19. juni 2022.

Ne znam u kom momentu se tačno desilo da se kod nas politika i političari odvoje od naroda i počnu živjeti neki svoj život, ali to tako traje već neko vrijeme i ne vidim da će se stanje promijeniti u skorije vrijeme.

Nije vam jasno o čemu govorim? Evo primjer.

Zadnjih dana se po društvenim mrežama dijele apeli i fotografije pozorišta u Zenici koje vapi za popravkama i spašavanjem. I glumci i građani kojima je stalo do ove najljepše građevine u gradu žele da se angažuju, volontiraju i idu čistiti i popravljati krov, skupljati novac za ostale popravke i dati sve od sebe da se spasi ovaj arhitektonski biser grada. Istovremeno, političari, gradski i kantonalni rukovodioci to sve mirno gledaju. A nije da trebaju baciti pogled daleko – pozorište je bukvalno preko puta opštine i ne možete otići na posao u opštinu da ne prođete pored njega. Zaboli ih očito neka stvar, a biće da ne posjećuju ni manifestacije koje se održavaju unutra i ne gledaju predstave, jer valjda bi im da uđu unutra zasmetao miris vlage koji se osjeti.

Važniji su kilometri asfalta u prigradskim naseljima (koji da, trebaju i svakako ih treba napraviti) nego kultura. Jer se na uređenju zgrade pozorišta ne dobijaju glasovi, izgleda.

I suludo mi je i dovodi me do ludila to da se svi ti političari plaćaju našim novcem, a onda se opet isti mi moramo organizovati da uradimo nešto što nam je bitno. Za šta onda konkretno oni dobijaju pare? Šta spada u njihov posao? Nije valjda da postoje samo radi toga da bi se borili za glasove i da onda kad dođu na pozicije ne rade ništa što je važno ljudima?

Nisam protiv akcije da se organizujemo i idemo spašavati pozorište. Ali biste me prije dobili u akciji da sa tom energijom idem u zgradu preko puta, pa ako treba makar da iste te koji godinama gledaju kako im pred nosom propada zgrada istjeramo napolje da idu zajedno sa nama na krov, da ga čiste i saniraju. Jer stvarno mi je muka više od toga da žive odvojeni od stvarnosti i rade samo ono što će im potencijalno donijeti glasove.

Neće vam, bolan, imati ko izaći na izbore. Evo smijem se kladiti da će ovo biti izbori s najnižom izlaznošću ikad, jer ste sa svojim prelijetanjem iz stranke u stranku i ignorisanjem ljudi svima sve zgadili.

17. juni 2022.

Neko jutro mi je dan počeo tako što nisam imala interneta. Imam ja taj svoj ritual – ustanem, meditiram, odradim par vježbi joge, ispišem jutarnje stranice i onda sjednem za računar i pišem ovako statuse ili potencijalnu knjigu. I tek sat i po nakon ustajanja mi treba internet i ispostavilo se da – nema. I ne samo da nema, nego sam zvala provajdera i saznala da je u toku neki generalni kvar na kojem rade, pa bi moglo i potrajati.

I nije to bilo tako strašno jer znala sam da će doći i nije da sam imala nešto hitno. Ali sam u tih nešto duže od dva sata shvatila koliko sam u stvari vezana za internet. Radim od kuće i to zvuči super, ali je poenta što radim na internetu kojeg kad nema – skoro sam neupotrebljva. Bukvalno ništa ne mogu uraditi i to mi je bilo malo zastrašujuće. Mislim, htjela sam ja kao nešto i skontala da ne mogu ništa. Sav moj ofis i svi dokumenti su virtuelni, u oblaku (cloudu) i tačno se mogu samo slikati bez konekcije.

Nisam se slikala nego čitala knjigu i pričala s mužem. Kad sam mu rekla da nema interneta i da moramo pričati ujutro prvo je rekao “Na svu ovu muku još i to?” :D Jer ja sam jutarnji tip i najbolje funkcionišem ujutro. Ustajem najkasnije u 6 i odmah sam skroz funkcionalna i mogu brbljati “kao da sam doručkovala CD-ova”. A njemu treba kafa, mir i tišina da profunkcioniše pa to zna biti komično :)

I onda sam se sjetila svih filmova u kojima belaji nastaju u sličnim situacijama – ne radi javni prevoz, nastanu poremećaji u avio saobraćaju, dođe do haosa u zdravstvenim ustanovama jer nema pristupa nalazima, receptima, dijagnostici… ima tu još milion nekih stvari koje su nam sad usko vezane za njega i evo ne znam, onaj meteor što ide prema planeti dođe kao problemčić u odnosu na ovako nešto.

Pa mi samo u glavi odzvanja “Čuvajte internet kao zjenicu oka svoga” :D Jer smo bez njega izgorili definitivno :)

14. juni 2022.

Neki dan gledam onaj kraljičin jubilej – 70 godina je žena na tronu. I prvo što mi je prošlo kroz glavu je bilo – da li je ikad pomislila “Joj, tako bih rado promijenila posao, baš bih voljela da se bavim nečim drugim!”

Nije da je mogla, čak i ako su joj se javile takve misli, je li tako?
A znate kako se vremena mijenjaju, pa je prije važilo da si super radnik ako ti je u radnoj knjižici jedna ili maksimalno dvije firme? Zapošljavalo se za stalno i to stalno je najčešće i bilo do penzije. Pa je onda došla globalizacija, digitalizacija i još masa nekih drugih “zacija” koje su dovele do toga da je moderno i poželjno mijenjati radna mjesta. Tako pokazuješ da držiš do sebe, da se unapređuješ, da se istražuješ.

A ne kao kraljica da zabodeš na jedno mjesto i ne mrdaš odatle nikad :D Njena radna knjižica je baš ona staromodna, sa jednom firmom zauvijek. I eto, niko je ni u penziju ne tjera, nego radi dok može (ili mora?).

Ako mene pitate, ja sam nešto između. Valjda i što sam rođena negdje između (1976. godine), pa me zakačilo i nešto starog vremena, ali i ovo novo. I ne samo to – ja sam iz one generacije koja vrlo dobro pamti život bez interneta, ali se isto tako dobro snalazi i sa njim. Sve mi je tako nešto po-pola.

Tako i sa radnim mjestima. Ne vjerujem i nisam zagovornik toga da moraš po svaku cijenu biti na jednom radnom mjestu zauvijek niti mislim da to govori nešto posebno o tebi kao radniku. Jer može ta konstantnost značiti i da ti je dobro i da si dobar radnik pa te drže dugo jer im vrijediš, ali i da ti to radno mjesto i firma pruža dovoljno prostora da se razvijaš. A isto tako može značiti i da si se učahurio i da si stalno isti i ne mrdaš s one pozicije na kojoj si bio kad si došao tu. A ne mislim ni da iz stalnog mijenjanja poslova na prvi pogled možemo steći tačno mišljenje o tome kakav je neko radnik.

Sve je individualno i super je samo što imamo izbor. Za razliku od kraljice :) I da budem iskrena uopšte mi se ne dopada ideja da ti se po rođenju predodredi sudbina i da nemaš izbor. Od te pomisli se smrznem i znam da bi ona možda mislila i da sam luda (jer privilegije i sve ostalo), ali ne bih se nikad voljela naći na njenom ili nekom takvom mjestu.

6. juni 2022.

Razmišljam nešto o tome zašto sebe vidimo i doživljavamo drugačije od onog kako nas vide ljudi sa strane? Sjećate se onog kad sam vas zamolila da mi napišete zašto me pratite i čitate? Tad sam čitajući vaše komentare često mislila “Wow, kako lijepo pišu o ovoj osobi…! Čekaj, jesam to stvarno ja?”

Ili kad sam jednom trebala poslati moj CV, pa mi prijateljica rekla “Ali napiši realno, nemoj biti skromna kao inače. Ili da ti ga ja napišem?”

