Riječ „dijaspora“ potiče iz grčkog jezika i znači rasutost i rasprostranjenost. Nakon 20 . vijeka ova riječ označava skupinu ljudi koji su pod pritiskom sile napustile svoju tradicionalnu etničku domovinu i nastanile se po cijelom svijetu.

Ne znam da li negdje postoji podatak o tome koliko je ljudi iz BiH otišlo vani, niti znam koliko je ljudi iz Zenice otišlo u tu tzv. dijasporu. Znam samo da ljeti, kada veliki broj ljudi dolazi u svoj rodni grad na odmor, imam osjećaj da ih je puno više otišlo nego što je nas ostalo. I isto tako znam da postoji ogroman broj neizgovorenih riječi između „nas“ i „njih“, da se skoro svakodnevno srećem sa pričama o „njima“, sa komentarima, ogovaranjima, i na kraju, slobodno mogu reći – sa jednom veliko količinom zavisti.

Vjerujem da svi znate o čemu govorim. Mislim da nema čovjeka koji je ostao u Zenici koji makar jednom nije pomislio da se „oni“ previše foliraju, da u principu stalno kukaju, da ispada da više vole i BiH i Zenicu od nas a opet žive u tim svojim dobrim državama. Isto tako pretpostavljam a i dobrim dijelom znam da ljudi koji žive vani za nas ovdje misle da mi previše kukamo, da smo inertni, da malo radimo, da smo lijeni, da od njih očekujemo previše, da samo gledamo kako ćemo „izvući“ što više eura i slično.

Ne želim se praviti pametna ali ću reći da je svim ovim pričama zajednička jedna stvar – generalizacija i nerazumijevanje. Lično radim na takvom mjestu na kojem se sretnem sa velikim dijelom te dijaspore koja živi vani. Jedino što svi ti ljudi imaju zajedničko je to da ne žive u BiH. Ima ih svakakvih. Za neke bi svako normalan pomislio da je sreća što žive daleko, a neke biste skoro na silu uselili za svoje prve komšije.

Meni sama riječ „dijaspora“ potakne sjećanje na bake i nene koje nekoliko puta godišnje dolaze kod mene u radnju i kupuju čestitke za svoje unuke. Uvijek ih jako pažljivo biraju jer takva jedna čestitka treba zamijeniti tople zagrljaje i ispričane priče za laku noć, da ne spominjem uštipke koje samo one znaju napraviti.

Jedna od najljepših scena mi je bila kad je takva jedna baka, nakon dvije godine kupovanja čestitki i sitnih poklončića za unuke došla sa tim istim unucima kod mene u radnju. Mali Amerikanci su joj na lice donijeli osmijeh koji se ne može opisati. Mjesec dana sreće za koju je pretpostavljam živjela svo to vrijeme do tad nije umanjilo ni to što mlađoj unučici nije mogla ispričati niti jednu priču jer je ona ne razumije. Znam samo da sam u tom momentu pomislila: „A kako će joj biti kad odu?“

Ista ova riječ me podsjeti na jednu porodicu koju imam priliku vidjeti svake godine. Jedan brat sa djecom i ženom živi negdje vani, a drugi brat je sa svojom porodicom ovdje. Ne znam ih uopšte, ni ko su ni kako se zovu. Znam samo da mi ta dva brata srednjih godina uvijek izmame osmjeh na lice kad ih vidim kako ujutro, bez ostalih članova porodica idu na kafu u čaršiju. Dok ih gledam onako sretne i nasmijane gotovo uvijek ih zamišljam nekih dvadeset godina mlađe kako idu u tu istu čaršiju, u periodu kad ni u snu vjerovatno nisu mogli zamisliti da će se nekad u životu viđati samo jednom godišnje.

Ne branim ljude koji žive vani, i isto tako ne branim ove koji su ovdje ostali. U principu, skoro svi smo imali pravo na izbor. Ono što želim reći jeste da je najlakše osuditi nekog, a najteže pokušati razumjeti. Možda ne bi bilo loše da se svi probamo zamisliti u suprotnoj ulozi. Ono što nam je zajedničko jeste da smo svi rođeni u istoj državi, uglavnom, i da smo u velikom broju slučajeva rođeni u istom gradu. Dok smo išli u školu i učili geografiju niko nije mogao ni pomisliti da možda treba malo više pažnje obratiti na lekciju o Australiji jer će nekad živjeti tamo. Niko nije razmišljao učeći engleski da će mu to nekad biti jezik kojim će govoriti, a da se više neće morati “mučiti” sa svim onim palatalizacijama i padežima. Niko nije mogao pretpostaviti da će mu domaća životinja biti kengur a da će umjesto golubova gledati papagaje. Ili da će novu godinu dočekati na plaži u kupaćim gaćama!

Nismo ni mi ovdje mogli pretpostaviti da će se odjednom promijeniti vrijednosti i da će se uzgojiti ovoliki broj kriminalaca po glavi stanovnika. Nismo mogli zamisliti da će ljudsko dostojanstvo često biti srozano na dno, i da će nas često biti stid zbog toga što pripadamo ljudskoj rasi. Dobro je Pervan rekao, nisu svi ljudi pripadnici iste rase. Ja konkretno nisam mogla zamisliti da ću svoja putovanja obavljati uz pomoć Google Eartha i da skoro deset godina i ne pokušavam izvaditi pasoš jer znam da mi neće zatrebati.

Svi stojimo iza svojih odluka i nosimo se sa njima onako kako najbolje znamo i umijemo. Zbog toga nemam loše mišljenje o ljudima koji više ne žive ovdje. Ti isti ljudi pretežno ljeti Zenicu ožive na poseban način. Dođu po svoje parče sjećanja i dio uspomena i obnove zalihe ljubavi od dragih ljudi koji su ostali ovdje. I ne pokušavam nikad analizirati zbog čega neko od njih radi ovo ili ono, priča ovako ili onako. Svi smo ljudi, a i čini mi se da niko ne može sa sigurnošću znati kako bi se ponašao ili osjećao da se nađe u suprotnoj ulozi.


 — —