13. januar 2022.

Čitam juče kako mnogi covid sad porede sa nekom vrstom gripe i tako se i ponašaju. Odnosno – hodaju pozitivni, nisu se izolovali, ne prijavljuju da su zaraženi.

I hajde, složiću se sa tim da ovo jeste sad na nivou neke gripe, možda malo teže. Ali jebemmu trunje – što hodate gripozni?! Što zaražavate ljude čak i sa tim? Čak i ako ste “samo” prehlađeni, trebate se skloniti od drugih ili bar nabiti masku na lice da ne prenosite zarazu dalje.

Jer – neke ljude ubije čak i obična gripa. Da, ona od koje se najveći broj ljudi lako oporavi ili je preboli na nogama. Nekima bude pogubna. Zbog bolesti koje imaju, zbog onih za koje možda ne znaju, zbog zdravstvenog sistema koji je sve samo ne sistem.

I mogu da shvatim sve, pa čak i one koji neće da se vakcinišu. Ja sam prva ganjala vakcinu i primila sam neki dan i booster i primiću ih još ako bude trebalo, jer je to nešto u šta vjerujem i prosto – ako mogu dobiti iole zaštitu od ovog što nas je zarobilo već 2 godine i ako mogu kroz eventualnu bolest proći lakše – ja ću se vakcinisati.
Ali ne mogu shvatiti one koji okolo raznose klice i zarazu bilo koje vrste. Ako već morate zaraženi na posao jer vam je to prioritet (znam da ima puno onih koji kriju da su zaraženi jer egzistencija) – dajte bar nosite masku i sklonite se od ljudi. Eto toliko je jednostavno.

I još nešto – kažu neki komentari – što patetišete, statistike WHO kažu da je 75% od svih preminulih, a vezano za pandemiju covida, starije od 68 godina i imali su neku hroničnu bolest. Kako je ugodno gledati generalne cifre, a ne poimenično ljude koji više nisu sa nama. Ljude koje sam znala, dosta njih mlađih od tih 68 godina. A i ovi stariji, kad su ti srcu bliski pa čak i sa nekim bolestima bole. I bilo bi fino da su još sa nama jer je puno onih kojima će faliti za života. I bili bi mnogi sa nama, realno, da nije ovog sranja.

Eto, i taj nedostatak empatije zarad svog komfora isto ne mogu shvatiti.

28. novembar 2021.

Da vas pitam nešto ozbiljno sad.Kako ste?

Ali stvarno – kako ste? Kako podnosite ovu jesen? Kako se nosite sa neizvjesnošću i svim ružnim stvarima koje ne prestaju? Jeste li našli najbolji način za podnošenje života na Balkanu, ako već niste otišli negdje dalje od ovih prostora? Ako imate takav neki recept – slušam pažljivo.

Neki dan sam zastala kad me jedna osoba upita “Kako si ti?”, a u očima prepoznah da je stvarno zanima odgovor. I što je najgore nisam imala spreman odgovor jer ga ne znam.

Dobro sam povremeno i nisam dobro često.

Dobro sam kad otvorim oči ujutro pa sve dok se ne razbudim potpuno, u onom periodu kad si na prelazu iz nesvjesnog u svjesno i još se nisi sjetio šta te sve čeka taj dan.

Dobro sam kad jedem smoki. To mi je kao neka antistres terapija i nema veze sa osjećajem gladi uopšte. Neko dušu hrani slatkišima, a meni eto smoki dođe nešto kao djetetu cucla.

Dobro sam kad potrefim neki film koji me odmori. Mada, kad malo bolje razmislim, tu imam problem jer su evo skoro praznici, a meni na živce idu čak i oni Hallmark filmovi koji su mi uvijek služili da odmorim mozak. Sad ne mogu da ih gledam, nerviraju me i možda i nisam baš tako dobro.

Dobro sam kad nađem knjigu kojoj se radujem, pa kradem vrijeme od spavanja da pročitam još nekoliko stranica. Mada priznajem, evo već neko vrijeme tražim jednu takvu i nema, sve mi idu na živce i ništa mi ne drži pažnju.

Dobro sam kad dočekam nešto čemu se radujem unaprijed, mada već neko vrijeme nemam tako nešto ispred sebe i nervira me to. Sjećate se onog kad smo nekad ranije planirali “ići ću tad i tad tu i tu”. E to mi fali, nema, nestalo, ne zna se kad će se i hoće li se vratiti izgleda.

