Loading

Ostati ili otići – vječita dilema dodatno osvijetljena pogledom sa druge strane

Autor: Hana Kazazović

Imam skoro 40 godina i do juče sam mogla sa sigurnošću reći kako nisam nikad bila u dilemi ostati ili otići iz BiH. Prosto nisam razmišljala o tome nakon što sam od ’93. do ’96. godine bila izbjeglica i jedva dočekala kraj rata da se vratim svojoj kući.

Jer, vidite, ja sam bila izbjeglica na našem govornom području, u Vojvodini i opet mi je jako falilo to ‘moja kuća’. Falilo mi je da nekim ulicama hodam i da znam da sam njima hodala i sa 5 godina i falilo mi je da se osjećam domaće.

Dodatni razlog je bio i taj što sam ja stvarno i iskreno vjerovala kako je rat gotov i kako ćemo sad svi da zapnemo i gradimo neku bolju budućnost i kako će sve biti lakše jer je sve već sjebano i uništeno i po nekom zakonu logike može biti samo bolje.

I tad sam uticala na mamu da prestane sa pričama o odlasku i Ameriku jer smo miješani brak. Što da idemo, gdje nam može biti bolje nego kod kuće, a posla ima – mislila sam.

Dvadeset godina nakon toga sam i dalje tu, i svo to vrijeme bijem bitke sa sobom i sa sistemom i pokušavam i otimam se. Nisam htjela studirati pa studirala, htjela sam da radim pa sam krenula kod privatnika, pa onda i sama postala privatnik. Pa propala, jer sam htjela prodavati suvenire u Zenici, poznatom turističkom gradu – znate tu priču :D

Pa sam uz sve to stalno nešto čeprkala i po sebi i po internetu, otvarala stranice i blogove, pisala, vodila neke bitke pisanjem i za grad i tu prestala…

Ali nisam nikad, stvarno nisam – poželila otići iz BiH jer jednostavno nisam mogla misliti o nečemu što ne poznajem.

Kako da ja maštam i planiram i znam da bi mi negdje moglo biti bolje kad nemam pojma kako je tamo negdje – to je bio neki osnov mog razmišljanja. Mislim realno, koliko god imala razgranatu maštu i koliko god ja mogla zamisliti neke stvari, ne mogu o nečemu donijeti sud dok to ne vidim, zar ne?

To što se meni podrepilo pa zbog svojih poduzetničkih sposobnosti nisam bila u mogućnosti čak ni kao turista otputovati negdje, to je priča za neku drugu temu, mada znam da nisam jedina :)

Uglavnom, desi se da odem u tu Ameriku i desi se da konačno vidim kako negdje van ovih prostora funkcionišu stvari. I po prvi put imam taj neki glas u glavi koji neće da ušuti i koji mi stalno govori “Hana, al’ si se zeznula, i o čemu li si inače svih ovih godina mislila…”

Jer, realno, daleko od toga da je Amerika med i mlijeko i stvarno sam imala sreću da vidim i sve dobre i sve loše stvari. Imala sam priliku da slušam o njihovim borbama i mukama kao i da se skoro saplićem o beskućnike po ulicama.

Ali prosto, ono što je mene ostavilo bez teksta jeste sistem koji funkcioniše i koji meni iz naše perspektive izgleda kao bajka. Sistem u smislu – ako je nešto propisano zakonom – poštovaće se ili ćeš platiti kršenje propisa. 500$ za bacanje opuška pored pepeljare na ulici, 350$ za cigaretu u sobi u hotelu – pa izvoli, probaj. Ja se ne bih usudila, jer eto tako, vidim da inače nikom tako nešto ne pada na pamet.

Sistem u kojem možeš uspjeti ako pokažeš inicijativu, ako se trudiš i radiš. Prepozna te, pa te uhvati i vuče naprijed. Isto kao kod nas što te uhvati i vuče nazad, osim ako nisi član partije, pardon – stranke.

Pisala sam kako sam tokom boravka gore čitala i knjigu “Chasing Croatian girl” koju je napisao Cody, Amerikanac oženjen djevojkom iz Hrvatske. I tu sam isto pronašla ono što mi se učinilo a to je – kad u Americi vidiš nekog da je uspješan, da ima dobar automobil i sl – odmah pretpostaviš da je ili super pametan ili se oderao od posla. Kod nas – znate i sami šta nam padne na pamet.

