Šta ću kad sam ‘lakooduševljiva’ – Amerika 4. dan

Autor: Hana Kazazović

Četvrti dan u Americi je obilježila posjeta Newseum-u, muzeju medija. To je jedan od rijetkih muzeja u Washingtonu koji se plaća i fantastičan je. Ogroman i ima baš puno toga za vidjeti tako da se možete u njemu zadržati cijeli dan a da opet ne pregledate sve. Mediji i njihova sloboda imaju veliku važnost u Americi, to svi znamo čak iz filmova i serija. Sloboda govora je nešto što je od velike važnosti za ovu državu i to je otprilike i jedna od najvećih razlika u odnosu na BiH.


Berlinski zid sa obe strane, razlika puno govori sama za sebe

Da, ni nama najčešće niko ne brani da govorimo sve što mislimo, ali svako od nas zna koliko to stvarno i radi i ako radi – čega se odriče i šta sve rizikuje zbog toga.

Ja često razmišljam o tome jer samo ja znam koliko je autocenzure u mojim tekstovima. Odnosno, puno češće je ta moja autocenzura u samom izboru tema o kojima pišem. Nemam snage, a najčešće ni hrabrosti, da se nosim sa bilo kakvom vrstom pritisaka, a ni govorom mržnje, pa se onda uglavnom i ne dotičem tema koje ih potiču.

Jer ja znam, kad dodje do bilo kakvih pritisaka onda trpiš ti, tvoja porodica, a nemaš zaštitu ni zakona ni države jer si mali. I sreća je jedino ako imaš posao i šefove koji su tolerantni i kojima ne smeta kad pišeš bilo šta i kad imaš slobodu da biraš kakve god hoćeš teme, kao što imamo Srki i ja. I zato sam beskrajno zahvalna firmi Prime Communications, a posebno Draganu i Dobrili koji nam omogućavaju da budemo ovakvi kakvi jesmo. A što se mene lično tiče, da 2011. nisam došla u Prime, vjerovatno ove 2016. ne bih bila ni ovdje u Americi, jer je upravo orijentacija firme ka korištenju društvenih mreža i blogova, uz forsiranje individualnosti i samorazvoja ono što je meni pomoglo da postanem blogerka kakva i jesam.


Sve mi se to motali po glavi dok sam bila u Newseumu juče. Dok sam gledala lične predmete novinara koji su rizikovali živote zbog istine, dok sam piljila u pisaću mašinu sa koje su slali informacije iz na primjer Vijetnama. A ja sjedim ovdje u Americi, tipkam tekst na telefonu i vi ćete ga pročitati čim kliknem ‘objavi’.


Živimo u totalno blesavom i neobičnom vremenu nevjerovatnih mogućnosti. Ne znam koliko se svako od vas fokusira na sve ono što možemo danas, jer možda češće gledate u ono što vam se ne svidja.

Ali, zaista živimo u vremenu u kojem skoro na tacni imamo ponudjeno sve – od gomile sranja do hrpe dobrih stvari. I na tom ‘švedskom stolu’ biramo sami, i šta ćemo gledati i na šta ćemo se fokusirati i o čemu ćemo pisati, kao ja. I onda te svoje izbore nosimo i živimo i uživamo njihove posljedice.

Ali je suština to – do nas je. Zaista imamo mogućnost da biramo puno toga u životu. Znam da djeluje kao šuplja i vraćaću se često na ovo da vam pokažem primjerima. A prvi je upravo to da biramo u šta ćemo gledati i na šta ćemo se fokusirati.

Dio iz kojeg smo svi izašli u suzama jer ove fotke govore i više od 1000 riječi


Meni nije problem da se oduševim Amerikom jer se ja oduševim i kad odem u Matuziće, odnosno kad god vidim nešto drugačije, lijepo ili nešto što nisam vidjela do tada. Jer je moj izbor da živim po onoj drugoj stavci Ajnštajnove izreke “Dva su načina da proživite život – prvi je kao da ništa nije čudo. Drugi je da je sve čudo”

I ja stvarno oko sebe vidim sama čuda i zato se i mogu oduševiti u istoj ulici tri puta i u Matuzićima ? Nekom je to mana, neki misle da sam prolupala, ali je meni super i srećna sam kad sretnem ljude koji žive jednako tako. A ima ih puno, možda niste ni svjesni koliko je takvih.

Zato pozdrav i pusa svim mojim istomišljenicima, ‘čudacima’, braći i sestrama po osmjehu i razdraganom sjaju u očima ?

Znam da biste jednako kao i ja ovdje danima pokušavali uslikati vjeverice na ulici, jer ih je puno i preslatke su i tako brze da nema šanse da ih slikam ? Kliknula sam 1856 puta i nijedna fotka ne valja ?

Znam da biste kao i ja gledali sa oduševljenjem momke koji glancaju prozore zgrada viseći na onim skelama, jer rade super posao i jer su hrabri. I svaka osoba sa osmjehom bi vas oduševila, a one druge ne biste ni vidjeli. One druge koji vas gledaju poprijeko jer se oduševljavate sitnicama.

Ja sam juče u Newseumu kupila ustav Amerike jer je tako mali da sam pet puta pitala ima li još, ne vjerujući da na tako malo rečenica počiva ovolika država. I mene je i to oduševilo. Šta ću kad sam ‘lakooduševljiva’ ?


A ako sam vas smorila sa tekstom eto slika ? Kad krenem sa pisanjem ja u suštini nikad ne znam gdje ću završiti i o čemu ću pisati, pa i mene gotov tekst zna iznenaditi ?

Eto vjeverica na drvetu, stvarno, povećajte sliku pa ćete vidjeti ?

Želiš obavijest na email kada bude objavljen novi tekst?

5 comments

  1. Razumijem te u potpunosti kad kažeš da si lako oduševljiva, ista sam, oduševim se tako malim stvarima, osobama, mjestima koje su drugima smješne, i znam da sam smješna ali šta ću kad sam takva, ali imam drugi problem, ali nekad mi se desi da se tako razočaram na ono što me je nekad oduševilo da bi samu sebe pojela, ne znam da li se to tebi dešava, ali sama spoznaja da to nešto nije baš tako kako sam ja vidjela me baš dotuče, znam da je do mene i da je to moj pogled ali baš budem tužna.
    Ovaj muzej baš ostavlja snažan utisak. Divne fotke.

  2. Hana,
    Vec dugo pratim Vasa javljanja, jako mi je drago sto ste dosli u USA, i dirnuta sam Vasim reakcijama, podsjecaju me na moje kad sam stigla ovdje 1996..
    Ako cete ostati duze ovdje, i imate malo vremena, predlazem da dodjete do nas u CT (ja bih vas mogla sresti u NYC, koji je dodatna fascinacija…)

  3. “Živimo u totalno blesavom i neobičnom vremenu nevjerovatnih mogućnosti. Ne znam koliko se svako od vas fokusira na sve ono što možemo danas, jer možda češće gledate u ono što vam se ne svidja.”

    Iiiiiiiii zakucavanje sa suprotne strane terena!
    Bravo!

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X