Dobro sam nekad, ne pretjerano često. Valjda bude bolje kad bude ljepše vrijeme i mjesto.

I ozbiljno pitam – kako ste vi?

18. novembar 2021.

Danas nešto pričali pa evo da pitam i vas – jeste li ikad doživjeli suze radosnice? Ja ili nisam nikad bila toliko srećna, ili mi prosto sreća ne izlazi na oči u tečnom obliku 🤷

Mada nešto kad razmislim, nisam imala tih nekih vanserijski srećnih momenata. Doduše, mama je za mene uvijek govorila da se ja baš i ne znam radovati, nego sve nešto u sebi, pa možda je i do toga 🤔

24. septembar 2021.

Mir nakon urađenog UZ dojki na kojem je sve ok i ništa nije za brigu, samo redovnu kontrolu za 6 mjeseci – e to je nešto što vrijedi zabilježiti (y)

Ja već 12 godina idem bar jednom godišnje, a evo unazad godinu i 2 puta u godini na UZ dojki jer imam takvu situaciju, sa puno cisti i promjena unutar tkiva koje treba pratiti. I da vam kažem, to sam otkrila slučajno, nakon što se 2009. jedna cista upalila i malo podivljala i baš me prepala. Tad sam saznala da postoje takve dojke i vrlo su česte. Recimo, ja uvijek mogu napipati bar 2-3 “čvorića”, ono kad kažu da se samopregledamo – jer se tako te ciste manifestuju. A postoje i one promjene koje ne možemo napipati, nego se mogu samo otkriti pregledom kod doktora.

Zato uvijek podsjećam žene da odvoje novac bar jednom u godini za ovakav pregled, jer nam može spasiti glavu.

Ja ovo konkretno uvijek radim privatno jer prosto nemam živaca da se ganjam redovnim putem znajući kolike su gužve i koliko se čeka. Uštedim na nekim drugim stvarima, na frizeru ili ne znam čemu, ali za ovo mora biti. Posebno kad upoznaš puno žena koje su prošle ili prolaze kroz konkretne borbe s karcinomom dojke, pa vidiš koliko je bolje kad se na vrijeme otkrije belaj.

Eto, samo podsjećanje, jer upravo dođoh s pregleda pa da iskoristim priliku dok sam ovako sretna što je sve ok 🙂

20. septembar 2021.

Trebao mi je jedan vikend u kojem ću se opustiti i raditi samo ono što ja volim. Trebao mi je vikend koji ću ispuniti vremenom za sebe, a to znači čitanje knjiga koje odmaraju i eventualno gledanjem filmova. Plan je bio da pročitam jednu Hrvojevu, od dvije koje mi stoje na polici čekajući baš ovako neko vrijeme u kojem treba napuniti baterije. I plan je bio da pogledam dokumentarac o Schumacheru. I… izvini, Majkl, ti ćeš na red doći drugi dan, zato što sam nakon knjige “Na rubu” odmah uzela i pročitala i “Marijanov put”.

Jer tako to ide sa Hrvojevim pisanjem. Znate to svi što ga pratite i čitate po mrežama, njega, Enu i Maxa, naravno. Piše iskreno, bez foliranja, uz emocije. I takav je i u stvarnosti, da vam kažem. Upoznala sam ih sve troje nedavno i baš su isti kao i online. Nema foliranja, nema pretvaranja. Zato ih svi ovoliko i volimo, zar ne?A knjige? Bilo mi je zanimljivo čitati “Na rubu” zato što sam pratila svaki dan dok se sve odvijalo uživo. I skroz je super pročitati kako je sve pripremljeno i koliko u stvari rada i truda stoji iza onog što na kraju mi vidimo na mrežama. A “Marijanov put” je nešto kao fikcija (mada mislim da i tu ima dosta stvarnog), i skroz mi je super vidjeti da se Hrvoje itekako dobro snalazi i u ovoj verziji pisanja. Toliko da, već rekoh, nisam mogla ostaviti knjigu nego sam je pročitala u jednom sjedenju. Ok, više ležanju, ali razumijete šta govorim 🙂Na kraju ću samo reći – putuj Hrvoje i piši. Itekako to dobro radiš i nisam prva koja to govori, znam. Mi ćemo pratiti, čitati i slagati knjige na police 👍

A vama ostalima, ako već niste, zapratite ovaj trojac i uživajte. Meni su oni dnevna doza pozitive i jedino što nikad nisam hajdala na mrežama, nego su svuda uključene notifikacije da vidim čim se nešto novo objavi. A to valjda dovoljno govori samo za sebe 😊

17. septembar 2021.

