Autor: Hana Kazazović

Moj životni san je da putujem i pišem o mojim putovanjima. Međutim, splet okolnosti je trenutno takav da ne putujem često, iako me prvenstveno zanimaju putovanja u regionu jer mi je oduvijek bila želja upoznati bolje državu u kojoj sam rođena. Ne, nisam jugonostalgičar, ako ste to pomislili. Jednostavno je – prvih 17 godina života sam provela u Jugoslaviji i prošla kroz njen školski sistem učeći o svim prirodnim i drugim ljepotama koje ona krije u sebi. Jugoslavija se raspala na hrpu država a ja još nisam uspjela da to sve vidim, iako mi se još davno ta želja utisnula u srce.

Za sada povremeno uspijem otići negdje, češće poslom nego privatno, pa sam odlučila da i iz tih putovanja pišem mini reportaže. Uz to mi se idealno uklopila ona moja akcija #hodajsamnom jer volim hodanje, a i to je najbolji način za upoznavanje bilo kojeg mjesta. Zato će te moje reportaže biti u stvari nešto kao “hodopisi” iz predjela koje uspijem prehodati, kad god mi se ukaže prilika.

#hodajsamnom po Kozari

Sredinom oktobra sam bila na PR konferenciji Proactive. Tradicionalno se održava na Kozari u hotelu Monument i ovo mi je već treći put da idem tamo. Već sam jednom pisala o tome zašto je Kozara veliki turistički potencijal, pa to možete pročitati u tekstu Kozara ima veliki turistički potencijal – šteta ga je ne iskoristiti

Ove godine nam je po prvi put vrijeme tokom konferencije bilo idealno. Vi koji češće imate priliku da se budite na planinama vjerovatno znate da je malo šta ljepše od tog. Ja sam nakon prvog otvaranja očiju istrčavala na terasu da vidim tu igru sunca sa jutrom. Živeći u Zenici koja čak i u sunčanim danima bude okovana maglom do podne, skoro sam zaboravila kako izgledaju te prve sunčeve zrake. Zato sam jedno jutro baš njih i ovjekovječila da imam za uspomenu.

Još jedno lijepo jutro na Kozari #ProactiveX #nofilter

A photo posted by Hana Kazazovic (@cyberbosanka) on

Kozara je nacionalni park i prilično je uređena. Ja sam nekako zamišljala da je viša pa me iznenadio podatak da visina njenih vrhova ne prelazi 1000 m.n.v. Ne znam kako je tamo zimi, ali sudeći po tome što su uređene staze za skijanje sa svim što je potrebno, vjerovatno dobro. Banjalučani su mi rekli da su oni često tamo na izletima, odnosno kad god imaju priliku da pobjegnu iz grada u prirodu. Subota mi je to i potvrdila jer je već oko 11 sati plato hotela bio pun ljudi koji su došli da uživaju u prelijepom oktobarskom danu. Šetnja do spomenika je najčešća tura. Sve je sređeno i sve se fino održava osim ovih stepenica. I one su ok, ali ima onih koje prijete da vas katapultiraju kad stanete na njih. Vjerujem da će i to biti sređeno u nekom narednom periodu. stepenice2 stepenice Spomenik je zaista impozantan. Autor mu je Dušan Džamonja, otvoren je 1972. godine i gradnja je trajala 15 mjeseci. kozaraspomenik

I ove godine sam ulazila unutra, jer kako rekoh – sve dok se mogu uvući u njega ne moram na dijetu.

spomenik

Spomenik A photo posted by @gocfonstrauss on

Hvala drugu Gordanu za ovu dragu fotografiju mene i koleginice blogerice Dare :)

Iza spomenika se nalazi dio sa imenima nastradalih u 2. svjetskom ratu. Nepregledan je to spisak imena. Previše mi na ovim prostorima imamo ovakvih spomenika koji bi trebali da nas opominju i nauče nečemu. Međutim, nažalost i nismo baš neki učenici.

imena

imena2

Nedaleko od spomenika se nalazi i muzej u kojem nisam bila ove godine, ali jesam ranije i o tome sam (uz fotografije iz muzeja) pisala u tekstu Kozara ima veliki turistički potencijal – šteta ga je ne iskoristiti.

muzej

U blizini spomenika se nalaze bajkoviti bungalovi. Meni se idealno uklapaju u ovaj ambijent. Blizu su staze za skijanje, a i cijene su im povoljne, tako da su sigurno dobra zamjena za one koji ne žele vrijeme provoditi u hotelu. U svaki može stati 6 ljudi, imaju svoje kupatilo i kuhinjicu i kako mi Dara reče – Banjalučanima su često izbor za doček Nove godine.

bungalov2

bungalov

Pravi #hodajsamnom se desio u tu prelijepu subotu. Krenuli smo stazom od hotela i prvo stigli do lavirinta. Nisam ga ja slikala pa evo fotografija koju je napravila Dara.

Lavirint je umjetnička instalacija Udruženja Ars Kozara i mi umalo nismo kolegu trajno izgubili u njemu. Ušao je da vidi kako izgleda unutra i onda kružio i kružio i kružio… Već sam mislila da će morati preskakati da bi izašao iz njega, kad je uspio naći izlaz. Nakon toga smo krenuli stazom koja je inače previđena za bicikliste, kroz šumu. I super je bila ta šetnja, kroz baš veliku šumetinu u potpunom miru i tišini. U neka doba smo se samo zapitali ima li slučajno nekih životinja, medvjeda na primjer. Srećom nikog nismo sreli. suma Super je bila prva polovina te šetnje koja je vodila nizbrdo. Nakon toga je uslijedila životna lekcija koja kaže – nakon svake nizbrdice slijedi uspon. Koji nije bilo nimalo lako savladati. Negdje na polovini uzbrdice smo kolega i ja stali i ostali tako par minuta boreći se za dah. Kondicija nam je, ispostavilo se na vrlo visokom nivou :D Nikad se više nisam obradovala asfaltu nego tad. suma2 Naravno, nije do staze nego do moje nepripremljenosti i manjka kondicije. Ali sam, moram priznati, zaista uživala u tom osjećaju korištenja pluća do maksimuma i u hodanju po uvelom lišću i podlozi koja nije beton. Svi mi imamo potrebu zbližavanja sa prirodom i sjetim se toga svaki put kad imam priliku sići sa betonirane staze i hodati zemljanom ili travnatom stazom. To me puno više odmori i u takvim šetnjama mnogo više uživam.

Na stranici Nacionalni park Kozara možete naći dosta informacija o ovom nacionalnom parku. Ako vas put nanese obavezno svratite i prošetajte, udahnite taj mir i čist vazduh, i ako vas to zanima – dašak istorije.


 — —