U sjećanje na moje drage mace…

Odrasla sam u gradu, u stanu, i nikad nisam imala kućnog ljubimca. Osim jedne ribice koja nam se nije dugo održala i zeca kojeg smo brzo vratili komšiji jer je bio prezahtjevan. A i puno je smrdio. Nismo nikad ni tražili da imamo kućne ljubimce, kao mnoga djeca što po svaku cijenu hoće psa ili mačku. Mama je uvijek govorila kako ih nije dobro imati jer se čovjek veže, pa kad ostane bez njih onda pati. Preventivno nismo htjeli patnju.

Onda sam odselila, počela živjeti sa Damirom u stanu na prvom spratu. I na balkon se nepozvana, sama od sebe, pozvala maca. Tigrasta, one boje mačke, umiljata. Mršava i gladna, toliko da čak i ja koja nisam imala razvijen taj gen za kućne ljubimce, nisam mogla ostati hladnokrvna. Počeli smo je hraniti i nekako usvojili. Bila nam je redovna na klopi i maženju, a sve češće je vrijeme provodila na balkonu. Napravili smo joj neku kućicu, preko dana je puštali u stan gdje bi spavala i toliko navikli na nju da smo se brinuli ako je nema 1 dan. A onda smo skontali da je skotna.

Ja, kao antitalenat za životinje, sam užasno brinula šta ćemo i kako ćemo. Očekivani mačići, ali kud sa njima? Pa onda strah da se na prevaru ne uvuče i okoti negdje u stanu. Napravili smo joj neko leglo na balkonu, nagurali krpe u gajbu, zagradili stiroporom da joj bude zaštićeno, a nedjelju 8. maja 2011. mislili da ćemo izluditi od njenog mjaukanja i pokušaja da uđe u stan. Smirila se pred veče, a ujutro 9. maja me dočekala na prozoru zovući me da mi pokaže prinove – 3 mala mačića, sklupčana u gajbici. Djelovala je ponosno.

I tako su rasli sa nama. Na mami maci smo se pokazali kao nemaštoviti za davanje imena, pa smo i ova tri smotuljka zvali kako smo stigli. Žensku tigrastu kopiju mame smo prozvali Curica. Crnog muškića jednostavno Crni, a šarenog ljepotana Hadžo. Iako je drugi dan ispao iz kutije sa mame pa smo ga vraćali panično se bojeći da na njemu ne ostane naš miris i da ga mama zbog toga ne odbaci, vrlo rano je pokazao kako zna uživati. I po automatizmu je uslijedilo to ime.

Dva mjeseca kasnije je mama otišla, prethodno pokazujući znakove neprijateljstva prema mačićima, frkćući na njih kad bi joj se približili. Veterinar nam je rekao da je to normalno – neko mora otići pa je ona izabrala da to bude ona jer nije njih mogla rastjerati. Ostale su nam 3 loptice oko kojih smo ispetljali naše živote.

Tih prvih par mjeseci kad smo ih znali zagubiti po kući neću nikad zaboraviti. Sjećam se panične potrage po stanu od 54 kvadrata u kojem je sve pregledno – nas dvoje tražimo njih troje i kontamo da smo poludili. Nigdje nijedno. U zadnjem momentu na izmaku snaga se sjetimo i povadimo jastuke iz dvosjeda. Njih troje u naslonjaču zaspali, sklupčavši se jedno na drugo. I bilo je takvih situacija bezbroj.

Curica je bila plašljivica. Prva je iskočila sa balkona na garažu pa smo imali akciju vraćanja. Čitav dan smo se mučili dok je nismo uspjeli vratiti, jer se bojala i nama prići. Nažalost, taj Bajram u ljeto, ne znam tačno datum, je jednostavno nestala. Otvorivši standardno vrata ujutro da ih pustim u kuću i nahranim vidjela sam da je nema. Tražili smo danima, obilazili i nikad je nismo našli. Pretpostavljali smo da su je petarde to jutro isprepadale toliko da je poremetila svoju rutinu i otišla.

