Juče je mislim čitava twitter i blogosfera brujala o uticaju, potaknuta tekstom koji je napisao Dragan Varagić Upravljanje e-reputacijom u praksi: Uspon i pad “uticajnih” tviteraša i blogera. Nakon tog njegovog je uslijedilo pisanje još nekoliko tekstova o uticaju iz nekoliko različitih uglova, pa nije ništa neobično da i ja imam potrebu za pisanjem nekoliko rečenica na istu temu.

S vremena na vrijeme se desi da i mene neko nazove (ili svrsta) u “uticajne”, tviteraše ili blogere, manje važno. I to je, najiksrenije vam kažem, nešto od čega mi se digne kosa na glavi. Osjećaj je otprilike isti kao kad me neko u offline svijetu zovne Hanom sa razvlačenjem mog imena na prvo a, umjesto kratko Hana. Ne volim tu riječ, jednako kako ne volim svrstavanja u bilo kakve torove.

Miloje je rekao suštinsku stvar u svom tekstu na istu temu Otvoreno pismo Draganu Varagiću [#uticaj] : uticaj u bilo čemu pa i u svetu društvenih mreže može meriti samo po postignutim efektima a ne po potencijalu.

I upravo je tako. To što neko ima puno pratilaca na Twitteru uopšte ne znači da je neka faca, da ne kažem uticajan. Konkretno ja imam nešto više od 4000 pratilaca na Twitteru. Tu sam već tri godine i nakupilo se. Juče sam baš provjeravala (pomoću Social Bro) i od tih 4000 ljudi njih 650 nije ništa tvitnulo najmanje 5 mjeseci. Ne postoje, ne koriste Twitter. Nije mi se dalo analizirati dalje ali znam sigurno da su bar pola ostalih RSS feedovi, profili stranaka te mnogi drugi koji Twitter koriste onako usput. Od svih 4000 možda njih 1000 mene stvarno prati.

Šta hoću da kažem?

Brojke ne govore ništa. Ni to što je neko čitan ne govori ništa. Jedina stvar koja može govoriti o nekom uticaju su konkretna djela koja su iza nas. A njih nema puno. To je realnost.

Amitz Dulniker u svom postu “Uticajni mi” navodi primjer svog “uticaja”. Pokušao je da udomi kučiće i nije uspio. Od svega je dobio nekoliko lajkova i par komentara.

I otprilike se sve ono što bilo ko od nas može uraditi konkretno svodi na jednu prostu stvar – koga možeš nazvati i lično zamoliti da ti to nešto učini. To je jedini uticaj koji imamo. Pa ako hoćete da “izmjerite” koliki vam je (uticaj, mislim), zavirite u svoj telefon i izbrojite ljude koji će vam pomoći, ili još bolje koji su vam pomagali nekad ako vam je bila potrebna pomoć, oko bilo čega. I kad ih izbrojite to je to – toliki vam je uticaj.

O Twitteru uopšteno

Kako rekoh, ja sam na twitteru već tri godine. I ono što mi ni nakon toliko vremena nije jasno jeste zašto jedan veliki broj ljudi kuka i prigovara na to zašto neko tvita o nečemu ili zašto spominje ovog ili onog i sl. Stvari su vrlo jednostavne – svako od nas je kreator svog vlastitog tajmlajna. Svako od nas sam bira koga će i zbog čega pratiti i čitati. I jednako tako svako odlučuje o tome koga će i zašto prestati pratiti i čitati.

Meni lično nikad nije palo na pamet da se požalim na to šta pišu oni koje sam odabrala, mada se zna desiti da to budu kojekakve stvari koje me baš i ne zanimaju. Na primjer, često tu bude tvitanja sa nekih dešavanja koja me ne interesuju. I u takvim situacijama ja čak ni ne koristim filtere za hashtag (koji su predviđeni za filtriranje sadržaja koji vas ne interesuju), nego jednostavno ignorišem, filtriram pogledom. Zašto? Zato što ću sutra i ja biti na nekoj konferenciji i tušiti sa hashtagom i znam kakav je to osjećaj. I razumijem. I poštujem druge.