I to me uz sve sranje u kojem živim dodatno frustrira. Tek kad se izmakneš na malu distancu od ovih prostora vidiš koliko mi u stvari imamo i bogatstva i koliko bismo mogli, samo uz malo truda i pameti, biti carevi i živjeti kao kraljevi. Mali smo, imamo prirodu za poželjeti, vodu iz snova, ‘pametne’ ljude… i uz sve to imamo klinac jer smo glupi i jer se bavimo svime osim sobom.

Ovdje je ideal imati posao na kojem ne radiš ništa, ili uspjeti ali nekako preko noći i bez truda. I sve dok se taj način razmišljanja ne promijeni – neće nam biti bolje. Nikad.

I sad mi je savršeno jasno zašto mnogi naši ljudi odu vani, bilo gdje. Odu oni koji su spremni da rade i da žive od svog rada, onako po zasluzi. Odu oni kojima je puna kapa slušanja šuplje priče i gledanja u komšijinu kravu, bez da svoju i imaš.

I odu oni koji imaju petlju, ili možda na vrijeme spoznaju neke stvari.

Da sad imam 20 godina i ovu pamet, znam šta bih učinila. Ne bih se niti okrenula, iskreno. Jer – najtužnije od svega je što ja ovdje ne vidim ljude koji su spremni da rade da nam svima bude bolje. Velika većina bi da živi (i uspijeva da živi) od tuđeg rada i na tuđim leđima. I apsolutno razumijem sve one mlade koji odlaze i sve one koji se odriču državljanstava bilo koje zemlje jer – davno rekoh – etikete ne govore ništa ni o kome.

Na pragu svojih 40-ih i sa svim tim saznanjima koja su sad i konačno dobila potvrdu, iskreno, nemam pojma šta ću i kako bih.

Eto. Žuljalo me na duši pa sam morala iskuckati.

 


53 comments

  1. Verovala ili ne jos uvek si mlada… a to pitanje ostati ili otici mucice i ako ostanes ali i ako odes… i da ti prenesem jednu mudrost koju je moj deda rekao mom ocu moj otac meni a sada ja tebi: lako je vratiti se

    1. Tek spremam tekst o tome kako sam u stvari i prilično kukavica. :) Mislim da je to neki odgovor na moje dileme i pitanje što sam još tu, bez obzira što realno 40 stvarno nije puno.
      Nemam pojma, da je sve samo mrvu drugačije i bolje sigurno mi ni sad ne bi ovakve dileme bile u glavi :/

        1. Вала баш. Не мораш ни кофер понети са собом, све ново можеш купити у новом животу. Иди док можеш. Ако имаш где. И ако знаш како.

          1. To je ono što je prvi kamen spoticanja – nemam gdje i ne znam kako. A da idem tako naslijepo nemam preveliku potrebu – imam posao i sve prilično riješeno, pa je to ono što vaga uglavnom :)

  2. Uf, draga Hana, zato mnogi od nas ne putuju, upravo zato što jer se bojiš da ćeš vidjeti nešto bolje, pa šta onda. Baš sam sa kolegicama neki dan pričala na tu temu. Danas bar nije problem, ludih popusta na sve strane, do Beča i Praka skoknuti sad pa sad, na dva dana sa 100 marka, još sako si student milina. Ali šta poslije, kad vidiš kako to tamo negdje funkcioniše, šta ako te duša zaboli, šta kad se vratiš u svoj “mali gradić” pa te steže. Zapravo nema potrebe ni ići u neke veće gradove od Zenice, Banja Luke, čak i manji gradovi koji super funkcionišu i imaju pametnu politiku i zakone, učine da te tvoj rođeni grad uguši na povratku. Teška je tema, ali ja vjerujem u ono da nikad nije kasno :)

    1. Znaš kako, ja bih voljela da sam neke stvari vidjela ranije. Imala bih na osnovu čega graditi mišljenja. Nažalost, 100 KM mi je prečesto bila cifra koju nisam mogla izdvojiti i zato nisam nikud mrdnula, ne zbog straha da ne promijenim sliku o onome što imam. Ja baš mislim da bi svi trebali putovati samo da vide gdje smo i ko smo i da skinu ružičaste naočare kroz koje gledaju ono što imaju, pa ako ništa drugo da požele ovdje graditi nešto bolje.

  3. Hana, meni se desilo slično kao i tebi, nikad nigdje pa onda prvi put u Australiju :) Isto nas je najviše opčinio sistem u kome sve funkcioniše i gdje država radi na dobrobiti svojih građana i u njihovu korist. To nas je baš dotuklo jer smo pokušavali otići godinama i nikad nismo uspjeli. Zaboravila sam reći da smo bili u posjeti familiji koji su u Australiji već godinama. Teško je zaista živjeti na našim prostorima gdje u principu sve isto a znati da negdje ima bolji život. Samo na kraju, naši ljudi koji žive tamo nikad se nisu izliječili od nostalgije. Njihova djeca neće imati tih problema ali naša generacija je definitivno ona koja je svugdje pomalo izgubljena.

