Imate li vi svoj izvor pozitive ili ritual koji vam pomaže da popravite raspoloženje?

Autor: Hana Kazazović

Imate li vi nešto što vas „vadi“ iz crnjaka u koje povremeno upadnete? Neki ritual koji vam pomaže da se iz minus faze vratite na nulu? Neku pjesmu koja vam svojim notama podigne emocije, ili riječima obriše tugu? Kutak u koji se sakrijete dok ne prođe crni oblak iznad vas?

Ja zadnjih godinu i po imam nešto takvo. I da, kod mene je, u skladu sa nadimkom „cyber“ – virtuelno, odnosno nalazi se u cloudu*.

Zovem ga „Moje optimistično zvono“ :))

moz

U pitanju je folder u Dropboxu i kad se otvori izgleda ovako.

moz2

To je folder u koji spremam screenshotove i fotografije svih lijepih stvari koje mi se dese – poruka, komplimenata, pohvala, svega onog zbog čega mi srce zadrhti i zbog čega se makar i u najmanjem djeliću sekunde osjetim sretno.

To moje optimistično zvono me nebrojeno puta do sada izvuklo iz tugaljivih i crnih momenata. Nazvala sam ga tako zato što ga zamišljam kao zvono koje me preklopi i izoluje od ostatka svijeta, proziran da sve vidim a da me ništa od okoline ne dotiče.

Prvo je trebao biti mjehur jer sam zamislila sebe kao u mjehuru od sapunice, ali sam odustala jer nisam mogla skontati kako bih ušla u mjehur :)) Osim toga, riječ mjehur me onda podsjetila na onaj drugi, fiziološki mjehur i prestala mi je biti inspirativna.

Dakle, zato zvono.

Kad sam neraspoložena, otvorim ga i listam sve te momente na ekranu, čitam ponovo sve te lijepe riječi i pohvale i vrate mi se trenuci sreće. Podsjetim se da u životu imam i puno lijepih i srećnih trenutaka i da je ono što me u tom momentu muči prolazno. Bukvalno radi kao pravo zvono u koje uđem i izolujem se od svega negativnog, te dopunim pozitivne baterije.

Osim toga, lijepo je na jednom mjestu imati sve to. Facebook komentari zbog kojih si se osjećao lijepo a koje kasnije ko zna da li ćeš naći, fotografije mjesta na kojem si bio sretan, osobe koja te nasmijala do suza ili ti rekla nešto što ti je uljepšalo dan – prava riznica pozitive.

Ovaj moj običaj je doveo do još jedne pozitivne navike. Naučio me da kroz život idem obraćajući pažnju na sve što mi se dešava, posebno na osjećanja kroz koja prolazim. Ne trčim žureći ko zna gdje, jer je život u suštini sad i ovdje i treba ga živjeti tako. Pa kad tako osjetim da mi je nešto popravilo raspoloženje, ja to snimim, uslikam, zapišem i spremim u svoje zvono.

Preporučila bih ga svima. Ne mora biti ovako cyber – može biti i lijepa kutija u koju ćete spremati sve te trenutke tako što ćete ih zapisati ili ubaciti neki predmet koji će vas podsjetiti na njih. Može to biti i rokovnik ili lijepa sveska u koju ćete upisivati sve te sitnice koje vam izmame osmjeh na lice.

I onda, kad vam se stisne ili osjetite da ste njanjavi, uzmete tu svoju riznicu, seharu, zvono i krenete od početka. Vjerujte mi, kad skupite zalihu tih sitnica, nećete uspjeti doći do kraja a sjedićete sa osmjehom na licu.

A to je ono što je važno, zar ne?

* cloud – smještanje korisničkih podataka, informacija i svega ostalo na udaljene servere, a ne na računar (Google Drive, Dropbox, OneDrive, Copy i sl.)


16 comments

  1. Hvala ti mnogo za ovu ideju. Imam i ja neke zvončiće ove vrste, ali ne tako kompletne i ne tako lepo sistematizovane, mada me čitanje komentara koji su me ganuli i gledanje nekih lepih slika uvek podigne, pa zalepršam i kad sam najumornija i najviše pala. I baš zato ću moje optimističko zvono uraditi što pre, ma kako se ono zvalo.

  2. Priznajem, nemam vremena za pravljenje ovakve riznice :( Ali imam svoje mehanizme:
    1.muzika
    2.bašta
    3.knjiga
    4.kućni poslovi
    5.blog

    Ono što je zajedničko za sve stuacije, volim da ćutim. Ne treba mi drugo ljudsko biće. Svoje unutrašnje borbe dobijam u samoći i tišini.

    1. Za ćutanje se slažem u potpunosti – i ja volim da ćutim :)

      A od ovog svega ti zavidim na bašti. Meni je neka fiksacija, nešto što zamišljam i maštam – da imam baštu sa travom i da ujutro izađem bosa i pijem čaj u njoj. Mogu tačno zamisliti i osjetiti rosu na prstima stopala tako…

  3. Ja imam svoju kutiju uspomena i obozavam je ponekad otvoriti, sjetim se svih lijepih desavanja.Kad sam tuzna, sve to napisem i kasnije bacim, bude mi lakse.Pojacam muziku, popijem kafu i shvatim da sve sto me muci je prolazno.Nije nerjesivo i nema mjesta ruznim osjecanjima.

  4. Nisam o tome razmišljala na tvoj način.Ili možda i jesam ali nisam tako sistematična kao ti?
    Ja sam sve lepe stvari(slike,poruke komentare..)stavljala u foldere po godinama “Moja kućica 2001” Ima njih dosta ali je tu sve strpano zajedno.Baš se raznežim kad zavirim u neke.Možda bi trebalo da ih nekako sortiram i složim u jedan.

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X