A sve i da nije tako, da li stvarno očekujete da će neko promijeniti svoje ponašanje ili način tvitanja zato što se vama to ne sviđa? Da promijenim pitanje – kad se u relanom životu to desilo? Kad je neko vaše društvo, sa kojim baš i niste bliski, prestalo pričati o nečemu što zanima njih a vas ne? Nije, je li tako? Morali ste se ili prilagoditi ili otići kod nekog drugog društva koje vas zanima.

Ista stvar je sa čitavim online svijetom. Od kako znam za sebe ja govorim da je online svijet samo preslikana stvarnost koja nas okružuje. Malo modifikovana stvarnost, nagurana u tipke i ekrane, ali suština je ista. To sam do sada objašnjavala mnogima, posebno kad mi kažu kako “Neće na internet jer tamo ima puno loših ljudi koji svašta pišu i pljuju po svemu”. Ja onda kažem “Nije istina, ima ih isto kao i u tvom realnom svijetu, ni manje ni više. Samo što ovi koji svaki dan piju kafu sa tobom i gledaju te u oči, nemaju uvijek petlju da ti kažu šta misle o bilo čemu. A kad sjednu za tastaturu, pa još imaju na raspolaganju “Anonimnost”, onda dobiju potrebnu hrabrost i raspišu se”.

Da je to tako znaju svi oni koji su bar jednom pomoću IP ili email adrese otkrili nekog svog “zlog” komentatora i spojili ga sa likom iz stvarnog života. Ja jesam nekoliko, prije par godina, pa možda zbog toga nemam iluzije i ne pravim razlike između offline i online svijeta.

O blogu i blogovanju

Vidim već neko vrijeme da svi kukaju na krizu u blogovanju, posebno o gubljenju reputacije blogera. Akcenat na ova dešavanja je u Srbiji zato što se tamo dešava da su se pojavile neke pare i plaćanja za pisanje. I tu je sasvim jednostavna situacija. Bloger gradi svoju reputaciju pišući, a na isti način je i ruši. Niko mu nije kriv ni za jedno ni za drugo, a svako od nas sam za sebe odlučuje šta će i kako će raditi.

Ja za sada nisam imala situaciju da mi je čak i ponuđeno da pišem za pare, osim što sam po pozivu učestvovala u takmičenju blogera Liveinspire koje je plaćeno. Osam tekstova koje sam pisala na temu inspiracije sam odvagala i skontala da nisu u suprotnosti sa mnom i mojim načinom pisanja, a ispod svakog je i navedeno gdje pripada i zašto se piše. Ako se ikad desi da pišem tekst za neke pare, ili zato što me to neko zamolio, poklonio mi nešto i sl, sasvim sigurno će to biti navedeno.

Ja to smatram kao jedini normalan način jer ni ja ne volim u novinama čitati plaćene tekstove za koje ne znam da su plaćeni. U prevodu – ne volim da me prave budalom, znam kako se osjećaš kad ti to neko uradi te isto tako ne bih to željela napraviti svojim čitaocima.

Zaključak

Uticaj ne postoji. Imamo samo potencijal koji još nismo kvalitetno iskoristili. Potencijal koji inače nosi internet i društvene mreže sa sobom. Da bi se sa praznih riječi prešlo na djela potrebno je povjerenje. Meni je mama kao maloj djevojčici rekla “Povjerenje se teško stiče a lako gubi”. I tu lekciju smatram jednom od najvažnijih koje sam naučila. U ovom internet svijetu imam nekoliko osoba kojima vjerujem – kad pišu, kad govore nešto, kad pokreću neke akcije. I njih ću podržati kad god mogu i kad im treba podrška. Sve dok im vjerujem, dok ne izigraju to moje povjerenje. I samo te osobe mogu, na neki način, da utiču na mene.

Sve ostalo, ma dajte, nismo djeca, sami se kupamo. Je li tako?

Autor: Hana Kazazović