Iz nekog razloga ja sebe vidim nekako drugačije. I mislila sam da to nije čest slučaj. A onda sam na konferenciji juče pričala sa curom za koju ja mislim da je wow, super neke stvari radi, stručnjakinja u svom poslu, još ima troje djece, sve nekako stiže… ono, divim joj se bukvalno i stvarno mislim da je jedno ekstra stvorenje od kojeg i ja i svi možemo puno naučiti. A ona mi u razgovoru priča kako ima sumnje u sebe i u to koliko zna i kako je ljudi doživljavaju. I ja prepoznam tu sebe i iste dileme.

Zato sam joj odmah rekla kako je vidim ja. I bilo joj je isto kao ono kad sam ja čitala vaše komentare – drago, a i neobično. 

Ali eto, opet me potaklo na razmišljanje o tome zašto sebe ne vidimo tako? Koji je to dio naše ličnosti da o sebi mislimo da nismo dovoljno zanimljivi, sposobni, pametni, kao neki drugi ljudi za koje mislimo da jesu? Da li je to nedostatak samopouzdanja, kvalitetnog “ogledala” ili šta je već? Ili smo nekad davno naučeni da nam treba potvrda i odobravanje od određene osobe da se osjetimo tako, pa onda kroz život idemo ne vjerujući u sebe, nego tražeći slične potvrde u drugima?

Kontam ako nađem odgovor na to pitanje, možda ću (ćemo) lakše moći mijenjati to kako sebe gledamo. Šta vi mislite?

4. juni 2022.

Prvo jutro u Tivtu, na konferenciji Spark.me se probudim u 6 i 20 i izađem na balkon da vidim kako je napolju. Ispred odmah ugledam kuću i terasicu i klupko mačaka – mama maca i 6 mačića od jedno 2-3 mjeseca se igraju, doručkuju, ganjaju… I dok sam uživala u tom prizoru nešto razmišljam – da li među životinjama, kao i kod ljudi, postoje bolji i lošiji roditelji? Da li neka mama maca više brine o svojoj djeci, a neka to odradi onako, tek reda radi?

Jer, sjećam se, jednom sam imala priliku posmatrati cijeli taj proces, od rođenja mačića pa do nekih njihovih 3 mjeseca. I to je meni bilo tako zanimljivo vrijeme u kojem sam stalno osjećala da posmatram dokumentarac uživo. To kako je ona njih učila da se snađu je fascinantno. Sjećam se da sam ih jednom zatekla kako ganjaju guštera po balkonu. Ja se istravila, kontam otkud gušter, što ga sad maltretiraju, htjela ga spašavati. Onda mi muž rekao da ih ostavim na miru, ona im je to donijela i uči ih kako da love.

Pa je nakon nekog vremena stradao vrabac. Isto mama donijela, djeca gledala, učila, ja lom živaca dobila u stanu ne želeći to vidjeti. A kad je na kraju donijela goluba umalo me infarkt nije strefio. Tad sam samo muža nazvala i rekla mu da ima haos na balkonu i da je to nešto što će on morati riješiti, jer ja niti smijem, niti mogu, niti želim da pričam s njom neko vrijeme jer nisam oduševljena njenim načinom vaspitanja.

Ali znam, to je priroda i tako mora. I zato nešto kontam, da li svaka mama životinja ima neki standard i stavke koje mora ispuniti u tom procesu? Ili prosto to i kod životinja zavisi od osobnosti i do toga koliko im je stalo ili koliko su uopšte željeli djecu? Ono što me dosadašnje iskustvo naučilo je da su životinje u mnogo čemu superiornije u odnosu na ljude (mada to naša vrsta neće uglavnom priznati), pa me ne bi iznenadilo danas i tu “šiju”. Šta vi mislite?

2. juni 2022.

Moram reći još nekoliko rečenica o brigama. Juče su neki od vas napisali da ne žele brige odlagati za sutra, jer im ostavljanje bilo čega za sutra stvara veći stres. I rekli ste da se volite suočiti sa problemima danas i riješiti ih.

Da, ako je problem takav da se može riješiti i ako je briga konkretna. Ali šta sa onim brigama koje nas žuljaju, a ne možemo ništa? I pomaže samo ako ih odložimo za sutra, prekosutra itd?

Tu mislim na primjer na brige poput:

– Kako ću za 5 dana proći na CT-u koji trebam uraditi? Pa brineš svih 5 dana ili mjesec i duže jer se toliko često čeka nakon zakazivanja termina. Ili kad uradiš neki pregled pa brineš – kakav li će biti nalaz, a realno treba 7 do 14 dana da ga dobiješ. Pa samo sebe opteretiš, a ne možeš učiniti ništa da to ubrzaš i jedino što pomaže je gurati brigu od sebe i postići da na to misliš kad dočekaš ili pregled ili nalaz.

Ima i briga na temu “Kako ću proći u putu tad i tad? Da li će sve biti u redu?” A put treba da se desi za 7 dana ili mjesec, a ti svoje tijelo trošiš svaki dan do tada brinući. I ako ne mislite da je ovo realno samo da vam kažem da potičem od jednog takvog “brigadžije” – mom tati ako kažete da će negdje ići za pola godine, on će svaki dan tih pola godine brinuti o tome kako će. I nismo još našli način da ga oslobodimo te osobine. Niti da ono što smo genetski od njega pokupili po tom pitanju nekako neutrališemo 😃

Jer ne brinemo mi samo o konkretnim problemima koje možemo riješiti. Kad je tako nešto u pitanju svakako najviše pomaže da to riješimo čim prije, ako je moguće. Zato mi je jedna od dražih izreka (ili molitvi?) upravo ona – “Daj mi hrabrosti da promijenim ono što mogu promijeniti, daj mi snage da prihvatim ono što se ne može promijeniti, a najviše od svega, daj mi mudrosti da razlikujem prvo od drugoga”. Time je nekako sve rečeno. A na nama je da ovo primijenimo, koliko možemo.

1. juni 2022.

O tome ću brinuti sutra – mislim da nema veće životne mudrosti od ove koju nas je davno naučila Scarlett O’Hara. Samo je pitanje koliko je ko pomenutu mudrost u stanju primijeniti i brigu odložiti za neko bolje vrijeme, sutra ili još dalje nekad.

Jer briga je stari naziv za stres, tako nekako kontam. A stres je uzrok većine naših životnih muka i jedan od glavnih “pokretača” mnogih bolesti. Pročitala sam puno knjiga na tu temu, te poslušala dosta ljudi koji govore o tome da nema tog zdravog života, hrane i lijekova koji će pomoći tijelu koje je opterećeno brigom. Ili tugom. Kontam da je zbog toga upravo nastala i ona “udri brigu na veselje”.

Teško je isključiti misli i reći sebi “ma šta me briga, neću da mislim o tome!” Zato je Scarlett sebi rekla ono sutra, pa tako hakovala mozak koji bi se smirio odlažući tu tešku radnju na neko vrijeme. A sutra neće nestati, je li tako?

Ja aktivno radim na tome da sebi smanjim stres / brigu. Ne otvaram vijesti i portale, doziram boravak na društvenim mrežama, a i tad pažljivo biram koga čitam i pratim, meditiram, izbjegavam rasprave i teške teme u živim razgovorima koliko god mogu. I uz sve to je teško opstati jer smo “naučeni” da brinemo, a bombardovani sa svih strana strašnim vijestima. I živimo u vremenu u kojem se takvo stanje forsira jer prosto mediji ne bi drugačije opstali. Aktivno radim na tome, skoro kao što se trudim biti aktivna fizički (za sad šetnja, steper i yoga primarno, ali hej, od nečeg se mora krenuti) i jedva uspijevam sačuvati mir u glavi.

