenim tvitovima i sadržajima koje je dijelila. Zato sam i željela da razgovaramo, jer sam znala da na neka pitanja koja me muče ona može dati jednostavne i konkretne odgovore koji možda i drugima mogu koristiti da se s ovim temama bolje upoznaju.

Aleksandra ima 24 godine iskustva rada u organizacijama civilnog društva u Bosni i Hercegovini koje se bave zaštitom ljudskih prava i unapređenjem rodne ravnopravnosti. Radila je i kao konsultantica za rodnu ravnopravnost i nasilje prema ženama za brojne međunarodne organizacije u BiH i regiji. Po struci je magistarka međunarodnih ljudskih prava, a po opredjeljenju feministkinja i aktivistkinja za ženska ljudska prava.

Proteklih šest godina je angažovana kao izvršna direktorica Fondacije Udružene žene iz Banjaluke u kojoj je aktivna od 2003. godine. Fondacija je osnovana 1996.g. i okuplja aktivistkinje i profesionalke koje su posvećene borbi za sprečavanje i suzbijanje nasilja prema ženama i osnaživanje učešća i uticaja žena u javnom i političkom životu. U sastavu Fondacije radi i Sigurna kuća za žene i djecu žrtve nasilja, a podršku ženama koje su preživjele nasilje pružaju i kroz SOS telefon, pravno savjetovalište, psihološku i socijalnu podršku i ekonomsko osnaživanje.

Skoro deceniju prate rad pravosuđa u oblasti rodno zasnovanog nasilja i provode aktivnosti javnog zalaganja za unapređenje zakona i javnih politika u oblasti rodne ravnopravnosti. Zalažu se da nasilje prema ženama bude prepoznato kao javni problem u BiH i da sistemski odgovor bude usklađen sa obavezujućim međunarodnim standardima.


Šta je po tebi najvažniji izazov s kojim se žene suočavaju danas?


Mislim da je institucionalizovani patrijarhat izazov koji žene u BiH, regiji ali i širom svijeta drži u nametnutim društvenim ulogama i postavlja im granice i u privatnoj i u javnoj sferi života. Od žena se primarno očekuje da budu majke, brižne domaćice, odane supruge, da drže porodicu na okupu, a ukoliko ne ostvare ove uloge veoma često dolaze na metu kritika i osuda javnosti i okoline, naročito ukoliko se bave javnim poslovima. Žene su u većini država svijeta još uvijek manje plaćene nego muškarci za isti posao, jer se to smatra normalnim i logičnim, a sa druge strane obavljaju neplaćeni rad u kući koji se podrazumjeva kao njihova obaveza. Nevidljive granice su postavljene ženama svuda i društvene promjene su veoma spore.


Šta je ono što je najviše uticalo na tebe i usmjerilo te u pravcu svega što radiš danas? Da li je to bio neki momenat ili splet okolnosti?


U mom slučaju je to bio više splet okolnosti. Poslije srednje škole željela sam na akademiju likovnih umjetnosti, ali desio se rat i nisam imala uslova da to guram dalje. Kako nisam bila dobra u matematici, a pravni fakultet je bio u komšiluku, to je bila opcija. Nije mi žao, jer sam zavoljela pravo i naročito ljudska prava kao oblast i tragala sam za prilikom da se angažujem.

Godinu dana nakon što sam diplomirala, a i nakon završetka rata upoznala sam Lidiju Živanović koja je u to vrijeme vodila Helsinški parlament građana u Banjaluci. Pozvala me da dođem i „zarazila“ aktivizmom jer se u to vrijeme kuhala inicijativa formiranja hCa omladinske mreže u BiH u čijem osnivanju sam učestvovala zajedno sa Miralemom Tursinovićem iz Helsinškog parlamenta građana Tuzla. U isto vrijeme sam bila uključena u aktivnosti osnaživanja žena kroz javne tribine i radionice, upoznala sam i druge aktivistkinje iz Bosne i Hercegovine i drugih zemalja u regionu i učila o problemima žena u periodu nakon rata.


Da li ti se čini da se situacija s ženskim pravima u svijetu pogoršava i da se žene moraju ponovo boriti za ono za šta su se već izborile? Pri tom mislim na situaciju da mnoge države pokušavaju preuzeti kontrolu nad ženskim tijelom uvođenjem restriktivnih zakona o abortusu. Šta je uzrok tome i kako smo došli u tu situaciju?


Jasno je da već duže vrijeme širom svijeta jačaju desničarski pokreti i da konzervativne partije dominiraju širom Evrope pa i drugdje u svijetu. U mnogim formalno sekularnim zemljama crkva ima snažan uticaj i blisko je povezana sa organizacijama koje se zalažu za ograničavanje prava na abortus. Nije rijetkost da unutar partija koje su lijeve odnosno socijaldemokratske orijentacije nema jasnog kritičkog stava u odbranu teško stečenih osnovnih ljudskih prava žena i to je zaista poražavajuće.