Crni je bio moj ljubimac. Plišana mačka koju ste od prvog dana mogli maziti do mile volje – on se nikad nije bunio. Čak i kad mu u očima vidiš da si dosadan i da jedva čeka da ga pustiš – nikad se nije bunio. Preumiljat i malo na svoju ruku. Veći od ostalih, znatno, a dobrica koja je jednostavno vjerovala svima. I bio je spretan, jako. Jedno veče smo ga našli na vrh drvene bandere i taman kad smo mislili da ćemo morati zvati vatrogasce u 2 ujutro da ga skidaju, sam se spustio. Bio je moj pomagač. Nikad ništa u stanu nisam mogla uraditi da on nije bio uz mene. Najviše je volio ribanje, a nije se bunio ni kod krečenja. S tim što smo nakon toga njega morali četkati jer bi se svaka mrlja na njemu vidjela. 7. januara, sa svojih skoro 8 mjeseci, na pravoslavni Božić je izašao popodne i nikad se nije vratio. Možda su i njega prepale petarde, mislila sam. A istina je da sam još najmanje 4 mjeseca zagledala svaku crnu mačku i izvirivala na balkon očekujući ga.

I strahovala od sekog novog vjerskog praznika :/

Hadžo je bio od početka Damirov ljubimac koji se nekako vezao za mene. Bio je živčo mali i najveći belajcuz koji je grebao k’o lud kad bi ga uzeli u ruke. Kad mi je sa mjesec i nešto prvi put zaspao u rukama nisam mogla vjerovati. Spavao je pola sata a meni bilo žao da ga spustim. Kad god je bio neki belaj u stanu Hadžo je bio tu. A opet, kad te pogleda onim svojim okicama i roza njuškicom nisi mogao ni galamiti na njega. Od kako je ostao sam postao je veeelika maza. Imali smo svoje rutine i obožavao je spavati uz mene. Znao je zaspati u plakaru u hodniku, a ja bih nekad popodne legla u dnevnoj sobi da malo odmorim. Istog momenta je izlazio i lijegao uz mene i nikad mi nije bilo jasno koje čulo mu da znak kad sam legla.

Imao je svoje rituale kod maženja, Damir je nekako bio zadužen za to. A ja sam bila ona koja mu je mogla raditi šta hoće – skoro nikad se nije bunio. Osim što nije volio onu gumenu četku, na nju je skoro režao :)

Nikad mi nije bilo dosadno sa njim. I nikad mi ne bi dosadilo da ga samo gledam kako spava. Kao neka vrsta apaurina, prirodnog totalno, je bio.

Tu subotu popodne, 9. juna neću zaboraviti dok sam živa. Djecu koja ispod balkona zovu Damira i njegovo istrčavanje. Hadžu je udarilo auto. Pretrčavao je cestu. Tih pola sata njegovog plača, naše frke oko toga da ga odvedemo veterinaru i… Izdahnuo je tik pred veterinarskom stanicom. Nije mu bilo spasa :(

Mislili smo ga sterilisati da bi manje skitao. Nismo stigli. I taj dio me grize – da li bi i sad bio sa nama da jesmo. Možda…mada oko zgrade ima 10-ak mačaka koje žive istim životom, nesterilisane godinama.

Sudbina, ta riječ koja objašnjava sve i na koju se uvijek “vadimo”.

Ja znam samo da nisam imala pojma koliko ovo može boliti. I koliko ti se ljubimac može uvući pod kožu.

Već dva jutra ustajem tako što u snu čujem mjauk i kontam da me on zove. I kad se probudim i sjetim da ga nema više mi se ne spava. Bez obzira koliko je sati.

Vremenom će, znam, postati lakše.

A mojim macama, posebno Hadži, hvala na svakom radosnom trenutku kojih je u ovih 13 mjeseci bilo zaista bezbroj. Koliko god da sam ja valjala njima, ako jesam, one su meni dale puno više.

