Autorica: Hana Kazazović
Subject: Maštam o prvom danu nakon izolacije
Draga moja S,
Danas ću ti pričati kako zamišljam svoj prvi dan nakon izlaska iz izolacije. Neki dan smo nas četvoro isto radili i svako je pričao svoju verziju.
Seka mašta o izlasku napolje i druženju s drugaricama. Da je čuješ kako kuka zbog njih smijala bi se danima. Njoj sa šest godina jako nedostaju drugarice. Ne znam o čemu pričaju i kako izgleda njihov svijet. Sva je važna kad se čuje povremeno s njima i istjera nas iz sobe “da joj ne smetamo” pa i ne uspijem čuti šta pričaju. Kao da me i zanima, ali eto.
Uglavnom, ona jedva čeka da se druži s njima, ali i da odemo na kolač u omiljenu slastičarnu.
Brat želi proslaviti prestanak izolacije odlaskom u kino. Nije da mu fali filmova i kokica ali taj odlazak je poseban ritual. U drugoj verziji s drugarima igra fudbal na livadi pored zgrade i to dovoljno govori koliko mu je dosadila kuća jer ga inače moraš tjerati da izađe i da se odvoji od igrica. Izgleda će ovaj stalni boravak u stanu najbolje izliječiti njegovu strast za igrice – toliko su mu dosadile da ga sve češće vidim kako leži i gleda u plafon, smoren i bez volje da jurca virtuelnim svijetom.
Mama želi otići u kafanu. Sjesti i popiti kafu i limunadu, eventualno pojesti kolač. Vidjeti se s prijateljicama, ući u prodavnicu i kupiti sebi neku krpicu, da obilježi prestanak vanrednog načina života. Kao da joj treba povod za kupovinu krpica, hahahaha. Samo je bitno da “Azel” radi, to je dovoljan povod :D
Pitala sam je mašta li da se odmori od nas, da nas tata uzme na 2-3 dana. Kaže da to možda i ne bi bilo loše ali da ne želi pretjerati sa željama :D
A ja samo želim šetati i posmatrati svijet oko sebe. Znaš da inače volim hodati i fotkati i to mi najviše nedostaje. Sloboda da mogu sjesti pored rijeke, da se mogu vidjeti s drugarima. Ne znam kad ćemo se ponovo početi grliti, ali za početak bar možemo da se vidimo.
Da odem na čas crtanja – i to mi fali. Vjerovatno sam i zaboravila crtati do sad. Džaba svi oni časovi kad napraviš ovoliku pauzu. Znam, niko mi ne brani da crtam sama u kući ali prosto nije to to. Zato sam to ostavila za časove, pa kad ponovo počnemo normalno živjeti nastaviću tamo da crtam.
I da, i ja želim sjesti i pojesti moj omiljeni kolač. I pojesti ćevape. Onako kako smo to redovno radili subotom kad izađemo nas četvoro da provedemo dan. U stvari jedva čekam bilo koji dan vani.
O odlasku u školu da ne govorim. Da mi je neko rekao kako će mi faliti čak i oni učenici koji su me nervirali ne bih mu vjerovala. A sad poželim da ih vidim. Eto dokle me dovela izolacija :D
Kakvo je stanje kod tebe? Kako ti zamišljaš svoj prvi normalni dan nakon svega? Piši mi :)
Volim te puno,
Tvoja M.
Cijeli serijal tekstova “Draga moja S.” pročitajte klikom na baner ispod 👇