    1. To je ono o čemu često razmišljam. Nije problem otići ako ovdje nikog ne ostaviš. A to je skoro pa nemoguće. Jer – čim ovdje ostaviš nekog onda ostavljaš i dio srca i onda te to žulja stalno i onda ti ni tamo nije sjajno koliko god da sve štima. I jbg.

  4. Hana moja draga,

    M. je bio u tvojim godinama kad smo izasli iz Bosne, ja malo mladja. Nije do godina, vjeruj mi!
    Kad nisi spremna na neki cin, uvijek ces naci izgovor: Mama, tata, maca, stan, kredit…

    Eh,sad… Ono sto se gleda kad dodje sada u Bosnu, kao gotov produkt sa tog nekog “Zapada” nije realna slika. Jer, pocetak je skoro svima isti. Ja sam prvih 7 godina zivjela gorim zivotom ovdje nego li mi je to bio zivot dole.
    I onda sam imala tih famoznih 40 godina. :)
    Sad imam 52 i znam tacno gdje sam izgubila i gdje dobila.
    Mozda je to odnos od 60:40 %
    I zbog tih 10 procenata…
    Necu dalje!

    Ali, dilemu moras presjeci. Samo ti je 40! Heeeeejjjjj!
    :*

    1. Hvala za ovo samo 40 :)))
      Da mi gori pod nogama kao što je gorilo mnogima koji su otišli, bilo bi puno drugačije. Dobro je poređenje ovo što si napisala jer upravo to jeste ono što presudi – koliko si prinuđen odnosno koliko moraš da ideš. Meni, srećom, nije zapelo. U pitanju su nijanse i ona stvar – zaslužujem li bolje. U stvari kod mene nije zaslužujem li nego mogu li bolje od ovog. Trenutno ne, jer bilo gdje da odem bilo bi mi gore od ovog što imam sad. Ali kad bih imala neku varijantu za dobar posao negdje vani, sigurno bih razmislila dobro :)

  5. Nisi kukavica. Taj strah nije tvoj. To je ono što nam je društvo usadilo.
    Ja sam u januaru spakovala kofere i trudna, s mužem i 2 djece krenula u “svijet”. I tresla sa se od treme tih dana pred polazak, čak i na stanici… Proklinjala sam i državu ali i naše ljude, koji nam nabijaju osjećaj tragičnosti u tome… Imaćeš možda pare, ali dušu ne. Ta neka priča.
    Evo me sad, opet se pakujem da se “vratim” tamo, poslije mjesec dana boravka u Bosni. Radujem se. Tamo je lijepo. Tamo je lako navići se. Lako je zavoliti grad koji ti pruža ruke.

    Ali strašno mi je što svi hoće da idu. Jezivo. Idioti ovdje odavno vladaju, a šta će tek da bude, to ne mogu ni da zamislim.

    1. Veliki dio onog o čemu razmišljam si sažela u ove 2 rečenice:
      “Lako je zavoliti grad koji ti pruža ruke.
      Ali strašno mi je što svi hoće da idu. Jezivo. Idioti ovdje odavno vladaju, a šta će tek da bude, to ne mogu ni da zamislim.”

      Jer upravo to jeste to – ovdje te i država i gradovi guraju od sebe i vrlo je lako naći drugačiji odnos i vrlo je lako navići se na bolje.

      A ovaj dio o odlasku svih i meni stvara paniku iskreno :(

  6. Ja kada sam išao vani dobio sam savjet “Idi probaj, uvijek se možeš vratiti”. I tako je i bilo, probaš dok još imaš vremena i energije. Što se više stari, manje je te enrgije da se bilo šta promjeni a pogotovo mjesto i način života!

  7. Šta da ti kažem… Kao da sam ja pisala tekst, a da nisam nigde ni veliko išla da vidim kako je. Sad sam još više ubeđena, posle tvog iskustva u SAD-u, u to da sam se zeznula što svog oca nisam slušala da odem odavde. Ne znam da li je do godina, tih 40, ali na istoj raskrsnici sam i ja…

  8. Nije suština otići i prati sudove ili ulicu u 40. godini života. Najbolje vreme da se ode je kraj srednje škole i završiti koledž tamo. Tako se čovek brzo adaptira na sistem a i ljudi lakše prihvate stranca. Druga opcija je da budeš neverovatan talenat za neko deficitarno zanimanje, npr. vrhunski programer, data science, nuklearni fizičar, profesor genetičkog inženjerstva… Za sve ostale profile je, nažalost, kasno. Moj ti je savet da radiš freelance i svake godine odeš po mesec-dva dana dok ti ne dosadi.

