Autor: Hana Kazazović
Prije par dana sam bila kod frizerke i upitah je da li je ove godine uzela učenice na praksu. Ispriča mi kako nije, jer su dolazile dvije i htjela je i bila raspoložena primiti obje. Onda im je ispričala koji su sve uslovi i pristale su na sve. Na kraju je rekla:
– Imam samo još jednu stvar da vam kažem – tokom prakse nema korištenja telefona. Možete se javiti roditeljima i to je to.
Njih dvije su se kaže pogledale i rekle kako će doći u ponedjeljak. Nisu se više nikad pojavile.
Kako da nam društvene mreže budu sluge a ne gospodari?
Ja sebe smatram prilično pametnom osobom. Ne pretjerano, ali ono – solidno pametnom. Pri tome posebno mislim na onaj dio u kojem sam sposobna prepoznati problem i uhvatiti se u borbu sa njim.
A realnost je da od kako koristim internet i društvene mreže, ja vodim borbu sa tim da njihovo konzumiranje stavim pod kontrolu, odnosno da ne upravljaju oni sa mnom, nego ja sa njima. Evo i dokaz – još 2011. sam radila nešto što sam zvala “cyberbosanka eksperiment” i čak pisala o tome na blogu. Sastojao se od toga da 14 dana probam biti offline.
Pri tome moram naglasiti da su za mene internet i društvene mreže jedna od najboljih stvari koje je svijet dobio. Pružaju toliko mogućnosti, olakšavaju život, genijalni su. Ja ne mogu zamisliti, čak i ne želim zamisliti moj život bez svega što mi je internet donio u njega. Bez svih ljudi sa kojima sam se povezala, bez svih znanja koje sam zahvaljujući njemu dobila, poslova i šansi koje su mi se otvarale…
Međutim, savršeni su samo ako se znamo kontrolisati i ako su nam internet i društvene mreže sluge koje koristimo razumno i znamo dozirati njihovu količinu.
Ali, ko to može? Odnosno, ko od nas nije bar nekad sjedio i vrtio ekran na Facebooku, Twitteru ili Instagramu, gledajući iste objave? Ne shvatajući kako je sat proletio kao sekund i kud tako brzo prođe dan? Pa onda postaneš svjestan da nisi prisutan, da ti pola dana prođe dok gledaš u ekran, odnosno da svijet više ne gledaš svojim očima nego ga posmatraš kroz objektiv pokušavajući ispratiti sve i snimiti što više toga?
O količini informacija koju pri tome ubacimo u svoje glave ne mogu ni govoriti jer su ogromne. Kvalitetom često takve da je gledanje bilo kojeg reality showa ravno slušanju vrhunskog koncerta ili čitanju nekog književnog klasika.
A ja sam odavno svjesna činjenice da je jedna od najvažnijih stvari upravo to šta “ubacujemo” u svoju glavu. Jer to utiče na nas, na ono kako se osjećamo, na ono šta mi govorimo i o čemu mislimo.
Jedna od najizazovnijih stvari današnjice
Upravo zbog toga društvene mreže takođe možemo nazvati i jednim od najizazovnijih stvari vremena u kojem živimo. Mnogi čak kažu i najgorih, ali ja nekako ne mogu da prevalim takvu karakteristiku preko usta jer uvijek nekako gledam prvo u sve one dobre stvari.
I nekako ne mogu da ih nazovem lošim jer mi ne znamo da ih koristimo i jer smo ih mi, ljudi, zloupotrijebili ili pokvarili. Kad kažem zloupotrijebili, mislim na sve one ljude koji sjede i aktivno rade na iskorištavanju svih nedostataka ljudske psihe i interneta da bi ostvarili profite. Svako malo ispliva neki primjer. Među najsvježijim su ona lažna dječja YouTube videa koja su nekom služila za velike zarade i koja su još jednom pokazala koliko je tanka linija između dobrog i lošeg kad je u pitanju internet.
I to mi je baš teško posložiti u glavi, jer je moja priroda takva da se uvijek u svemu trudim prepoznati i vidjeti pozitivno i dobro. A neko sjedi i gleda u sve te iste stvari i u njima traži način za zaradu po svaku cijenu, ne brinući hoće li time nekom nanijeti zlo.
Internet i društvene mreže su svijet već promijenile
Mislim da nismo ni svjesni koliko. Odnosno, već mjesecima čitam tekstove i reakcije ljudi koji postaju svjesni i pišu o njihovom uticaju na politiku, na izbore, na ponašanje ljudi. Činjenica, već godinama se o tome piše, samo su zadnjih mjeseci takve analize više obojene negativnostima. Do nedavno su svi bili oduševljeni tim promjenama, prilikama i šansama.