 Hana Kazazović

14 comments

  1. moja zena nikad nije voljela ni pse ni macke ,uvijek ih se bojala,dok nije upoznala jednog Labradora Kvibesa(sad su svi crni Labradori za nju zovu Kvibes)a pocela je pomalo da pomiluje i macka Dekstera od Cerke Zane.pomalo se te zivotinje pocinju uvlaciti covjeku pod kozu.ovdje u NL je to dostiglo vrhunac,ti odnosi ljudi i njihovi kucni ljubimci mi ih nemamo ali saucestvujemo sa svim onim sto se dogadja kod nasih prijatelja.prvi ostaje uvijek i kod svih drugih cete uvijek traziti njega i uporedjivati.moje saucesce

  2. Ajoj Hana :(
    Baš mi je žao!
    To je najgore kad imaš kućnog ljubimca – svjestan ti toga da će nekad doći kraj, ali opet boli svaki put. Imala sam ih puno, i svaki odlazak, bilo nesrećom, bilo skitnjom bilo od starosti me uvijek jednako rastuži. Ono što ostaje su uspomene na divne trenutke koje su nam te životinjice donijele. Grlim te.

  3. Ovo me podsjetilo na moju najdražu macu koja je s nama bila godinama i onda ju je neki nasilnik lupio i niije se uspjela izvući. Umirala nam je u kući i neopisiva je bol koje se sjetim još i danas. Hvala ti na ovako lijepom postu!

  4. :((
    Mogu samo da zamislim kako ti je, mi smo tek poceli da se vezujemo za naseg cupavca…
    Ali kao i kod drugih gubitaka, bice bolje vremenom. Drzi se :*

  5. Pa to je bilo prekjučer! Znači da je sve to jako svježe! :( Toliko mi je žao zbog Hadže! Ja isto obožavam mace jer su mi jednostavne i ne traže puno odgovornosti koliko npr. psi za koje ne mogu reći da sam baš njihov ljubitelj. I ja imam sam mace. Jednu petogodišnju žensku macu koja je trebala biti utopljena poslije dva sata kada sam shvatio tu namjeru i ja sam se oglasio da bih udomio jednog od 4 mačića koliko ih je bilo u leglu. Time sam spasio sve mačiće i tako sam usvojio žensku macu koja i danas živi s nama. Ona je moja miljenica i strašno sam osjetljiv ako joj se nešto dogodi. Zatim smo pronašli jednog preslatkog mačića od 6 mjeseci kako se vrzmao oko naše kuće i s vremenom smo popustili koliko je bio presladak i udomili smo ga sa ulice. Imao je ušni šugarac što smo riješili s problem te je izrastao u prekrasnog mačka. Nažalost, nakon godinu i pol dana, kada je imao godinu i deset mjeseci, otišao nam je iznenada, bez ikakve pripremljenosti po nas. :( On je bio najdraži mačak mojoj mami i ona ga je jako voljela. Uvijek kada bi odlazila na spavanje, mačak joj se obavezno morao pridružiti pa bi se sam ušuškao ispod jorgana tik uz mamu. Smiješno, ali mama mu je znala pjevati uspavanke. :D I jedne hladne veljačke (februarske) večeri smo ga pustili van jer je tražio. Prije toga je bio dugo spavao i došao mi je na prsa te smo se puno mazili. Nakon tri sata što je bio vani, čekao je pred vratima zajedno sa petogodišnjom macom da ih pustim unutra. Otišli su odmah do zdjelice sa hranom koja je bila u tom trenutku puna. Podigao sam zdjelicu i otišao u kuhinju da ju operem i napunim hranom. Došao je mačak za mnom i stao se lizati. Ja sam okrenuo samo par sekunda ka sudoperu te vrnio natrag pogled da vidim što radi, a on je već bio na podu sa jednom podignutom u zraku koja se polako počela spuštati k sebi. I sav paničan sam probudio mamu i rekao da mu se nešto dogodilo. Odmah je dotrčala i u tom trenutku smo vidjeli mačka gura svoju glavu i pogledava prema nama da bi izdahnuo. Veterinarka kaže da je srce bilo u pitanju – jednostavno ga je izdalo. Jako nam je teško pala njegova smrt – čak se i danas malo rasplačem na pomisao. Bio je toliko drag. :(