I stalno mislim o svima koji nemaju taj luksuz da se mogu isključiti, ne gledati vijesti, skloniti se od ljudi kad im postane preteško… o svima kojima je posao takav da im ljudske muke i životi stalno budu pred očima. I istovremeno im se i divim jer mislim da ja ne bih to mogla. A onda svako malo vidim vijesti o ljudima koji mladi odlaze, u danu, u dahu… i postanem svjesna da nisu mogli ni oni i da je život često kao ona mašina drobilica, samo što nekog potkači prije, a nekog malo kasnije.

Čuvajte se, ljudi. Brinite o sebi i sve ostale brige ostavite za sutra. Pa opet za sutra i tako redom…

27. maj 2022.

Koliko slušate svoje tijelo i da li prepoznajete “signale” koje vam šalje? Ja se trudim, ali povremeno skroz promašim šta mi poručuje pa se iznenadim reakcijama.

Na primjer, juče sam ispala potpuni blećak. Stigla sam na Proactive konferenciju na Jahorinu, ali sam veći dio vremena umjesto na predavanjima provela u krevetu i povraćajući. Jer mi je moj želudac otkazao poslušnost i u po dana potpuno blokirao i odbio da vari hranu koju sam pojela.

Imam ja dugu istoriju muka sa njim, a nisam nikad uspjela shvatiti šta tačno uradim pa ga tako blokiram. Nekad mu ne sjedne hrana, nekad možda količina, nekad ne stignem popiti kafu pa glavobolja zaustavi i njegov rad. I ne dešava se to prečesto, možda par puta u godini, ali čak imam i sjećanja iz djetinjstva kad sam završavala povraćajući i mučeći se da tijelo vratim u funkcionalno stanje.

Juče mi je moguće odmogla i kratka vožnja od Sarajeva do Jahorine. Krivine i ja nismo najbolji drug i često mi bude muka bez obzira na relaciju. Nisam juče osjetila to problematičnim, ali sam jela nakon što smo stigli pa kontam da je možda ta hrana stigla u želudac koji nije bio raspoložen za varenje. Kontam da je otprilike ovako reagovao: “Šta, morao sam proživjeti vožnju i nisam još došao do sebe, a ti bi da ti varim ovo? Nema šanse, nije mi ni do čega, hoću da se odmorim i zaboravim na vožnju, nosi ovo sve napolje!”

I bi kako je rekao.

Danas ga tetošim i hranim lagano i pomalo, sve u nadi da će se odobrovoljiti i zaboraviti na nesuglasice.

Imate li vi tako neki organ na koji posebno morate paziti i koji se često ponaša kao buntovni tinejdžer? I kako deverate u takvim situacijama?

25. maj 2022.

Juče sam kroz ulazna vrata na zgradi kod mame i tate prošla 4 puta i svaki put sam ih zatekla širom otvorena. Ništa ne bi bilo sporno da ta vrata nisu zamšljena i predviđena da stoje zatvorena i da budu zaključana. I što je najtužnije, stanari zgrade imaju više načina da ih otključaju – imaju ključ, standardno. Imaju žeton onaj koji prisloniš pa se vrata otvore. I imaju šifru koju ukucaš pa se otvore (ne, neću vam reći koja je 😃). I na kraju – imaju interfon, da možeš pozvoniti i zovnuti koga već hoćeš da ti z stana otvori ta vrata.

I džaba – pored sva 4 načina imaju i stanare kojima je očito teško ili mrsko ta vrata zatvoriti za sobom.

A ja poludim svaki put kad to tako vidim, jer mi je to definicija onog zašto nam je ovako kako nam je. Čak i kad imamo sve ostvarene uslove da nam bude dobro, mi to ne znamo ili nećemo do kraja sprovesti jer nam je mrsko ispoštovati tu završnu sitnicu, kao na primjer zatvoriti vrata za sobom.

Ta vrata su meni simbol sve i jednog zakona koji imamo, a koji se ne poštuje jer uvijek ima neki izuzetak, neki “ma daj, nećemo sad oko toga praviti problem” ili “mrsko mi je” ili “znaš li to ko je meni XY?”

Ne znam tačno objasniti zašto nam je to tako, ali znam da me nervira i da mi je tužno. Jer znam koliko bi svima bilo bolje samo da smo malo odgovorniji i spremniji za napraviti potez više i promisliti o onom što radimo. Da, tu mislim i na parkiranja na mjestima koja nisu predviđena za to.

I nemojte mi sad govoriti kako možda vrata i ne trebaju biti zaključana i da to nije neka posebna zaštita. Možda i nije, jer ko je namjerio da uđe naći će način. Ali ako ništa bar su prepreka ovima što im se pripiša da to naprave u ulazu (dešava se, znate to i sami, da ne spominjem i veliku nuždu). A realno, kad su vrata zatvorena ne mogu ni golubovi ući unutra pa prepadati pošten narod u pokušaju da izađu :)

24. maj 2022.

Juče sam pričala sa nekim o mom poimanju zabave. Osim čitanja knjiga (jer je to otprilike vrh zabavnog introvertima), šta je to što mene zabavlja i kako se ja opuštam?

Nikad u životu to nisu bila okupljanja više ljudi, uz muziku i ples. Da, mnogima je to definicija zabave, a meni otprilike kazna 😃 Na koncerte sam znala otići povremeno i to mi je bilo ok, ali nikad nisam bila tip koji jedva čeka takvo dešavanje. Gužve i buka su mi otprilike dvije najgore stvari pojedinačno, a kada ih sastavite zajedno onda dobijete nešto što najradije ne bih, ako ne moram 😃

Šetnje, knjige, razgovori sa zanimljivim ljudima u 4 oka (ili do 10 očiju maksimalno), boravak u prirodi, gledanje filmova, serija, i u skorije vrijeme stand-upa koji me inspirišu ili nasmiju, to je neki moj ideal zabave. Volim i putovanja, ali mi se ne dešavaju tako često pa i zaboravim da postoje 😃

Mnogi će na ovo reći – penzija. Ali ja sam takva otprilike cijeli život. Sjećam se da sam kao dijete uživala kad sam mogla na raspustu, dok svi divljaju i igraju se napolju, ležati sama u sobi i čitati knjigu koja mi se dopadala. To je meni oduvijek bio vrhunac vremena za mene s kojim se ništa u životu ne može takmičiti.

I kad spomenuh serije i stand-upe, danas mi je mali praznik. Na Netflix stiže novi stand-up Ricky Gervaisa – “Supernatural”. Čekam ga već dugo, jer sam sve njegove stare materijale prežvakala, odgledala i poslušala. Čak i 3 sezone podcasta “Absolutely Mental” koji je radio sa Sam Harrisom.

Sve što Ricky radi je meni kombinacija zabave i mentalne hrane. I zato ću vam preporučiti da pogledate i njegovu seriju “Derek”, takođe na Netflixu. Nažalost, samo je na engleskom, a tačno ću im pisati i moliti da je prevedu. Jer je divna. Ako vam se dopao “After life”, svidjeće vam se i Derek. Radi se o staračkom domu u kojem Derek radi. On je inače čovjek od 50 godina i ima neku blagu poteškoću, autizam ili tako nešto. I to ga čini iskrenim i divnim. A sva dešavanja u kojima učestvuje su nešto što će vas i zabaviti, potaknuti na razmišljanje i zagrijati vam dušu. A to je ono što mi uvijek najviše prija 🙂

23. maj 2022.

Otvorim prozor juče da izmrvim i dam golubovima nešto starog hljeba koji mi je ostao. Poslijepodne već, a čim sam bacila prvi komad njih desetak se tu skupi jedvačekajući. Obično ih nema toliko nakon što odjutri, pa iznenađena dok to radim pričam naglas “A šta vas je… je li to niste ništa jeli do sada? Pa kako, zar je moguće?”

