O knjizi – Šta bi dao da si na mom mjestu? (biografija Bijelog dugmeta)

Ovo je mislim prvi put da imam gosta na blogu, ni manje ni više mog muža. Među knjigama koje sam dobile iz Lagune našla se i biografija Bijelog dugmeta. Zamolila sam njega da nakon čitanja napiše svoj osvrt jer znam da nikad nije pretjerano volio ni slušao ovu grupu, pa me zanimalo kakva je knjiga nekom ko ima takav stav u startu. Moram priznati da je njegova preporuka mene navela da stvorim vrijeme za čitanje knjige, iako mi je to prilično deficitarna kategorija. Čak sam namjeravala da uštedim na čitanju koristeći njegov tekst, ali sad me baš zanima.

Naravno, na kraju teksta slijedi i prilika za jednog čitaoca da osvoji ovu knjigu.

Autor: Damir Vučak

Prije neki dan je Hana dobila paket s knjigama izdavačke kuće Laguna iz Beograda. Ja sam se, vjerojatno po inerciji, na prvu zalijepio za biografiju Bijelog dugmeta, znakovito nazvanu po njihovom drugom albumu “Šta bi dao da si na mom mjestu?” Obzirom da mi je ona nekada davno pomagala i napisala nekoliko prelijepih postova dok sam pisao blog Blentoven odlučih da joj uzvratim istom mjerom i napišem svoj osvrt na pročitanu knjigu. Logičan je to odabir jer sam ja generacija koja Bijelo dugme pamti još od prvog, a slušao sam sve njihove albume.

Moram odmah naglasiti da sam spadao u onu rijetku grupu ljudi koja nije bila opčinjena opusom ovih “rock giganata” jer sam uvijek imao grupe koje sam radije slušao. U samim počecima to su bili “Drugi način” i “Smak” a kasnije sa dolaskom novog vala su mi mnogo bliže bile “EKV”, “Električni orgazam” ili “Pankrti”.

Niko normalan ne može ignorisati njihov uspjeh i rekorde koje su oborili ali su meni više djelovali kao “aspirin” za bolesnu balkansku dušu i velike mase, a ne kao grupa koja je ostavila neki veliki umjetnički pečat u ex-Yu rock istoriji. Dušan Vesić, autor ove zanimljive knjige je izbjegao zamku u koju redovito upadaju pisci biografija poznatih. Napisao je knjigu izbjegavši patetiku i ne namećući previše subjektivno viđenje ‘Dugmeta’ iako stariji čitaoci koji su čitali “Džuboks” itekako dobro znaju koliko je on bio opčinjen opusom ovog benda. Opisao je članove benda sa svim svojim manama i vrlinama, uspješnicama i tragedijama koje su ih pratile.

Ja se dobro sjećam kad sam prvi put gledao Bijelo dugme. Bila je neka emisija ponedjeljkom i mislim da se zvala “Zdravo mladi”. Tada su ih najavili kao veliku rock atrakciju i meni, desetogodišnjaku, su izgledali kao likovi iz horor filmova koji krešte i pjevaju tekstove koji su čak i za moju tadašnju dob bili infantilni i blesavi. U samom početku Bregović and co. kao da su se utrkivali kako da naprave gluplji tekst. “Top”, “Da sam pekar”, “Hop cup poskočiću” i još desetak drugih uradaka su vrhunac idiotluka tadašnjih rock pjesmuljaka.

Tek kada je počeo raditi pjesme na tekstove ozbiljnih pisaca počeo sam da obraćam pažnju na njih. “Selma” Vlade Dijaka i “Ima neka tajna veza” Duška Trifunovića su najbolji primjer tog njihovog kvalitativnog umjetničkog iskoraka. I dan danas su to među najpopularnijim ‘Dugmetovim’ pjesmama. Svi smo razmišljali o Selminom teškom koferu i uzdisali uz neke od Breginih balada koje je napisao u “Bebek” periodu.

Autor knjige je poredao kronološki faze grupe sa akcentom na glavne likove i jako je zanimljiva činjenica da je, bar po mom skromnom sudu, najmanje pisao o Bregoviću. “Doktor čaršijske filozofije” je stvarno bio alfa i omega grupe i najviše se svađalo oko para.

Pročitao sam i nekoliko stvari koje nisam znao. Naime, Brega je uvijek slovio kao čovjek težak na parama ali je ipak “Bijelo dugme” prijavljivalo najveće poreze u bivšoj državi i nekoliko puta su odradili velike koncerte u humanitarne svrhe. Primjer – uplatili su kompletan prihod od 4 beogradska koncerta za postradale od zemljotresa u Crnoj Gori. Pisac je dobro pobjegao od glorificiranja Breginog statusa u grupi iako smo svi znali da je on mijenjao članove kada se njemu prohtije.

Opisao je i brojne izmjene u sastavima zbog raznih razloga – od kreativnog neslaganja, preko odlazaka u vojsku i zatvor (pokojni Ipe Ivandić) i mora mu se odati priznanje da je čak i tu zapetljanu situaciju jako dobro napisao. U knjizi se nalazi i stotinjak crno-bijelih fotki iz raznih perioda grupe koje upotpunjuju sliku o samom ‘Dugmetu’.

Sve u svemu ovo je jedna od boljih biografija sa ovih prostora koje sam pročitao. Iako se ne slažem sa autorom u masi stvari, mora mu se odati priznanje jer i ljudi kojima Bijelo dugme nije najznačajnija ex-yu rock grupa uživaju u čitanju do samog kraja knjige.

Kao i do sada – neko od vas ima priliku da dobije ovu knjigu tako što će ispod ovog teksta napisati komentar do utorka (17.2.) u 12 sati. Ja ću na osnovu komentara odabrati osobu kojoj ću knjigu poslati (a možda bude sreće i lično uručiti).

Za sve ostale koje zanima knjiga – Lagunine knjige se mogu kupiti u knjižarama Kultura u Banja Luci, Tuzli i Sarajevu. Takođe, knjige mogu da se kupe i preko sajtova www.laguna.rs i www.delfi.rs