    I nakon šest mjeseci njegove smrti, došla nam je jedna maca, potpuno mršava i gladna. Mi smo znali držati vrećicu suhe hrane na stepenicama pa kada sam prošao hodnikom, vidio sam ju kako zubima pokušava probiti vrećicu za hranu kako bi uzela pokoje brikete. Bila je jako plašljiva i bježala je od nas. Ali malo po malo s vremenom, dolazila nam je pred kućom jesti. Moja mama ju nije baš voljela jer je bila ružna i imala je jedno smanjeno oko. I tako, tako, tako to… I na kraju smo ju usvojili. :D Mislili smo da je mužjak jer je imao male loptice i da ima oko 3 mjeseca pa nas je iznenadilo kada je veterinarka rekla da je zapravo ženka i da ima cca godinu dana. A smanjeno oko je vjerojatno uzrok neke nesreće. Uglavnom, slijepa je na jedno oko. S vremenom je postala prava maza i lijepo se popunila uz našu hranu. Uvijek sam vodio brigu o tome da su sve mace (bez obzira na spol) sterilizirane jer sam na taj način htio zaustaviti parenje, tuču i ujedno produžiti njihov život. :) Mace su jako zanimljive za promatranje i nekada se začudiš koliko su ustvari inteligentne. Trenutno ti je teško, ali tko zna, vrijeme će pokazati jesi li spremna za iduće udomljavanje, ako toga bude. Sada se trenutno razmišlja o tome da nema šanse za to što je potpuno razumljivo.

    Oprosti jer te na kraju ugnjavih svojim iskustvom. :)
    Drži se!

    1. Da, sve je još jako friško :(
      Hvala ti na ovom komentaru, uopšte nisi ugnjavio. Ovih dana mi baš prijaju komentari ljudi koji razumiju o kakvom se osjećaju radi :(

  6. Izgubila sam 2 psa i jednog zeku, mace nikad nisam čuvala iz razloga jer vole da skitaju, a ja se toliko vežem da bih paničila da mi ljubimca nema pola sata na vidiku. Jasan mi je u potpunosti taj bol.
    Sada čuvam 2 psa, jedan od njih je kućni, spava svake noći sa mnom, i aprila je napunila 13 godina, i sama pomisao na to da joj je ostalo još par godina života steže sve u meni i krenu mi suze.
    Nije rešenje ne čuvati životinje jer ti pruže mnogo vise ljubavi dok su tu, nego tuge kada ih nema više.
    Moje saučešće, budi jaka i seti se da si im pružila jedan prelep život i ljubav dok su bili uz tebe.

  7. kad smo kod macaka,evo nesto specificno.Imali smo macku,kod dide na selu,zvala se cilka i svi smo je voljeli posebno mi,djeca.Kad je ujak preselio u Sl,Brod zazelio je potomka od nje.Izabrao je jednu macu,i nakon nekoliko mjeseci dosao po nju.Gresku je napravio sto je nije pokrio da nevidi gdje ide.putovali su od Zepca vozom. Nakon nekoliko mjeseci ugledasmo je pred vratima.Bila je sva izmrcvarena.iz susjednog sela su je vidjeli gdje je isla prugom.Nakon nekoliko vremena smo ustanovili da je usput negdje ostala skotna.Svih cetvero malih je ujak odnjeo u Sl.Brod.nju je na kraju auto zgazio jer nam je kuca bila uz cestu.interesantno.i sad je se sjecam.bila je uvijek nepovjerljiva prema nama,bojala se da je ne odvedemo.

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X