Volim zapisati svoja iskustva, za neka buduća podsjećanja. Ali i zato što volim podijeliti sa ljudima lijepe doživljaje i ono što život čini bogatijim i zanimljivijim. Zato ovo pišem.
Juče sam provela cijeli dan napolju, na turi koja je bila kombinacija planinarenja i turističkog obilaska. Prešla sam 21,5 km, a od toga je 16 km bilo planinarenje na Majevici, najdužoj planini u BiH. Mi smo eto imali priliku prehodati jedan njen mali dio, te smo na kraju odmorili u planinarskom domu “Lipici” – a to je, sad da i ja vas naučim jer nas Afan jeste – množina od lipik – kad se više lipa nađe na jednom mjestu onda je to lipik. A više lipika su lipici. Što znači da Majevica ima dosta lipa, logično. Uglavnom je bjelogorična šuma tamo, i baš onako pitoma i lijepa.
A prije toga smo svratili u Gradačac, lijepi gradić koji je mene oduševio još 2017. kad sam radila razgovore s ljudima iz Gradačca. Tad mi se dopao gradić jer je lijep, uređen, pitom, ali su me posebno oduševili ljudi. Sad smo svratili, obišli kulu i “oklopni voz”, a Afan nam je ispričao puno toga zanimljivog i o Huseinu kapetanu Gradaščeviću, o samom gradu i zanimljivim ljudima iz Gradačca, te o oklopnom vozu i njegovom značaju za ovaj grad i sve što se dešavalo u vrijeme rata u BiH.
Nakon planinarenja smo svratili do Gradine u Srebreniku i ona me ostavila bez daha. Opet smo imali sreću da čujemo puno toga zanimljivog o njenoj istoriji, a nisam išla u nju jer je pola sata koliko nam je bilo ostalo vremena premalo. Ovo je taman bio kao trailer koji me zainteresovao i moraću čim prije doći maksuz da obiđem tvrđavu. Impresivna je i zaista je možda nešto najljepše što imamo u BiH.
Povratak kući sa ukupno 35.949 koraka u nogama i kupanje u pola 11 jer sam iznojila svih 4-5 litara tečnosti koje sam popila, ali duša i srce na mjestu i ispunjeni maksimalno.
Zaista smatram posebnim ove ture u kojima se kombinuje planinarenje i turizam, pa ne samo da vidiš puno toga lijepog, nego i saznaš baš dosta stvari o kojima inače uglavnom pojma nemam. Plus upoznavanje novih ljudi s kojima se nekako povežeš i osjetiš kao da se znate već neko vrijeme. Sve je nekako meni taman i po tome kako se ugodno osjećam kad se vratim i kako čak pri polasku ujutro nemam onako tremu kao prije, nego više kao neko uzbuđenje i iščekivanje, mi najbolje govore da je ovo okruženje koje mi odgovara i aktivnosti koje su baš ono što mi treba. I zato hvala cijeloj “Azimuth 135” ekipi, a posebno Afanu Abazoviću.