Pored desničarske i konzervativne ideologije koja u osnovi žene posmatra kao niža i manje vrijedna ljudska bića u odnosu na muškarce, mislim da je problem u tome što se pronatalitetne državne politike primarno usmjeravaju na žene i žele problem pada nataliteta ekspresno riješiti zabranom abortusa.

Mnogo je jeftinije za državu uvesti restriktivni zakon o abortusu i natjerati žene da rađaju, nego finansirati socijalne programe koji će omogućiti porodicama da imaju djecu za koju će moći da obezbjede normalne uslove života. Pod tim mislim na podršku u zapošljavanju oba roditelja, puno finansiranje porodiljskog i roditeljskog odsustva, dnevnu brigu za djecu kroz jaslice, vrtiće i produžene boravke u školama, ravnopravnu brigu oba roditelja bez diskriminacije i očekivanja od žena da sav teret roditeljstva i preuzmu na sebe. Socijalne politike su veoma skupe a sve države koje su pokrenule „rat“ protiv žena gledaju da prođu što jeftinije.  Lakše dehumanizovati žene i apstrahovati ih na nivo mašina za rađanje, kao u distopijskom romanu „Sluškinjina priča“ od Margaret Atvud nego zaista uložiti u socijalne politike koje građane i građanke posmatraju ravnopravno i omogućavaju im jednak pristup osnovnim ljudskim pravima.


Šta misliš zbog čega postoji pogrešna slika u javnosti o feminizmu? Zašto kod nas žene čak često možemo čuti da kažu “Ja nisam feministkinja, ali…” i onda kažu neki klasični feministički stav, poput “jesam za jednaka prava žena i muškaraca” ili “žene i muškarci trebaju biti jednako plaćeni za svoj rad” i sl. Ko je kriv za to  i kako to možemo popravljati?


Mislim da kao društvo kolektivno nosimo krivicu zbog toga što je kod nas javno reći da si feministkinja ili (ne daj bože) feminista sramotno. Stigmatizirali smo aktivnosti usmjerene na ravnopravnost muškaraca i žena do te mjere da je gotovo svaki javni istup na ovu temu izvrgnut ismijavanju, vicevima, pa čak i otvorenom govoru mržnje i napadima.

U Bosni i Hercegovini nije društveno prihvatljivo da se izjašnjavaš kao feministkinja, ali je u redu da političari i parlamentarci ismijavaju žene, pa čak i otvoreno promovišu nasilje prema ženama i seksizme. Ovo je ozbiljan problem koji ima veze sa odsustvom kolektivne svijesti da je ravnopravnost muškaraca i žena važno pitanje za opstanak i napredak svakog društva i države i da se žene ne mogu isključivati i ograničavati na svakom koraku.

„Popravljanje“ traži korjenite društvene reforme, u praksi a ne samo na papiru, pa i u formalnom obrazovanju o ravnopravnosti kao temeljnoj vrijednosti o kojoj će djevojčice i dječaci od malih nogu učiti, promišljati i koju će živjeti.


Nasilje nad ženama je teška i važna tema. Krajem novembra i početkom decembra se o tome malo više govori u medijima i poduzimaju se razne akcije. Kako i na koji način pomoći ženama koje trpe nasilje?


Kao građani i građanke, prije svega tako što ćemo im vjerovati da su doživjele i doživljavaju nasilje i tako što ćemo ih prestati osuđivati i tražiti razloge i krivicu u njima i njihovom ponašanju, postupcima, šutnji i neprijavljivanju nasilja. Mnogo puta sam doživjela pitanja poput „zašto ga trpi, što ne prijavi nasilje?“ pa i komentare „ko zna šta je ona njemu uradila, ne bi on to tako, on je divan čovjek i brižan otac…“

Ovo je odraz naše kolektivne svijesti o problemu nasilja prema ženama i veoma utiče na rad javnih institucija koje su dužne da rade na sprečavanju i suzbijanju nasilja, jer i u njima sjede isti ljudi koji izgovaraju ovakve komentare i rečenice i nose iste takve predrasude.

Upravo zbog ovakve javne reakcije mnoge žene koje doživljavaju nasilje osjećaju sramotu zbog svega što im se dešava i misle da su krive za nasilje. Ćute jer se plaše da će osvanuti mrtve ako isprovociraju počinitelja nasilja, da će im oduzeti djecu, da će ih istjerati na ulicu… da joj niko neće vjerovati. U pravilu, žena koja je izložena nasilju i koja ga prijavi policiji, a ne dobije adekvatnu zaštitu i pomoć, neće pozvati policiju kada se nasilje ponovi, jer neće imati povjerenja u sistem koji ju je iznevjerio.

Svi mi smo odgovorni da prijavimo nasilje prema ženama koje vidimo i čujemo u svom okruženju i moramo držati policiju i druge institucije odgovornim i tražiti da se slučajevi nasilja procesuiraju u hitnom postupku i po zakonu, a da žena dobije pomoć, podršku i zaštitu.