I skontam u pola rečenice da pričam pticama koje me uz to uopšte ne gledaju niti ih zanimam. A onda se sjetim svog dede. Neki dan je bilo 35 godina kako je otišao sa ovog svijeta. Nisam ga baš ni poznavala jer je živio u Kaknju, a mi u Zenici, a i dijelom jer sam imala samo deset godina kad je umro. Kad se sjetim njega, pred očima mi je kako sjedi na kauču pored prozora i gleda kroz prozor, obično sa cigarom u ustima.

I nisam mislila da imam u sebi nešto njegovo jer mi je tako dalek ostao negdje u djetinjstvu, sve dok rodica nedavno nije spomenula kako je dedo redovno hranio golubove na livadi iznad zgrade u kojoj je stanovao. Skupio bi hljeb, nakvasio ga malo i onda izlazio na livadu, a oko njega bi se skupilo jato golubova.
Tad sam nekako skontala da je dedo imao poseban odnos sa životinjama koji je očito genetski stigao i do mene. I shvatila da za moju ljubav prema njima nisu “krivi” samo crtani filmovi, pjesme Jove Jovanovića Zmaja i enciklopedija životinja koje sam “gutala” u djetinjstvu.

Nije sve u onom što čuješ i vidiš, ima nešto i u tim korijenima od kojih postanemo. Znam samo da, od kako sam čula za taj dedin običaj, na njega pomislim kad god hranim golubove. I to mi je nešto eto baš lijepo.

P.S. Znam da nije najzdravije da jedu hljeb (skvasim ga u 90% slučajeva), a znam i da mnogi muku muče sa njima po balkonima i da nisu najomiljenije ptice svima. Ja se ptica, posebno golubova kad lete, inače bojim i ne bih nikada smjela kao dedo stati da svi oko mene letaju ili ono kao na Baščaršiji kad ih hrane iz ruke. Ja to sa sigurne udaljenosti i ovoliko koliko mogu, jer su živa bića i jer to mogu.

20. maj 2022.

Otvoreno pismo / apel svim instruktorima vožnje…

Molim vas i preklinjem – naučite svoje polaznike da izbjegavaju bare na ulici kad voze. Naučite ih da kad vide baru uspore i kroz nju prođu lagano, posebno ako trotoarom hoda osoba ne pretjerano zainteresovana za iznenadno kupanje blatnjavom vodom.

Kako sada stvari stoje, čini mi se da ih učite upravo suprotno. Jer kad vide baru, ubrzaju i naciljaju kroz njen najdublji dio, kao da učestvuju u takmičenju “ko će najdalje dobaciti vodom” ili “ko će okupati najviše prolaznika, češće prolaznica”. 

Znam, kad pada kiša svi žure i svi bi da stignu kući sad i odmah. Samo, zadržaću pravo da je kad pada kiša mrvu teže nama pješacima koji hodamo ulicom nego vama u automobilu za volanom. Jer mi moramo izbjegavati i bare na trotoaru gledajući ko će nas i koliko okupati sa strane. A pri tom se hrvemo sa kišobranom koji sve češće nema neku posebnu ulogu jer evo ne znam kad sam u skorije vrijeme doživjela onu laganu, romantičnu kišu koja pada pod pravim uglom. Ovo sve sad što pada stiže uz vjetar takve jačine da kišobran baš  ispada smiješan u pokušajima da se zaštitiš od toga da ne budeš sav natopljen vodom.

Naravno da postoji jednostavnije rješenje od toga da molim instruktore da nauče sve vozače kako se vozi po kiši. Jednostavnije i efektnije je kad je asfalt tako urađen da nema bara po sebi – ni na trotoaru ni na cesti. Ali to je, nažalost, misaona imenica u BiH. Od svih silnih krpljenja dobijemo prava mala mora svuda i moraš skakutati kao žaba da bi koliko toliko izbjegao da hodaš kroz vodu. A i ovo kad se uradi nova cesta, pa djeluje savršeno i kao tepih – e to tako djeluje do prve kiše. Čim padne vidiš da je izvođačima radova pojam ravnog totalno suprotno od onog što ti u glavi zamišljaš ravnim. 

Ili je rješenje da svi nabavimo automobile i da prosto ukinemo pješake? 

Eto, samo sam vam se o ovom malo htjela iskukati, jer me još drži muka od kupanja doživljenog prije par dana.

18. maj 2022.

To kako mi procjenjujemo ljude i njihove postupke, odluke i sve što rade u životu zavisi od nas i naših uvjerenja.

Ako bih imala moć da ljudima objasnim i da ih naučim jednu stvar, onda bi to bila ova. Mislim da je Anais Nin to davno rekla, sigurno ste sreli taj citat – „Ne vidimo stvari onakvima kakve jesu, vidimo ih onakvim kakvi smo mi.”

Objašnjavala sam to i ponavljala ljudima koji se bave zaštitom životinja. Njih najčešće optužuju da se time bave kako bi se obogatili i za sebe obezbijedili neke velike novce. A realnost je takva da osobe koje to rade najčešće svoje pare daju za hranu, liječenje i foster domove, pa ne vide more ni planinu godinama, niti sebi kupe nove cipele isto godinama.

I znam – teško je, odnosno nemoguće objasniti ljudima da oni to rade iz ljubavi i potrebe da pomognu. I da to rade besplatno, dajući i sebe i svoje vrijeme i ljubav i novac, a zauzvrat dobiju samo zahvalnost životinja i “hrane se” fotografijama sretnih njuškica u njihovim zauvijek domovima.

Nemoguće je tako nešto objasniti osobi koja ništa neće uraditi ako od toga nema koristi. Prosto jer takva osoba ne može zamisliti da neko razmišlja i radi drugačije. Takve osobe svijet gledaju kroz svoje oči i pošto oni ne bi svoja dva sata vremena potrošili a da od toga nemaju koristi – ne mogu shvatiti i razumjeti da ima onih koji to tako rade.

Ovo je možda najgrublji primjer, ali sve je tako. Ne možete objasniti nekome ko društvo bira po titulama (znate one “bila sam na kafi sa doktoricom tom i tom”) ili osobi koja proračuna svaki svoj potez kroz neku vrstu interesa (ili je besplatna kafa ili je potencijalna usluga koju može zatražiti ili mjesto za prespavati nekad kad se zadesi tu) da ima puuuuno ljudi koji biraju ljude samo zbog toga što im je sa njima lijepo. I što sa njima imaju o čemu pričati, pa se nakon te priče osjećaju ispunjeno i nadahnuto. I biraju ljude koji ih razumiju i koji ih saslušaju i koji ih ne opterećuju nekim glupostima i prizemnim pričama.

Jer nije sve u životu (svima) interes. Ima nešto i u tome kako se osjećaš kad si s nekim. Ili kako kažu “Ljudi će možda i zaboraviti šta ste o njima rekli, ali neće nikad zaboraviti kako su se zbog vas osjećali”.

16. maj 2022.

Na izlasku iz radnje ugledam crnog, čupavog psa sa bijelim “čarapicama”. Stoji pogubljen, gleda kud bi krenuo i u tom momentu pred njega stade njih petoro – čopor koji viđam već par dana. Reže na njega, a on stao u mjestu, iskezio zube kao da se odbrani, a u očima mu vidim da je to samo maska i da bi u stvari pobjegao samo da može nekako, a da ne ispadne totalna kukavica.

Ne volim se miješati u tuđe svađe, ali sa strane im govorim “Nemojte ga dirati, nije vam ništa uradio… vas petoro sad mislite da ste face jer ste skupa, a on sam. Veće face biste bili da ga prihvatite da bude sa vama, a ne da luta sam i da ne zna ni kud bi ni kako”.

Nisu me čuli, naravno. Ovaj crni ode dalje i zaustavi se kod luna parka. Valjda ga tu znaju i daju mu da bude pa se osjeća zaštićeno. A ono petoro ga posmatraju iz daleka, ne prelazeći tu nevidljivu liniju koja označava “njihovu” teritoriju.

