Vjerovatno ste imali priliku pogledati video u kojem mlada majka priča o svom iskustvu prilikom poroda gdje su joj tražili novac da se uradi carski rez, a onda je njen suprug doktoricu koja je to tražila okačio na vješalicu. Pa je nakon toga porod urađen i sve se dobro završilo. Ako niste, taj video možete pogledati ovdje.

Mene je, da budem potpuno iskrena, stomak zabolio dok sam sve to slušala. Nemam djecu i nemam vlastito iskustvo i ne mogu praviti poređenja u konkretnoj situaciji, ali imam svoja iskustva sa zdravstvenim „sistemom“ i znam koliko tu ima rupa i prostora za maltretiranje pacijenata.

Zbog toga sam sa strahom u ruke uzela knjigu „Nasilje nad trudnicama u Bosni i Hercegovini: porodica, zdravstveni sistem i radni odnosi“ autora Zlatana Hrnčića koju je objavila TPO fondacija. Sa strahom jer znam šta se sve dešava i u kakvim se situacijama znaju naći trudnice. Problem našeg zdravstvenog „sistema“ je što nije uređen i postoje drastične razlike među ustanovama, uzrokovane ljudima koji se valjda nalaze na njihovom čelu. Jedino tako mogu objasniti te razlike, jer banalno – i u našoj bolnici u Zenici postoje velike razlike između odjela, pa pretpostavljam da je to do šefova tih odjela.

U knjizi Zlatana Hrnčića sam čitala upravo o tim razlikama. Zlatan je radio istraživanje o nasilju nad trudnicama i upravo to istraživanje je osnova ove knjige. U istraživanju su iskustva mnogih trudnica i njihova svjedočanstva o tome kako su imale različite tretmane u zdravstvenim ustanovama u kojima su vodile trudnoću i porađale se. Negdje je sve bilo u redu, bez problema i uz maksimalnu pažnju i požrtvovanost ljekara i osoblja. Ali je, nažalost, previše onih u kojima su imale probleme i u kojima su ih zanemarivali, odnosili se prema njima bahato, uz manjak poštovanja i pažnje, dovodeći u opasnost njihovo i zdravlje njihove bebe.

Ono što mi ostavlja posebno gorak utisak jeste to što je činjenica i da bolje prolaze žene koje su obrazovanije u smislu da bolje znaju svoja prava i kako reagovati. Takva sam svjedočanstva slušala i lično – imam par poznanica koje su imale porode kakve su željele bez ikakvih problema, ali su prije poroda sve svoje zahtjeve donijele napismeno i tražile da se to ispoštuje. I bilo je ispoštovano.

Što nam dokazuje da se sve može i da postoje neka pravila koja se ne primjenjuju isto na sve. Zato stalno pišem zdravstveni „sistem“ sa navodnicima, jer da je to sistem, isto bi tretirao sve – i one žene koje donesu sve napisano i znaju svoja prava i kako se izboriti za njih, ali i one koje dođu tu uzdajući se u doktore i sestre i njihovo znanje i suosjećanje.

Strašno je čitati podatke iz istraživanja o nasilju tokom samog poroda. Na primjer, o tome da je 23,7% žena doživjelo ubrzavanje poroda bez saglasnosti (jer se nekome žuri negdje?). Ili da je njh 23,3% doživjelo šivanje bez anestezije (jer 19. vijek, pretpostavljam).

Stomak me zabolio čitajući iskustvo ispitanice (27 godina) koja je svoju drugu trudnoću jedva preživjela. Došla je u zdravstvenu ustanovu zbog krvarenja pa je prvo doktor kritikovao zbog izbora vođenja trudnoće kod drugog ginekologa. Pa je onda u kasnim noćnim satima imala obilno krvarenje, a medicinske sestre su joj rekle da ne smiju probuditi dežurnog doktora jer spava. Pa je počela gubiti svijest zbog krvarenja, ali su joj onda dali uputnicu za bolnicu udaljenu 60 km, te je tamo uputili bez medicinske pratnje i ambulantih kola. Suprug je odvezao i u posljednjem trenutku je spašen njen i život bebe.

Neću vam prepričavati ostale slučajeve, ali sam sigurna da svako od vas zna neke ovakve primjere.

Ono što je ohrabrujuće je to što se u istraživanju pojavljuju javne ustanove koje se u slučajevima svih poroda doživljavaju kao mjesto od povjerenja i mjesto u kojem su trudnice imale potpunu podršku u svim dijelovima porođajnog i postporođajnog perioda. I u njima nije navedena niti jedna od negativnih praksi, što samo znači da i u Bosni i Hercegovini može biti uspostavljen sistem podrške trudnicama bez oblika ponašanja koji mogu biti doživljeni kao nasilni.

Pitanje je samo kako do toga, odnosno kako to sprovesti u svim ustanovama? Da se ne dešavaju situacije u kojima suprug mora intervenisati i prijetiti nasilno doktorima i doktoricama da bi oni svoj posao uradili kako treba. I u kojem neće odnos prema pacijentici zavisiti od nje, nego će sve dobiti istu pažnju i njegu.

Ova knjiga je važna i zbog toga što se bavi svim aspektima trudnoće i eventualnog nasilja nad trudnicama. Autor je povezao uzročno-posljedične faktore trudnoće, intimnih partnerskih odnosa, očekivanja društva i definisanja uslova za usklađivanje poslovnog i privatnog okruženja. Stavljen je fokus na prepreke koje imaju žene definisane činjenicom da su one te koje su kroz trudnoću podložne faktorima rizika za nasilne obrasce ponašanja u okviru zdravstvenog sistema, radnih odnosa i intimnih partnerskih odnosa.

Posebno je zanimljiv dio o radnim odnosima. Previše je žena koje su doživjele da dobiju otkaz zbog trudnoće, da ih degradiraju na radnom mjestu zbog trudnoće, da ih ne zaposle zbog toga što još nemaju djecu s pretpostavkom da će uskoro rađati. I to je sve vrsta nasilja nad trudnicama i moramo o tome pričati i razmišljati, kao uvod u to da takve prakse konačno krenemo mijenjati.

Jer, nijedna promjena se ne dešava preko noći. Zato su važna ovakva istraživanja i ovakve knjige.

Knjiga je štampana u okviru projekta “Uvođenje rodno osviještenih politika u visoko obrazovanje” (UNIGEM) koji finansijski podržava Vlada Ujedinjenog Kraljevstva, a njegovu implementaciju koordinira TPO fondacija.