24. avgust 2021.

– Poseban krug pakla za ljude koji puše u liftovima. Jarane, nismo New York sa 100 spratova pa da ne možeš izdržati bez cigare, jebemmu! Šta trebamo, iznositi kabinu lifta napolje iz zgrade da se malo prozrači pošto nema prozora da otvorimo?!

– Onda ispod njega još jedan dodatni krug pakla za političare – i lijeve i desne i centrirane i necentrirane – za sve njih što ne rade ništa osim što misle na svoje guzice i fotelje u njima i na to kako da se održe po cijenu svega, a naročito zdravlja, i mentalnog i fizičkog ljudi kojima su na čelu.

– I onda ispod svega toga još jedan, najdublji krug pakla, za sve one koji su uništili i uništavaju zdravstveni sistem u BiH, u FBiH, u ZDK, u Zenici. Za sve one zbog kojih je liječenje bilo čega veća avantura od skakanja iz aviona bez padobrana.

Nemam riječi da opišem koliko mi se sve gadi i koliko mi je dominantan osjećaj življenja ovdje beznadežnost pomiješana sa očajem.

17. avgust 2021.

I opet ću reći, a znam da se ponavljam – nabijem na neku stvar naseobinu koja se naziva gradom i to, kako neki vole naglasiti – četvrtim po veličini u BiH, a koja nema Taxi službu! Onu koju nazoveš u 5 ujutro ako ti treba, pa ti se javi centrala i pošalje vozilo koje je slobodno i dežurno tada. Jer tako to funkcioniše. A ne da moram imati 20 brojeva i nagađati kad je ko od taksista slobodan, ko vozi rano (jer ti treba za nalaze ili do bolnice, a ne za šetnju ili neko naprđivanje), koji nije juče ostao do kasno na cesti pa da može doći i sl. Posebno je zeznuto kad si vezan satnicom, a ni u šta se ne možeš pouzdati.

Grad, kažete? Da ne lajem šta je, eto.

17. avgust 2021.

Vjetar što jutros puše me tako vraća u neka jutra na moru… Ono kad tek ustaneš i proviriš napolje da vidiš kakvo je vrijeme i hoće li danas biti kupanja, a onda te po golim ramenima pomiluje dašak vjetra…Dešava li se vama da vas samo jedan zvuk, miris ili kao mene sad – dašak vjetra, prenese u neko drugo mjesto i vrijeme?

8. avgust 2021.

Trebala je ovo biti jedna mirna nedjelja u kojoj ću odmoriti mozak od svega. A onda se začepila vertikala u zgradi i kao stanovnica prvog sprata moradoh deverati s tuđim govnima i svim ostalim derivatima koje ti vrati kanalizacija kad ne radi.

I cijelo jutro i prijepodne je jedan lik iz “Izgradnja inženjeringa” potrošio da nađe u neradnom danu ljude koji će to moći i znati riješiti i pročepiti. Samo zahvaljujući njegovoj upornosti maloprije je sve riješeno i završeno. Jer, dovodio je on prvo jednog majstora sa dvije sajle od 7 i 10 m i ne baš debele, pa nije moglo. Pa je onda otišao i obećao da će se vratiti i nakon više od sata se pojavio da dva Majstora (namjerno velikim, jer to zaslužuju) iz zeničkog ViK-a koji su imali neku ogromnu sajlu i sa njom su na nekom sedmom metru izgurali – krpu. Da, neko je u kanalizaciju bacio krpu. O onim vlažnim maramicama na kojima fino piše “NE BACATI U WC ŠOLJU” da ne pričam – njih sam ja skupljala cijeli dan dok mi je to povraćalo nazad. Jebemu više, čita li iko uputstva i je li tako teško baciti nešto u kantu za smeće?!

Ovakve Majstore treba plaćati suhim zlatom, kad vam kažem. I znaju svoj posao i stručni su i hoće raditi. I ljude poput ovog čovjeka kojem u tom haosu ni ime nisam saznala pa da ga pohvalim javno – ljude koji se prihvate posla i guraju dok ga ne odrade bez obzira na to koji je dan.

2. avgust 2021.

Dva pitanja me često muče i ne znam na njih odgovor.

– Prvo je – zašto se ovaj sistem u kojem živimo zove kapitalizam, jer je logično da mu je ime kriminalizam, s obzirom na sve karakteristike?

– Zašto zdravstveni sistem nosi taj naziv, kad se u 99% slučajeva bavi bolesnima, a prevencija nam je možda 1% i to ako uračunamo ono par firmi što svoje radnike vode na obavezne sistematske (koji se ne mogu promuljati ili smrljaviti)?

30. juli 2021.

Neke slike ti se urežu u glavi da ih nosiš sa sobom zauvijek… poput bakice koju otpuštaju iz bolnice i čeka je sin (pretpostavljam), a njeno lice se ozari kad ga ugleda i oči se istovremeno napune suzama. I dok on priča sa sestrom koja je dovezla, ona mu hvata ruku i samo je prinese onako sebi uz obraz. Potez u kojem su sadržani i ljubav i nježnost i sreća, bez ijedne riječi.