Da mogu birati samo jednu stvar koju bih popravila u ovom gradu i u ovoj zemlji – to bi bio odnos prema životinjama. Svi vlasnici kućnih ljubimaca bi morali registrovati svoje, da se uspostavi tačna evidencija i da se tačno zna kad neko ostavi na ulici svog psa koji mu je dosadio iz ko zna kojeg razloga. Pa da se može kazniti, novčano i to sa puno para. I da se uvede obavezna kontrola njihovih podmladaka, onako kako je u usvojenom zakonu iz davne 2009. zapisano. A ne da se to rješava i danas dovoženjem kutije kučića u grad, negdje uz ulicu ili u kontejner.

Nemojte mi pisati “to nije prirodno”, jer nije prirodno ni da se kučići i mačići odvajaju od svojih mama i bacaju, pa to ti “protivnici prirodnog” mahom rade.

I još bih uvela polaganje ispita prije nabavljanja ljubimca, otprilike kao što se polaže vozački. Da se istestira potencijalni vlasnik i njegovi motivi za nabavku životinje. Pa ako se ispostavi da ta osoba nije spremna narednih 10 do 15 godina tu životinju prihvatiti i brinuti o njoj kao o ravnopravnom članu porodice, jer to i jeste, da im se ne dozvoli nabavka. Jer mnogi se ponašaju kao da nabavljaju plišanu igračku, od biranja boje i oblika do spremnosti da se posvete životinji onliko koliko bi se posvetili plišancu. Pa onda imamo napuštene, tužne i napaćene životinje svuda oko nas i srce mi prepukne svako malo kad izađem na ulicu. 

Ovi što su krivi za sve to misle da nisam normalna ja i meni slični. A nije tako – normalna sam i normalni smo, potpuno. Samo nemam(o) dovoljnu moć da vas natjeram(o) da se ponašate bolje prema drugim živim bićima. 

15. maj 2022.

Idem večeras u pozorište. Godinama nisam. Odnosno, od kako se zadeveralo ovo sa pandemijom nisam. Iako se predstave u pozorištu igraju već dugo, ja nisam išla.

U stvari, imam neki čudan problem sa svojim izlascima iz kuće uopšte. Teško mi se natjerati da izađem bilo gdje. Svaki put sama sa sobom razgovaram i lakše ide ako je u pitanju neka obaveza redovna, nešto što ne mogu izbjeći na primjer. Ali ovako radi ćejfa ili bilo kakve zabave – to je muka. 

Onda kad se natjeram i pokrenem, uvijek mi bude super. Makar samo šetnja po Kamberoviću bila u pitanju, napuni me pozitivnom energijom i dok sam napolju sve mislim “A vidi kako ti je lijepo, trebaš ovo češće raditi”. Pa uđem u kuću i opet isto, muka za sljedeći put.

O izlascima uveče da ne govorim. Čak ni na kafu sa dragim ljudima – uvijek ću lakše pristati ako je prijepodne ili da se mogu zavući u kuću dok je dan. Možda to ima veze i sa tim što jesam jutarnji tip i super funkcionišem ujutro i uvijek mi je npr. izlazak sunca bio ljepši od zalaska. Ali i kad se to uzme u obzir, opet mi ovo moje malo zaliči na neki poremećaj. 

Možda postoji i naziv za ovakvo ponašanje. A možda je i do godina u kontekstu toga da mi je u kući uvijek zanimljivo i stalno imam nešto za raditi, pročitati ili pogledati. 

Samo htjedoh reći, kad me sretnete napolju, ako nije nešto obavezno u pitanju (posao ili zdravlje) vjerovatno ne biste pomislili kakav proces nagovaranja se krio iza tog izlaska. Sa onom najtežom osobom za dogovoriti se – vlastitim JA. I svaki izlazak je mala pobjeda nad ovom tvrdoglavušom što teško izlazi iz zone komfora, iako zna da je to suština života, a posebno bilo kakvog napretka. 

14. maj 2022.

Nekad mi se život čini jako komplikovan. Žuriš, ganjaš da postigneš sve što bi trebalo uraditi u toku dana i stalno imaš osjećaj da ćeš pred ciljnom ravninom zapeti i pasti na nos i da ćeš se na kraju dana osjećati kao promašaj.

A nekad kažeš sebi “Ma zaboli me više šta će biti! Ako ne stignem sve ima sutra dan!” I probaš uraditi samo ono što je neophodno.

I u takvim danima hodaš ulicom i posmatraš svijet oko sebe. Pa vidiš pticu kako se kupa i mačku kako poput nadzorne kamere stražari nad komšilukom. I pomisliš “Ovo u stvari i jeste smisao života, da imaš vremena za primijetiti sve što te okružuje, a ne da jurcaš kao bez glave ne stižući čuti ni vlastite misli”.
Imam tih dana podjednako – i onih u kojima trčim i nerviram se zbog svake neurađene stavke sa to-do liste koju sama pravim, često potpuno nerealno. I dana u kojima uspijem primijetiti i najmanju sitnicu i u kojima mi se čini da sve mogu i da ne moram ništa.

Još uvijek nisam našla način da stalno budem osoba iz ove druge kategorije. Da budem opuštena i stalno prisutna i da ne tovarim na sebe sto nekih stvari koje najčešće nisu ni potrebne, nego neki suludi glas u glavi kaže “A trebalo bi tako, bilo bi bolje kad bi ovako…”

Ali stalno pokušavam da radim na tome, da prepoznam prioritete i da ih složim tako da mi ne budu teg koji me vuče unazad i čini da se osjećam pritisnuto, nego da mi budu kao ciljevi prema kojima idem i do kojih je važno da dođem. I da, po mogućnosti da vrijeme koje mi treba do njih nije nakačeno na neku bombu koja otkucava vrijeme i stvara mi stres zbog brzine.

Kad ovako ponovo pročitam metafore koje sam opisala za život, nije ni čudo što se često osjećam zgnjavljeno i pritisnuto i u gužvi sama sa sobom. Moram(o) to mijenjati, definitivno.
A kako vi gurate kroz život? Ima li neko da se prepoznaje u ovim opisima, da podijelimo muku <3

10. maj 2022.

Skoro im je svima kraj i dok posmatram kako venu ne mogu prestati razmišljati o tome kako je nepravedno što tulipani, magnolije i jorgovan traju ovako kratko i samo u proljeće… Što nisu kao ruže pa da ih imamo mjesecima? (nije da ne volim ruže, nego eto 🤷‍♀️ ).A možda ih baš zato što budu sa nama tako kratko u godini i volimo ovoliko? 🌷🌹

29. april 2022.

Da li pticama neko iskomponuje ono što pjevaju, ili one to tako iz glave?

Ako bih mogla birati neku vještinu, odnosno super moć, onda bih birala da mogu razumjeti šta životinje govore. Mislim, ne bukvalno govore, nego mjauču, cvrkuću, njaču, riču itd. Zanima me baš o čemu ili šta pjeva ova ptica što je svaki dan slušam tu pored zgrade. Da li se žali na život ili je vesela i cvrkuće o ljepotama? Činjenica, meni zvuči veselo i skoro pa joj zavidim na tom raspoloženju koje se izgleda trudi prenijeti i na mene jer evo nije ušutjela sat osmi od jutros.

Zanima me i šta mi govore ova trojica mačora. Ok, smjela bih se kladiti da Laki i Frki u 90% slučajeva poručuju “daj još hrane”. Međutim, Prco mi je misterija. Posebno me zanima šta mjauče kad god ode u wc. Kontam da se dere od tamo “Heeej, evo odoh ja malo obavit nuždu, pa da znaš i spremiš se za čišćenje!” Ok, znam da je pogrešno životinjama “učitavati” ljudske osobine jer imaju svoje, ali prosto ne mogu smisliti ništa logično što bi rekao svaki put kad ode na wc. Možda, “Hej, samo da znate, zauzeto je, ja sam ovdje” pošto nemamo vrata na mačjem wc-u koja bi mogao zaključati da ga niko ne ometa.