Kako mijenjati svijest ljudi o tome da žene nisu vlasništvo muškaraca koji ih imaju pravo ubiti ako one ne žele biti s njima? Kako mijenjati svijest muškaraca i žena o tome da niko nema pravo da te tuče? Gdje je, po tebi, korijen tog nasilničkog ponašanja i šta je ono na čemu bismo morali raditi da izgradimo društvo bez batina i straha?


Već dugi niz godina u okviru aktivnosti Fondacije Udružene žene pratimo sudske postupke u oblasti rodno zasnovanog nasilja i radila sam analize brojnih krivičnih postupaka i presuda koji se vezuju za različite oblike nasilja prema ženama i seksualnog nasilja prema djeci oba pola.

Ključni problem jeste veoma blaga kaznena politika, minimalne kazne i veoma česte uslovne osude koje se izriču čak i višestrukim povratnicima u vršenju nasilja prema ženama.

Samo u slučajevima ubistava žena, sudovi izriču zatvorske kazne u zakonskim okvirima, dok je za druge oblike nasilja česta praksa sklapanje sporazuma o priznanju krivice sa tužilaštvom u okviru kojeg se izriče blaža kazna. Počinioci nasilja znaju da neće biti kažnjeni za nasilje, da će se izvući sa veoma blagim kaznama, da će tužilac povući optužnicu ukoliko žena koja je preživjela nasilje odbije da svjedoči, često iz straha od ponovljenog nasilja i straha za vlastiti život.

Već sam rekla, mi smo odgovorni kao društvo za ovakvo stanje. Moramo se mijenjati, prestati prihvatati i tolerisati nasilje kao nešto što se dešava nekom drugom i što nas se ne tiče. Moramo tražiti odgovornost od institucija da svako nasilje mora biti kažnjeno, da svaki počinilac mora odgovarati za nasilje. Moramo prestati stigmatizirati žene koje su doživjele nasilje, tražiti krivicu u njima i okretati glavu na drugu stranu.


Koji oblici djelovanja / aktivizma su po tebi važni i daju rezultate?


Povezivanje žena i muškaraca iz različitih sektora društva i zajedničko djelovanje na društvenim promjenama, uključivanje muškaraca i dječaka u promovisanje ravnopravnosti, rad sa vladinim institucijama na sistemskim promjenama kroz učešće u kreiranju javnih politika i zakona i zalaganje za sprovođenje mjera usmjerenih na poštovanje ljudskih prava i rodnu ravnopravnost, djelovanje u saradnji sa društveno odgovornim medijima, prikupljanje i dokumentovanje konkretnih slučajeva kršenja prava i diskriminacije koji su važni za izmjene praksi postupanja institucija.

Mnogo je dobrih načina djelovanja, važno početi i istrajati. Korjenite društvene promjene se ne dešavaju preko noći i ne zavise sigurno od jedne osobe, ali ta jedna osoba može pokrenuti mnogo drugih, promjeniti njihov način razmišljanja o ovim i drugim važnim pitanjiima i onda je to već revolucija.


Šta je to što bi bilo neophodno promijeniti u narednih 10 godina?


Govorila sam o kaznenoj politici za nasilje prema ženama. Nužno je da se ona pooštri i da sudovi prestanu amnestirati počinioce nasilja od odgovornosti za nasilje, a policija i drugi institucionalni subjekti zaštite od nasilja da djeluju hitno u svim slučajevima nasilja, pruže efikasnu pomoć i zaštite žene izložene nasilju. Vladine institucije trebaju osigurati kontinuirano finansiranje iz javnih budžeta za specijalizovane servise podrške i pomoći za žene i djecu koji su preživjeli nasilje i učine ih dostupnim svim žrtvama nasilja širom Bosne i Hercegovine, uključujući i podršku ekonomskom osnaživanju i zapošljavanju žena i podršku njihovom oporavku od nasilja.

Potrebni su nastavni planovi i programi koji će uvesti teme vezane za ravnopravnost, prepoznavanje svih oblika nasilja i mehanizme zaštite, uključujući i zaštitu od seksualnog nasilja i zlostavljanja u sve formalne nivoe obrazovanja i kontinuirane obuke nastavnog kadra da o ovim temama uče djecu na senzibilisan način, bez stereotipa i diskriminacije.

Ukoliko se ovo dogodi u narednih 10 godina, mi ćemo kao društvo mnogo napredovati od trenutnog stanja.


Koji savjet bi dala mladim djevojkama danas? 


Da prije svega vole i poštuju sebe, i ne dozvole da im nevidljiva gomila nameće okove i ograničava njihove slobode. Da budu istrajne, otvorenog uma za učenje i da uvijek teže da mijenjaju svijet oko sebe na bolje čak i ako im se čini da to veoma malo. Jedino tako ima smisla.



 

By Cyber Bosanka

Savjetnica za online komuniciranje - pomažem da se ispričaju dobre i važne priče.

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.