Jeste vi u onom prošlom životu (vrijeme prije interneta) imali telefonski imenik npr. grada i u njemu čitali imena, sa posebnim fokusom na vlastito prezime?

O tome da pamtim broj fiksnog telefona, moj i najbolje drugarice da ne govorim. A sad jedva znam napamet 4 broja od 5 najbitnijih u životu (tatin i mamin broj mobitela još pokušavam zapamtiti 🤦 ) Među ova 4 mi je i moj broj, naravno 😂

16. septembar 2021.

Život bez filtera

Ošišala sam sama šiške. Stalno to radim od kako sam se upustila u ovu šiškastu avanturu. Žene se inače dijele u dva tima – one koje se pokaju zbog šiški i jedva dočekaju da im one narastu i one koje su oduševljene njima i stalno se pitaju gdje su šiške do sad bile u njihovom životu.

Da, ja spadam u ovu drugu ekipu. Ne znam kako to izgleda drugima, ali meni se sviđaju šiške na meni. Jedino mi se ne sviđa što ne volim ići frizeru, a i nekako uvijek za to zafali vremena, pa ih uglavnom ošišam sama.

Da, vidite i sami da to nije baš najsretnije rješenje. Ali nisam ja kriva što mi treba posebna mentalna priprema za 15 minuta boravka u frizerskom salonu. I što moram biti bez obaveza jer – desiće se da nazovem frizerku a ona ima termin taman kad ja trebam sa mamom na terapiju, pa mi se ne uklapa. Ili tako neki razlog. Lakše neko zakaže i organizuje sebi termin za CT ili magnet, u ovakvom naopakom zdravstvu, nego što ja uganjam sa sobom termin kod frizera. A pri tome mi je frizerka skroz nagodna, samo sam ja komplikovana i ne volim raditi više stvari odjednom.

Do tad sama šišam šiške. Često ispadnu baš kratke, jer ih kratim dok ne uganjam ravnu liniju. A vraća me ovakva frizura malo i u djetinjstvo, u period kad su nas šišali “na tutu” ili kad smo svi ličili na Atom Mrava.

I realno, kao što reče onaj frizerski iz Banjaluke jednom – “nije noga, narašće” 🙂

24. avgust 2021.

– Poseban krug pakla za ljude koji puše u liftovima. Jarane, nismo New York sa 100 spratova pa da ne možeš izdržati bez cigare, jebemmu! Šta trebamo, iznositi kabinu lifta napolje iz zgrade da se malo prozrači pošto nema prozora da otvorimo?!

– Onda ispod njega još jedan dodatni krug pakla za političare – i lijeve i desne i centrirane i necentrirane – za sve njih što ne rade ništa osim što misle na svoje guzice i fotelje u njima i na to kako da se održe po cijenu svega, a naročito zdravlja, i mentalnog i fizičkog ljudi kojima su na čelu.

– I onda ispod svega toga još jedan, najdublji krug pakla, za sve one koji su uništili i uništavaju zdravstveni sistem u BiH, u FBiH, u ZDK, u Zenici. Za sve one zbog kojih je liječenje bilo čega veća avantura od skakanja iz aviona bez padobrana.

Nemam riječi da opišem koliko mi se sve gadi i koliko mi je dominantan osjećaj življenja ovdje beznadežnost pomiješana sa očajem.

17. avgust 2021.

I opet ću reći, a znam da se ponavljam – nabijem na neku stvar naseobinu koja se naziva gradom i to, kako neki vole naglasiti – četvrtim po veličini u BiH, a koja nema Taxi službu! Onu koju nazoveš u 5 ujutro ako ti treba, pa ti se javi centrala i pošalje vozilo koje je slobodno i dežurno tada. Jer tako to funkcioniše. A ne da moram imati 20 brojeva i nagađati kad je ko od taksista slobodan, ko vozi rano (jer ti treba za nalaze ili do bolnice, a ne za šetnju ili neko naprđivanje), koji nije juče ostao do kasno na cesti pa da može doći i sl. Posebno je zeznuto kad si vezan satnicom, a ni u šta se ne možeš pouzdati.