A onda se okrenu prema meni i gleda me, pa u želji da tu svoju sreću podijeli još s nekim, nasmiješi se očima i mahne mi rukom u smislu “pa-pa, odoh ja kući”.

Srećom je otišla prije nego što su meni potekle suze iz očiju. Ko bi joj objašnjavao da su radosnice i da je to njeno “pa-pa” nešto što ću nositi sa sobom dok sam živa.

Ako ništa drugo, dokrajčiće me čekanje po hodnicima bolnice i proživljavanje tih sitnih djelića života ljudi koje ne znam, ali me dotaknu i onda ih nosim sa sobom svuda ❤

26. juli 2021.

Čini mi se da nam “odumire” sposobnost suosjećanja. Čitala sam da je to jedna od posljedica pandemije i svega što se dešava(lo) u proteklih godinu i po. Ljudi su, kažu, u početku i imali volju i želju da suosjećaju s drugima i da pomažu, ali kako vrijeme prolazi sve više se okreću sebi i bore sa sobom.

Potpuno mi je to jasno, potrošila se energija i ne ostane ti puno snage ni za sebe, a kamoli za druge. Sve više je onih koji jedva sa sobom izlaze na kraj.

Ali mi se isto tako čini da je to kod nas krenulo još puno prije pandemije, jer je valjda ovo gdje živimo već odavno toliko nikakvo za život da smo prosto decenijama u toj nekoj borbi za opstanak i preživljavanje…

A tako sami za sebe teško možemo išta popraviti. Teško možemo i u pameti ostati. Ili mi se samo čini…

12. juli 2021.

Najgori dio zdravstva u BiH, posebno u FBiH su kantoni i papirologija koja ti treba da bi se liječio u kantonu koji nije tvoj. Tako na primjer jutros jedan stari čiko nije primio svoju kemoterapiju jer nije imao odluku iz SBK kantona. Odluku koju svaki put treba ganjati za svaku pojedinačnu terapiju, a to znači svaki put predaj u svojoj bolnici, pa čekaj da oni odobre i potpišu da tu vrstu liječenja ne mogu pružiti u tom kantonu. A ne mogu, nije još puštena u funkciju onkologija u Travniku.

Kako reče doktorica, žene koje imaju rak dojke i terapiju primaju sedmično, svake sedmice moraju ganjati tu istu papirologiju. Jer nema šanse da neko sjedne i smisli kako olakšati pacijentu. Na primjer potpisati za par terapija da važi jedna odluka. Ili uvezati sve nekako elektronski pa da to ide brže i lakše.

Jer ovako se muče pacijenti. Pored toga što je bolestan i što bi trebalo da se fokusira na liječenje, pacijent treba da se zeza sa papirima i odobrenjima. Ne znam kako to udeveraju oni koji nemaju ljude oko sebe koji se mogu time baviti.

I drugo – te procedure su nejasne i komplikovane i u stvari ne znaš ni šta ti sve treba, nego sve nekako saznaješ usput i moraš po 5 puta provjeravati jesi dobro skontao ili si pogrešno čuo ili ti neko nije sve detaljno objasnio.

A svaki dan je bitan.

Da apelujem na neke poslanike ili koga već da ove stvari pojednostavi? Jer da, sve se to radi da bi konkretno liječenje platio zavod kantona kod kojeg si osiguran i to je ok. Ali mora postojati jednostavniji način, prosto nema logike da ga ne mogu naći i napraviti. Samo kad bi sjeli i odlučili da se nekako olakša ljudima.

8. juli 2021.

Da se mene pita, ja ne bih dozvolila lijepljenje osmrtnica ispred i na ulazu u zdravstvene ustanove (ambulante, bolnice). Znam da je tu velika frekvencija ljudi i da se to radi s najboljom namjerom, ali i puno prije nego sam počela često “hodati po doktorima” sam gledajući smrtovnice baš ispred jedne ambulante razmišljala kako mi tu nije mjesto za njih. Ulaziš tamo s nadom i vjerom u to da ćeš naći lijek i dobiti pomoć, a na ulazu skoro kao antireklama za tu ustanovu 😕

Sitnice nekad znače puno.

7. juli 2021.

Najgora stvar, odnosno ono što najteže podnosim, je što su kod nas ljudi uglavnom u osnovnim postavkama neljubazni. Na šalterima, u prodavnicama, bilo kojim državnim ustanovama – šta god da pitaš najčešće te otresu bez da i čuju šta si rekao. Pa kad nekad naletiš na nekog ljubaznog dođe ti da ga zagrliš, a pri tom sve gledaš i kontaš da nije skrivena kamera u pitanju.

Posebno teško pada neljubaznost u zdravstvenim ustanovama. Tu gdje dođeš zato što te natjerala muka, a neki se ponašaju kao da si maksuz iz kuće došao samo da njega/nju onako iz dosade zezaš. A lijepa riječ i mrva strpljenja na takvim mjestima znače često više od ne znam čega…