To što ne razumijem jezik životinja mene ne sprečava da im pričam. Čak i ovoj ptici gore u šumarku pričam skoro cijeli dan. Ne čuje me ona, naravno, daleko sam ali nema veze. Nadam se da me ne čuje i niko drugi, jer nisam sigurna koliko bi ovaj običaj naišao na razumijevanje. A vjerovatno je i bolje da ne razumijem mačore jer bih garantovano čula kako govore: “A čuj budale šta priča, stvarno misli da je pametnija od nas. Daj još hrane!”

26. april 2022.

Stoji tako već treću godinu – ogroman najlon na lipi. Gledam ga kad god idem do mojih i prolazim pored. Gledala sam ga kad je lipa bila gola, pa je taj sivi najlon na njoj bio jedini “ukras”. Gledala sam ga i kad se jedva vidio od lišća koje ga je sakrilo, pa je drvo djelovalo kao da mu ništa ne smeta. U sebi ga zovem uljez, jer se nakačio tu i ne mrda. Nema tog vjetra koji ga može otpuhati, toliko se čvrsto uhvatio za svoju domaćicu. A nema očito ni nekog kome taj najlon posebno smeta. Kako ga godinama gledam ja, tako ga vjerovatno vide i stanari zgrade tu pored. Ili ne vide, dok niko nije ništa poduzeo?

Ja sam probala i pisala našem komunalnom preduzeću. Poslala im email sa ovim slikama i zamolila, ako ikako mogu, da drvo oslobode uljeza. Niko mi nije odgovorio na email, a evo i par mjeseci kasnije niko nije ni reagovao niti poduzeo nešto. I dalje stoji kako stoji i čeka da olistaju grane, pa da se sakrije u krošnji.

Nekad se samo pitam jesam li naopaka ja kojoj taj najlon bode oči i koja već godine broji od kako je tu? Ili je nenormalno ovo vrijeme u kojem niko na to ne reaguje, ni ljudi kojima je pred očima stalno, ni firme koje bi mogle to očistiti.

Ne znam kako se tu zadesio najlon. Postoje dvije vjerovatne opcije – da ga je neko bacio odozgo, u što sumnjam jer nije na poziciji na kojoj mi to djeluje logično. I druga – da ga je tu dopuhao vjetar. A i ako ima neka treća opcija, nije bitno. Voljela bih samo dočekati da drvo bude slobodno i bez uljeza na sebi.

Ružno mi i tužno baš, šta ću.

13. januar 2022.

Čitam juče kako mnogi covid sad porede sa nekom vrstom gripe i tako se i ponašaju. Odnosno – hodaju pozitivni, nisu se izolovali, ne prijavljuju da su zaraženi.

I hajde, složiću se sa tim da ovo jeste sad na nivou neke gripe, možda malo teže. Ali jebemmu trunje – što hodate gripozni?! Što zaražavate ljude čak i sa tim? Čak i ako ste “samo” prehlađeni, trebate se skloniti od drugih ili bar nabiti masku na lice da ne prenosite zarazu dalje.

Jer – neke ljude ubije čak i obična gripa. Da, ona od koje se najveći broj ljudi lako oporavi ili je preboli na nogama. Nekima bude pogubna. Zbog bolesti koje imaju, zbog onih za koje možda ne znaju, zbog zdravstvenog sistema koji je sve samo ne sistem.

I mogu da shvatim sve, pa čak i one koji neće da se vakcinišu. Ja sam prva ganjala vakcinu i primila sam neki dan i booster i primiću ih još ako bude trebalo, jer je to nešto u šta vjerujem i prosto – ako mogu dobiti iole zaštitu od ovog što nas je zarobilo već 2 godine i ako mogu kroz eventualnu bolest proći lakše – ja ću se vakcinisati.
Ali ne mogu shvatiti one koji okolo raznose klice i zarazu bilo koje vrste. Ako već morate zaraženi na posao jer vam je to prioritet (znam da ima puno onih koji kriju da su zaraženi jer egzistencija) – dajte bar nosite masku i sklonite se od ljudi. Eto toliko je jednostavno.

I još nešto – kažu neki komentari – što patetišete, statistike WHO kažu da je 75% od svih preminulih, a vezano za pandemiju covida, starije od 68 godina i imali su neku hroničnu bolest. Kako je ugodno gledati generalne cifre, a ne poimenično ljude koji više nisu sa nama. Ljude koje sam znala, dosta njih mlađih od tih 68 godina. A i ovi stariji, kad su ti srcu bliski pa čak i sa nekim bolestima bole. I bilo bi fino da su još sa nama jer je puno onih kojima će faliti za života. I bili bi mnogi sa nama, realno, da nije ovog sranja.

Eto, i taj nedostatak empatije zarad svog komfora isto ne mogu shvatiti.

28. novembar 2021.

Da vas pitam nešto ozbiljno sad.Kako ste?

Ali stvarno – kako ste? Kako podnosite ovu jesen? Kako se nosite sa neizvjesnošću i svim ružnim stvarima koje ne prestaju? Jeste li našli najbolji način za podnošenje života na Balkanu, ako već niste otišli negdje dalje od ovih prostora? Ako imate takav neki recept – slušam pažljivo.

Neki dan sam zastala kad me jedna osoba upita “Kako si ti?”, a u očima prepoznah da je stvarno zanima odgovor. I što je najgore nisam imala spreman odgovor jer ga ne znam.

Dobro sam povremeno i nisam dobro često.

Dobro sam kad otvorim oči ujutro pa sve dok se ne razbudim potpuno, u onom periodu kad si na prelazu iz nesvjesnog u svjesno i još se nisi sjetio šta te sve čeka taj dan.

Dobro sam kad jedem smoki. To mi je kao neka antistres terapija i nema veze sa osjećajem gladi uopšte. Neko dušu hrani slatkišima, a meni eto smoki dođe nešto kao djetetu cucla.

Dobro sam kad potrefim neki film koji me odmori. Mada, kad malo bolje razmislim, tu imam problem jer su evo skoro praznici, a meni na živce idu čak i oni Hallmark filmovi koji su mi uvijek služili da odmorim mozak. Sad ne mogu da ih gledam, nerviraju me i možda i nisam baš tako dobro.

Dobro sam kad nađem knjigu kojoj se radujem, pa kradem vrijeme od spavanja da pročitam još nekoliko stranica. Mada priznajem, evo već neko vrijeme tražim jednu takvu i nema, sve mi idu na živce i ništa mi ne drži pažnju.

Dobro sam kad dočekam nešto čemu se radujem unaprijed, mada već neko vrijeme nemam tako nešto ispred sebe i nervira me to. Sjećate se onog kad smo nekad ranije planirali “ići ću tad i tad tu i tu”. E to mi fali, nema, nestalo, ne zna se kad će se i hoće li se vratiti izgleda.

Dobro sam nekad, ne pretjerano često. Valjda bude bolje kad bude ljepše vrijeme i mjesto.

I ozbiljno pitam – kako ste vi?

18. novembar 2021.

Danas nešto pričali pa evo da pitam i vas – jeste li ikad doživjeli suze radosnice? Ja ili nisam nikad bila toliko srećna, ili mi prosto sreća ne izlazi na oči u tečnom obliku 🤷

Mada nešto kad razmislim, nisam imala tih nekih vanserijski srećnih momenata. Doduše, mama je za mene uvijek govorila da se ja baš i ne znam radovati, nego sve nešto u sebi, pa možda je i do toga 🤔

24. septembar 2021.