  9. Znas i nije bitno otici ili ostati ako imas zivjet od necega…najvaznije je sta god da napravis u zivotu nemoj da se kajes i okreces unazad…

    1. Dobar savjet, prenese me povremeno iako se trudim da to ne radim. Valjda je jače od čovjeka da se nekad zamisli oko toga šta je mogao a nije, zaboravljajući da bi tako bilo da je trebalo biti :)

  10. Godine su magla.
    Kako, s kim i u kakvom okruzenju zelis da zivis ovaj zivot su prava pitanja.

    Nije problem kako da zivis od svog rada, vec sta se desi kad platis sve sto treba, da li ti je zivot bolji.

    Mi smo u Srbijici imali svoj stan, redovnu kintu, svasta smo od sveta videli, auto nam ukraden ispred zgrade u mirnoj ulici gde svako svakog zna a niko nista ne vidi, pas se otrovao u predivnoj gradskoj sumi tik do decijeg igralista kad je imala 4 meseca, ubili smo se razvrstavajuci kucni otpad, skupljali na terasi i u autu pa nosili u specijalne kontejnere, posle saznamo da odatle sve ide na jedno te isto mesto, ali nastavis da nosis, razum da se umiri, da nesto jbno mozes da promenis, makar putanju te tri smrdljive kesetine. A stalno neka dreka u zgradi, frka, jedan hoce da bije majku, drugi pusi na stepenistu, na poslu hronicna negativna selekcija, laktovi, muda za bubrege, ne znas kome da se zalis a i ako se zalis, sta ce onda da se desi. Ali, ono, kad zatvoris vrata od stana, sve bude po tvome i udobno je. Imas svoj krug ljudi, dugo se znate, znas da ce biti tu kad zatreba (!?) I onda smo sabrali koje su to situacije kada je pomoc drugih ljudi potrebna, kako bolesni i nemocni prolaze kod nas, sta je to sto cemo imati sa 70,80 godina pa da ostanemo.

    Od februara smo u Ljubljani. Nismo mogli da se dogovorimo o dalekim destinacijama, pa smo tu zaboli. Pre dve nedelje napunila sam 40 godina.
    Sve zivo sto ima i nema mora da se plati, zuti, zeleni, braon, crni, staklo kontejner, ali sortiram i pevam :D

    Retke su zemlje u kojima nema klasnih, socio-ekonomskih sukoba i problema. To ne moze biti argument za preseljenje, tipa, oruzje u USA, ili crnci, imigranti u Nemackoj, jer sve to u domacoj varijanti ima kod nas, plus nesto jos gore: zivot u proslosti. (Ne zavaravam se ovde, nije ni Slovenija rascistila sa ratom, samo je jos uvek rano da bismo mi to primetili u svakodnevnom zivotu.)

    Evropa je super, raznolika a sve blizu. Amerika je sloboda.
    Ljubljana je zelena prestonica Evrope 2016 :D

    1. Divan komentar, hvala puno na njemu.
      Divan jer sumira sve ono o čemu razmišljam i što mene muči ovdje.
      Sviđa mi se vaš izbor, a Ljubljanu jako želim da posjetim jer sam puno toga čula i pročitala o njoj i baš mislim da je divan grad.

  11. Mislim da ako i jednog jedinog trenutka čovek razmišlja o odlasku, preseljenju- onda to treba i da uradi.Izađite iz zone konfora iz onoga što je ustaljeno i uobičajeno u vašem životu i KRENITE!

  12. Nije kasno jer 40 godina i nisu neke godine.Kad je već čovjek shvatio svoje zablude, bolje i sa 40 godina otići nego o odlasku razmišljati nakon 20 godina, kada bude 60 godina života? Zašto ne sada?

  13. Eh, da.. drugdje je sve dobro ali je život hladniji! A dolaziš kući i imaš osjećaj da ti se i pločnici smješkaju i odmah ti toplo oko srca. Pa ovdje trpiš što ni životinje izdržale ne bi!

  14. Draga Hana, zar zaista misli, da ako pobjegneš ili odeš odavde, od nekih stvari, ljudi, sistema … da će isto tako otići i od sebe?! Ili da ćeš tamo negdje gdje je bolje (?) naći i neku bolju sebe?!