Grad, kažete? Da ne lajem šta je, eto.

17. avgust 2021.

Vjetar što jutros puše me tako vraća u neka jutra na moru… Ono kad tek ustaneš i proviriš napolje da vidiš kakvo je vrijeme i hoće li danas biti kupanja, a onda te po golim ramenima pomiluje dašak vjetra…Dešava li se vama da vas samo jedan zvuk, miris ili kao mene sad – dašak vjetra, prenese u neko drugo mjesto i vrijeme?

8. avgust 2021.

Trebala je ovo biti jedna mirna nedjelja u kojoj ću odmoriti mozak od svega. A onda se začepila vertikala u zgradi i kao stanovnica prvog sprata moradoh deverati s tuđim govnima i svim ostalim derivatima koje ti vrati kanalizacija kad ne radi.

I cijelo jutro i prijepodne je jedan lik iz “Izgradnja inženjeringa” potrošio da nađe u neradnom danu ljude koji će to moći i znati riješiti i pročepiti. Samo zahvaljujući njegovoj upornosti maloprije je sve riješeno i završeno. Jer, dovodio je on prvo jednog majstora sa dvije sajle od 7 i 10 m i ne baš debele, pa nije moglo. Pa je onda otišao i obećao da će se vratiti i nakon više od sata se pojavio da dva Majstora (namjerno velikim, jer to zaslužuju) iz zeničkog ViK-a koji su imali neku ogromnu sajlu i sa njom su na nekom sedmom metru izgurali – krpu. Da, neko je u kanalizaciju bacio krpu. O onim vlažnim maramicama na kojima fino piše “NE BACATI U WC ŠOLJU” da ne pričam – njih sam ja skupljala cijeli dan dok mi je to povraćalo nazad. Jebemu više, čita li iko uputstva i je li tako teško baciti nešto u kantu za smeće?!

Ovakve Majstore treba plaćati suhim zlatom, kad vam kažem. I znaju svoj posao i stručni su i hoće raditi. I ljude poput ovog čovjeka kojem u tom haosu ni ime nisam saznala pa da ga pohvalim javno – ljude koji se prihvate posla i guraju dok ga ne odrade bez obzira na to koji je dan.

2. avgust 2021.

Dva pitanja me često muče i ne znam na njih odgovor.

– Prvo je – zašto se ovaj sistem u kojem živimo zove kapitalizam, jer je logično da mu je ime kriminalizam, s obzirom na sve karakteristike?

– Zašto zdravstveni sistem nosi taj naziv, kad se u 99% slučajeva bavi bolesnima, a prevencija nam je možda 1% i to ako uračunamo ono par firmi što svoje radnike vode na obavezne sistematske (koji se ne mogu promuljati ili smrljaviti)?

30. juli 2021.

Neke slike ti se urežu u glavi da ih nosiš sa sobom zauvijek… poput bakice koju otpuštaju iz bolnice i čeka je sin (pretpostavljam), a njeno lice se ozari kad ga ugleda i oči se istovremeno napune suzama. I dok on priča sa sestrom koja je dovezla, ona mu hvata ruku i samo je prinese onako sebi uz obraz. Potez u kojem su sadržani i ljubav i nježnost i sreća, bez ijedne riječi.

A onda se okrenu prema meni i gleda me, pa u želji da tu svoju sreću podijeli još s nekim, nasmiješi se očima i mahne mi rukom u smislu “pa-pa, odoh ja kući”.

Srećom je otišla prije nego što su meni potekle suze iz očiju. Ko bi joj objašnjavao da su radosnice i da je to njeno “pa-pa” nešto što ću nositi sa sobom dok sam živa.

Ako ništa drugo, dokrajčiće me čekanje po hodnicima bolnice i proživljavanje tih sitnih djelića života ljudi koje ne znam, ali me dotaknu i onda ih nosim sa sobom svuda ❤

26. juli 2021.