Mir nakon urađenog UZ dojki na kojem je sve ok i ništa nije za brigu, samo redovnu kontrolu za 6 mjeseci – e to je nešto što vrijedi zabilježiti (y)

Ja već 12 godina idem bar jednom godišnje, a evo unazad godinu i 2 puta u godini na UZ dojki jer imam takvu situaciju, sa puno cisti i promjena unutar tkiva koje treba pratiti. I da vam kažem, to sam otkrila slučajno, nakon što se 2009. jedna cista upalila i malo podivljala i baš me prepala. Tad sam saznala da postoje takve dojke i vrlo su česte. Recimo, ja uvijek mogu napipati bar 2-3 “čvorića”, ono kad kažu da se samopregledamo – jer se tako te ciste manifestuju. A postoje i one promjene koje ne možemo napipati, nego se mogu samo otkriti pregledom kod doktora.

Zato uvijek podsjećam žene da odvoje novac bar jednom u godini za ovakav pregled, jer nam može spasiti glavu.

Ja ovo konkretno uvijek radim privatno jer prosto nemam živaca da se ganjam redovnim putem znajući kolike su gužve i koliko se čeka. Uštedim na nekim drugim stvarima, na frizeru ili ne znam čemu, ali za ovo mora biti. Posebno kad upoznaš puno žena koje su prošle ili prolaze kroz konkretne borbe s karcinomom dojke, pa vidiš koliko je bolje kad se na vrijeme otkrije belaj.

Eto, samo podsjećanje, jer upravo dođoh s pregleda pa da iskoristim priliku dok sam ovako sretna što je sve ok 🙂

20. septembar 2021.

Trebao mi je jedan vikend u kojem ću se opustiti i raditi samo ono što ja volim. Trebao mi je vikend koji ću ispuniti vremenom za sebe, a to znači čitanje knjiga koje odmaraju i eventualno gledanjem filmova. Plan je bio da pročitam jednu Hrvojevu, od dvije koje mi stoje na polici čekajući baš ovako neko vrijeme u kojem treba napuniti baterije. I plan je bio da pogledam dokumentarac o Schumacheru. I… izvini, Majkl, ti ćeš na red doći drugi dan, zato što sam nakon knjige “Na rubu” odmah uzela i pročitala i “Marijanov put”.

Jer tako to ide sa Hrvojevim pisanjem. Znate to svi što ga pratite i čitate po mrežama, njega, Enu i Maxa, naravno. Piše iskreno, bez foliranja, uz emocije. I takav je i u stvarnosti, da vam kažem. Upoznala sam ih sve troje nedavno i baš su isti kao i online. Nema foliranja, nema pretvaranja. Zato ih svi ovoliko i volimo, zar ne?A knjige? Bilo mi je zanimljivo čitati “Na rubu” zato što sam pratila svaki dan dok se sve odvijalo uživo. I skroz je super pročitati kako je sve pripremljeno i koliko u stvari rada i truda stoji iza onog što na kraju mi vidimo na mrežama. A “Marijanov put” je nešto kao fikcija (mada mislim da i tu ima dosta stvarnog), i skroz mi je super vidjeti da se Hrvoje itekako dobro snalazi i u ovoj verziji pisanja. Toliko da, već rekoh, nisam mogla ostaviti knjigu nego sam je pročitala u jednom sjedenju. Ok, više ležanju, ali razumijete šta govorim 🙂Na kraju ću samo reći – putuj Hrvoje i piši. Itekako to dobro radiš i nisam prva koja to govori, znam. Mi ćemo pratiti, čitati i slagati knjige na police 👍

A vama ostalima, ako već niste, zapratite ovaj trojac i uživajte. Meni su oni dnevna doza pozitive i jedino što nikad nisam hajdala na mrežama, nego su svuda uključene notifikacije da vidim čim se nešto novo objavi. A to valjda dovoljno govori samo za sebe 😊

17. septembar 2021.

Jeste vi u onom prošlom životu (vrijeme prije interneta) imali telefonski imenik npr. grada i u njemu čitali imena, sa posebnim fokusom na vlastito prezime?

O tome da pamtim broj fiksnog telefona, moj i najbolje drugarice da ne govorim. A sad jedva znam napamet 4 broja od 5 najbitnijih u životu (tatin i mamin broj mobitela još pokušavam zapamtiti 🤦 ) Među ova 4 mi je i moj broj, naravno 😂

16. septembar 2021.

Život bez filtera

Ošišala sam sama šiške. Stalno to radim od kako sam se upustila u ovu šiškastu avanturu. Žene se inače dijele u dva tima – one koje se pokaju zbog šiški i jedva dočekaju da im one narastu i one koje su oduševljene njima i stalno se pitaju gdje su šiške do sad bile u njihovom životu.

Da, ja spadam u ovu drugu ekipu. Ne znam kako to izgleda drugima, ali meni se sviđaju šiške na meni. Jedino mi se ne sviđa što ne volim ići frizeru, a i nekako uvijek za to zafali vremena, pa ih uglavnom ošišam sama.

Da, vidite i sami da to nije baš najsretnije rješenje. Ali nisam ja kriva što mi treba posebna mentalna priprema za 15 minuta boravka u frizerskom salonu. I što moram biti bez obaveza jer – desiće se da nazovem frizerku a ona ima termin taman kad ja trebam sa mamom na terapiju, pa mi se ne uklapa. Ili tako neki razlog. Lakše neko zakaže i organizuje sebi termin za CT ili magnet, u ovakvom naopakom zdravstvu, nego što ja uganjam sa sobom termin kod frizera. A pri tome mi je frizerka skroz nagodna, samo sam ja komplikovana i ne volim raditi više stvari odjednom.

Do tad sama šišam šiške. Često ispadnu baš kratke, jer ih kratim dok ne uganjam ravnu liniju. A vraća me ovakva frizura malo i u djetinjstvo, u period kad su nas šišali “na tutu” ili kad smo svi ličili na Atom Mrava.

I realno, kao što reče onaj frizerski iz Banjaluke jednom – “nije noga, narašće” 🙂

24. avgust 2021.

– Poseban krug pakla za ljude koji puše u liftovima. Jarane, nismo New York sa 100 spratova pa da ne možeš izdržati bez cigare, jebemmu! Šta trebamo, iznositi kabinu lifta napolje iz zgrade da se malo prozrači pošto nema prozora da otvorimo?!

– Onda ispod njega još jedan dodatni krug pakla za političare – i lijeve i desne i centrirane i necentrirane – za sve njih što ne rade ništa osim što misle na svoje guzice i fotelje u njima i na to kako da se održe po cijenu svega, a naročito zdravlja, i mentalnog i fizičkog ljudi kojima su na čelu.

– I onda ispod svega toga još jedan, najdublji krug pakla, za sve one koji su uništili i uništavaju zdravstveni sistem u BiH, u FBiH, u ZDK, u Zenici. Za sve one zbog kojih je liječenje bilo čega veća avantura od skakanja iz aviona bez padobrana.

Nemam riječi da opišem koliko mi se sve gadi i koliko mi je dominantan osjećaj življenja ovdje beznadežnost pomiješana sa očajem.

17. avgust 2021.

I opet ću reći, a znam da se ponavljam – nabijem na neku stvar naseobinu koja se naziva gradom i to, kako neki vole naglasiti – četvrtim po veličini u BiH, a koja nema Taxi službu! Onu koju nazoveš u 5 ujutro ako ti treba, pa ti se javi centrala i pošalje vozilo koje je slobodno i dežurno tada. Jer tako to funkcioniše. A ne da moram imati 20 brojeva i nagađati kad je ko od taksista slobodan, ko vozi rano (jer ti treba za nalaze ili do bolnice, a ne za šetnju ili neko naprđivanje), koji nije juče ostao do kasno na cesti pa da može doći i sl. Posebno je zeznuto kad si vezan satnicom, a ni u šta se ne možeš pouzdati.

Grad, kažete? Da ne lajem šta je, eto.

17. avgust 2021.