    1. Ne mislim da ću naći neku bolju sebe uopšte. Mislim samo da je lakše živjeti negdje gdje postoji sistem i gdje se vrjednuju sve one stvari koje i ja smatram vrijednim u životu. Trud, znanje, poštenje – samo ovdje kod nas (na Balkanu) ne cijeni niko i sa takvim osobinama nadrljaš.

  15. Slicno sam i ja razmisljala. I slicno tebi sada razmisljam, drugacije. Kod mene je do promene razmisljanja doslo ne posle putovanja, vec posle porodjaja. Da li zelim da detetu priustim zivot u ovom haosu? Da li moje dete zasluzuje vise? A opet, ni sada nisam blizu odluke da zaista odem. Razlog su klasicne stvari koje te vezuju: imam stan, imam stalan posao, prosecnu platu (od koje pri kraju meseca vetar duva u frizideru), prijatelji, porodica. Cekam verovatno momenat kada ce zelja da odem i krenem iz pocetka prevagnuti nad ovim prethodno spomenutim.

  16. Kada smo se pre gotovo godinu dana otisnuli u Dubai, ja sam imao nepunih 38, Nikolina koju vise…Dakle, oboje gravitiramo cetrdesetoj – sa gornje i donje strane :) Uz to, imamo ukupno cetvoro dece, imali smo kakve-takve pozicije u drustvu, prepoznatljivost, ugled, poslove…

    Nismo se pokajali, i neistina je da je covek star da menja u tim godinama. Naprotiv. Sve je stvar odluke i licne hrabrosti. Ako osecas da je vreme da se menja – kreni. Uvek se imas gde vratiti.

    1. Kad bih dobila neku priliku za posao, sigurno bih ozbiljno razmislila o tome. Ovako, bez toga, malo je teže donijeti odluku. Mislim, kad ne gori pod nogama.
      Svaka čast vama, takvi primjeri su ono što stvarno motiviše :)

      1. Posao se nadje ako se trazi, ako se zeli, ako je jezik dobar i ako se ima znanja, iskustva i dobrog LinkedIn profila :)

  17. Najveći problem imaju ljudi koji misle.Kod nas više od 80% ne misli i dobro mu.Neki od rata nisu bili ni u Sarajevu,a pola sata udaljen.Kolegice otišle na seminar prvi put u Mostar,nikad im ljepše nije bilo u životu.Pratim house hunters international,ljudi odu na kraj svijeta za poslom i novim životom.Divim im se.Čovjek je ono što čita,proputuje, s kim se druži.Izgleda ostale su nam samo knjige…ili katalozi sa popustima :).Kod nas sve izvan glavnog grada je sivilo,kako jednom rahmetli Kupusović reče.Zato Hana evo link,radi i putuj. http://www.mreza-mira.net/53226-freelance-poslovi-za-istocnu-evropu-balkan-2/

  18. Dok sam bila 16 godina na hladnom ostrvu pratila me je pesma Maje Odzaklijevske: “Daljine, zar je ovde lepse sve, zar su bolji ljudi, zar sam sretnija tu ja, htela bih opet svoj Dom da budem tu u svetu tom…Daljine” I tako, Posle 16 godina u dijaspori vratila sam se sa 40 jer sam obecala da hocu uoci 80 rodjendana moje Majke. Sada sa preko pola veka, proklinjem svaki dan od povratka jer kako kaze Ducic: “Ne treba se vracati na mesta koja smo voleli, jer tamo necemo zateci ono sto smo ostavili”. Idi, a ovde samo turisticki. Sretno!

  19. Stay and die or go and safer. Vrijedi za teska vremena, ali blazu verziju imamo sad. Mislim da individualno treba odluciti. Familija, posao, svjetonszori, sve su to faktori. Ne trazimo srecu nego da budemo kompletni. Proveo sam pola svog disadasnjeg radnog vijeka po svijetu radeci…ne bas uvihek zadovoljavajuci ppsao. I sada idem I tamo I ovamo. Tesko je reci gdje je gore. Kako rekoh faktori posao, familija, drustvo…uze okruzenje. KAKO KAZE ECKHART TOLLE BOLJE DA ISTINSKI U, PUNOJ ,,PRESENCE,, BEZ PROSLOSTI I BUDUCNISTI,,PRIHVATIS TRENUTNU STVARNOST LAKSE CES JE
    PROMIJENITI. I na kraju stoji i, ono mislim od P. Kuelja, kad si sam nistada neand vrijede ljepote grada, okoline… (parafraziram, nekada je jedna osoba I grad I drzava ) Srecno…mislim da treba za sada da istanes, pusti spontanosti pozz

Leave a Reply

X