Čini mi se da nam “odumire” sposobnost suosjećanja. Čitala sam da je to jedna od posljedica pandemije i svega što se dešava(lo) u proteklih godinu i po. Ljudi su, kažu, u početku i imali volju i želju da suosjećaju s drugima i da pomažu, ali kako vrijeme prolazi sve više se okreću sebi i bore sa sobom.

Potpuno mi je to jasno, potrošila se energija i ne ostane ti puno snage ni za sebe, a kamoli za druge. Sve više je onih koji jedva sa sobom izlaze na kraj.

Ali mi se isto tako čini da je to kod nas krenulo još puno prije pandemije, jer je valjda ovo gdje živimo već odavno toliko nikakvo za život da smo prosto decenijama u toj nekoj borbi za opstanak i preživljavanje…

A tako sami za sebe teško možemo išta popraviti. Teško možemo i u pameti ostati. Ili mi se samo čini…

12. juli 2021.

Najgori dio zdravstva u BiH, posebno u FBiH su kantoni i papirologija koja ti treba da bi se liječio u kantonu koji nije tvoj. Tako na primjer jutros jedan stari čiko nije primio svoju kemoterapiju jer nije imao odluku iz SBK kantona. Odluku koju svaki put treba ganjati za svaku pojedinačnu terapiju, a to znači svaki put predaj u svojoj bolnici, pa čekaj da oni odobre i potpišu da tu vrstu liječenja ne mogu pružiti u tom kantonu. A ne mogu, nije još puštena u funkciju onkologija u Travniku.

Kako reče doktorica, žene koje imaju rak dojke i terapiju primaju sedmično, svake sedmice moraju ganjati tu istu papirologiju. Jer nema šanse da neko sjedne i smisli kako olakšati pacijentu. Na primjer potpisati za par terapija da važi jedna odluka. Ili uvezati sve nekako elektronski pa da to ide brže i lakše.

Jer ovako se muče pacijenti. Pored toga što je bolestan i što bi trebalo da se fokusira na liječenje, pacijent treba da se zeza sa papirima i odobrenjima. Ne znam kako to udeveraju oni koji nemaju ljude oko sebe koji se mogu time baviti.

I drugo – te procedure su nejasne i komplikovane i u stvari ne znaš ni šta ti sve treba, nego sve nekako saznaješ usput i moraš po 5 puta provjeravati jesi dobro skontao ili si pogrešno čuo ili ti neko nije sve detaljno objasnio.

A svaki dan je bitan.

Da apelujem na neke poslanike ili koga već da ove stvari pojednostavi? Jer da, sve se to radi da bi konkretno liječenje platio zavod kantona kod kojeg si osiguran i to je ok. Ali mora postojati jednostavniji način, prosto nema logike da ga ne mogu naći i napraviti. Samo kad bi sjeli i odlučili da se nekako olakša ljudima.

8. juli 2021.

Da se mene pita, ja ne bih dozvolila lijepljenje osmrtnica ispred i na ulazu u zdravstvene ustanove (ambulante, bolnice). Znam da je tu velika frekvencija ljudi i da se to radi s najboljom namjerom, ali i puno prije nego sam počela često “hodati po doktorima” sam gledajući smrtovnice baš ispred jedne ambulante razmišljala kako mi tu nije mjesto za njih. Ulaziš tamo s nadom i vjerom u to da ćeš naći lijek i dobiti pomoć, a na ulazu skoro kao antireklama za tu ustanovu 😕

Sitnice nekad znače puno.

7. juli 2021.

Najgora stvar, odnosno ono što najteže podnosim, je što su kod nas ljudi uglavnom u osnovnim postavkama neljubazni. Na šalterima, u prodavnicama, bilo kojim državnim ustanovama – šta god da pitaš najčešće te otresu bez da i čuju šta si rekao. Pa kad nekad naletiš na nekog ljubaznog dođe ti da ga zagrliš, a pri tom sve gledaš i kontaš da nije skrivena kamera u pitanju.

Posebno teško pada neljubaznost u zdravstvenim ustanovama. Tu gdje dođeš zato što te natjerala muka, a neki se ponašaju kao da si maksuz iz kuće došao samo da njega/nju onako iz dosade zezaš. A lijepa riječ i mrva strpljenja na takvim mjestima znače često više od ne znam čega…