Vjetar što jutros puše me tako vraća u neka jutra na moru… Ono kad tek ustaneš i proviriš napolje da vidiš kakvo je vrijeme i hoće li danas biti kupanja, a onda te po golim ramenima pomiluje dašak vjetra…Dešava li se vama da vas samo jedan zvuk, miris ili kao mene sad – dašak vjetra, prenese u neko drugo mjesto i vrijeme?

8. avgust 2021.

Trebala je ovo biti jedna mirna nedjelja u kojoj ću odmoriti mozak od svega. A onda se začepila vertikala u zgradi i kao stanovnica prvog sprata moradoh deverati s tuđim govnima i svim ostalim derivatima koje ti vrati kanalizacija kad ne radi.

I cijelo jutro i prijepodne je jedan lik iz “Izgradnja inženjeringa” potrošio da nađe u neradnom danu ljude koji će to moći i znati riješiti i pročepiti. Samo zahvaljujući njegovoj upornosti maloprije je sve riješeno i završeno. Jer, dovodio je on prvo jednog majstora sa dvije sajle od 7 i 10 m i ne baš debele, pa nije moglo. Pa je onda otišao i obećao da će se vratiti i nakon više od sata se pojavio da dva Majstora (namjerno velikim, jer to zaslužuju) iz zeničkog ViK-a koji su imali neku ogromnu sajlu i sa njom su na nekom sedmom metru izgurali – krpu. Da, neko je u kanalizaciju bacio krpu. O onim vlažnim maramicama na kojima fino piše “NE BACATI U WC ŠOLJU” da ne pričam – njih sam ja skupljala cijeli dan dok mi je to povraćalo nazad. Jebemu više, čita li iko uputstva i je li tako teško baciti nešto u kantu za smeće?!

Ovakve Majstore treba plaćati suhim zlatom, kad vam kažem. I znaju svoj posao i stručni su i hoće raditi. I ljude poput ovog čovjeka kojem u tom haosu ni ime nisam saznala pa da ga pohvalim javno – ljude koji se prihvate posla i guraju dok ga ne odrade bez obzira na to koji je dan.

2. avgust 2021.

Dva pitanja me često muče i ne znam na njih odgovor.

– Prvo je – zašto se ovaj sistem u kojem živimo zove kapitalizam, jer je logično da mu je ime kriminalizam, s obzirom na sve karakteristike?

– Zašto zdravstveni sistem nosi taj naziv, kad se u 99% slučajeva bavi bolesnima, a prevencija nam je možda 1% i to ako uračunamo ono par firmi što svoje radnike vode na obavezne sistematske (koji se ne mogu promuljati ili smrljaviti)?

30. juli 2021.

Neke slike ti se urežu u glavi da ih nosiš sa sobom zauvijek… poput bakice koju otpuštaju iz bolnice i čeka je sin (pretpostavljam), a njeno lice se ozari kad ga ugleda i oči se istovremeno napune suzama. I dok on priča sa sestrom koja je dovezla, ona mu hvata ruku i samo je prinese onako sebi uz obraz. Potez u kojem su sadržani i ljubav i nježnost i sreća, bez ijedne riječi.

A onda se okrenu prema meni i gleda me, pa u želji da tu svoju sreću podijeli još s nekim, nasmiješi se očima i mahne mi rukom u smislu “pa-pa, odoh ja kući”.

Srećom je otišla prije nego što su meni potekle suze iz očiju. Ko bi joj objašnjavao da su radosnice i da je to njeno “pa-pa” nešto što ću nositi sa sobom dok sam živa.

Ako ništa drugo, dokrajčiće me čekanje po hodnicima bolnice i proživljavanje tih sitnih djelića života ljudi koje ne znam, ali me dotaknu i onda ih nosim sa sobom svuda ❤

26. juli 2021.

Čini mi se da nam “odumire” sposobnost suosjećanja. Čitala sam da je to jedna od posljedica pandemije i svega što se dešava(lo) u proteklih godinu i po. Ljudi su, kažu, u početku i imali volju i želju da suosjećaju s drugima i da pomažu, ali kako vrijeme prolazi sve više se okreću sebi i bore sa sobom.

Potpuno mi je to jasno, potrošila se energija i ne ostane ti puno snage ni za sebe, a kamoli za druge. Sve više je onih koji jedva sa sobom izlaze na kraj.

Ali mi se isto tako čini da je to kod nas krenulo još puno prije pandemije, jer je valjda ovo gdje živimo već odavno toliko nikakvo za život da smo prosto decenijama u toj nekoj borbi za opstanak i preživljavanje…

A tako sami za sebe teško možemo išta popraviti. Teško možemo i u pameti ostati. Ili mi se samo čini…

12. juli 2021.

Najgori dio zdravstva u BiH, posebno u FBiH su kantoni i papirologija koja ti treba da bi se liječio u kantonu koji nije tvoj. Tako na primjer jutros jedan stari čiko nije primio svoju kemoterapiju jer nije imao odluku iz SBK kantona. Odluku koju svaki put treba ganjati za svaku pojedinačnu terapiju, a to znači svaki put predaj u svojoj bolnici, pa čekaj da oni odobre i potpišu da tu vrstu liječenja ne mogu pružiti u tom kantonu. A ne mogu, nije još puštena u funkciju onkologija u Travniku.

Kako reče doktorica, žene koje imaju rak dojke i terapiju primaju sedmično, svake sedmice moraju ganjati tu istu papirologiju. Jer nema šanse da neko sjedne i smisli kako olakšati pacijentu. Na primjer potpisati za par terapija da važi jedna odluka. Ili uvezati sve nekako elektronski pa da to ide brže i lakše.

Jer ovako se muče pacijenti. Pored toga što je bolestan i što bi trebalo da se fokusira na liječenje, pacijent treba da se zeza sa papirima i odobrenjima. Ne znam kako to udeveraju oni koji nemaju ljude oko sebe koji se mogu time baviti.

I drugo – te procedure su nejasne i komplikovane i u stvari ne znaš ni šta ti sve treba, nego sve nekako saznaješ usput i moraš po 5 puta provjeravati jesi dobro skontao ili si pogrešno čuo ili ti neko nije sve detaljno objasnio.

A svaki dan je bitan.

Da apelujem na neke poslanike ili koga već da ove stvari pojednostavi? Jer da, sve se to radi da bi konkretno liječenje platio zavod kantona kod kojeg si osiguran i to je ok. Ali mora postojati jednostavniji način, prosto nema logike da ga ne mogu naći i napraviti. Samo kad bi sjeli i odlučili da se nekako olakša ljudima.

8. juli 2021.

Da se mene pita, ja ne bih dozvolila lijepljenje osmrtnica ispred i na ulazu u zdravstvene ustanove (ambulante, bolnice). Znam da je tu velika frekvencija ljudi i da se to radi s najboljom namjerom, ali i puno prije nego sam počela često “hodati po doktorima” sam gledajući smrtovnice baš ispred jedne ambulante razmišljala kako mi tu nije mjesto za njih. Ulaziš tamo s nadom i vjerom u to da ćeš naći lijek i dobiti pomoć, a na ulazu skoro kao antireklama za tu ustanovu 😕

Sitnice nekad znače puno.

7. juli 2021.

Najgora stvar, odnosno ono što najteže podnosim, je što su kod nas ljudi uglavnom u osnovnim postavkama neljubazni. Na šalterima, u prodavnicama, bilo kojim državnim ustanovama – šta god da pitaš najčešće te otresu bez da i čuju šta si rekao. Pa kad nekad naletiš na nekog ljubaznog dođe ti da ga zagrliš, a pri tom sve gledaš i kontaš da nije skrivena kamera u pitanju.

Posebno teško pada neljubaznost u zdravstvenim ustanovama. Tu gdje dođeš zato što te natjerala muka, a neki se ponašaju kao da si maksuz iz kuće došao samo da njega/nju onako iz dosade zezaš. A lijepa riječ i mrva strpljenja na takvim mjestima znače često više od ne znam čega…