Kako je Nataša u odličnom tekstu “Jesu li društvene mreže uništile politiku ili obratno” napisala – svi su bili oduševljeni kada je Obama uz pomoć interneta dobio izbore u Americi. Ali – i Tramp je uz pomoć interneta dobio izbore.
I baš imam osjećaj da smo došli do neke vrste prekretnice. Jer su izgleda razmjere svega što nam se dešava takve da niko ne može sagledati ni djelić a da ga pri tome ne uhvati panika. Jer niko ne može ni pretpostaviti u kojem pravcu sve ide i gdje ćemo završiti.
Šta ja kao pojedinac mogu uraditi?
Činjenica je da ja na sebi primijetim koliko izloženost gomili informacija utiče na mene. Napisah neki dan – često se osjećam kao da pokušavam piti vodu ispod vodopada. Pa se, umjesto da se napijem koliko sam žedna, gušim i davim i ne znam kako da se izvučem iz svega.
Zadnjih godinu dana su mi isključene notifikacije na telefonu. Sve osim SMS-a i Vibera.
Zadnjih nekoliko mjeseci eksperimentišem sa brisanjem aplikacija sa telefona. Dok sam radila projekat “BH ljudi” morala sam na telefonu imati sve aplikacije, posebno Facebook Messenger, jer sam sa ljudima dogovarala razgovore najčešće na Facebooku. Čim sam završila sa projektom obrisala sam i Facebook i Messenger sa telefona. Prije par dana čak i Twitter i Instagram. Pošto mi je posao vezan za internet preko dana sam online pa tad izvrtim sve i iščitam koliko stignem, a onda se popodne sklonim. Jednom u toku dana instaliram Instagram, pregledam šta ima i ponovo ga obrišem.
I voljela bih da sam nekako jača i da mogu sve to jednostavnije riješiti. Međutim, očito da nije tako lako. Na ovaj način ja bar poslijepodne imam slobodno. Uveče legnem bez gledanja u Facebook. Ujutro sve otvaram tek nakon doručka i svih ostalih stvari.
I moram priznati da se bolje osjećam. Jer realno, ne bih mogla da se prebacim potpuno u offline svijet. Rekla sam već – volim društvene mreže, volim ljude koje imam tamo, volim znati šta se dešava kod njih i podijeliti neke svoje stvari sa njima.
Ali isto tako želim biti gospodar svog vremena i svog ponašanja i ne želim da mahinalno listam mreže i unosim u sebe gomilu informacija. I to je očito proces i stalna borba i stalno učenje.
Potpisujem većinu napisanog.
Nisam obrisao aplikacije, ali ostavljajući mobitel navecer sa strane ovaj mjesec pokazao mi je da to gledanje u ekran krade sate i sate mog vremena. Danas je 22.11. i procitao sam vise od deset knjiga ovaj mjesec, a to vrijemr sam prije utrošio u skrolanje po drustvenim mrezama.
To je uspjeh i svaka čast! Ja nemam toliko kontrole, uspijem samo ako ih obrišem :/ Ali i to mi je sad veliko tako da sam zadovoljna. Samo još da mi se vrati volja za čitanjem, potpuno sam stala već 3 mjeseca :/
Verujem da su ljudi srećniji kad vreme provode u prirodi, druže se sa prijateljima “oči u oči”, a ne virtuelno, čitaju knjige, umesto portala… Međutim, živimo u vremenu kad se dosta toga odvija onlajn, pa tako i posao. Zbog toga mislim da ne bih mogla istrajati u izazovu brisanja aplikacija na neko vreme, ali kada budem na odmoru od poslovnih obaveza, svakako ću pokušati. :)
Ja stalno pokušavam i ne uspijevam i tako :D
Internet je blagodat ako ga znaš iskoristiti za informiranje, učenje, osobni razvoj, posao…. čak se da jako lijepo zarađivati na više načina zahvaljujući internetu ali treba napraviti plan, postaviti granice… odrediti vrijeme za obitelj, društveni život, hobi…. sve one stvari koje su nas i prije veselile a ne smijemo postati rob interneta ili posla. Uostalom, netko mudar je odavno rekao: sreća je kad možeš živjeti kako želiš a ne kako moraš! Internet to omogućava svima, bez obzira na struku, iskustva, moguću invalidnost, fizički izgled…. ali ako se posvetiš cilju svaki dan koji sat…. problemi nastaju kad ne odvojimo bitno od nevažnog, kad čitamo nebitne objave nepoznatih ljudi, igramo glupe igrice i vrijeme prolazi a mi postajemo ovisni o tim nebitnim stvarima
Sve se slažem i zaista se trudim stalno kontrolisati sebe, i onda djelujem kao ludak drugima :D