Osvrt na dokumentarac Human Planet Oceans – zamislite da svako od nas mora uloviti nešto kad hoće jesti

Autor: Hana Kazazović

Završih maloprije sa gledanjem BiBiCijevog dokumentarca Human Planet – Oceans. Veći dio sam odgledala širom otvorenih usta, a nakon njega sjedim, gledam u prazno i razmišljam o nama, ljudima uopšteno.

U dokumentarcu je uglavnom riječ o ljudima koji žive od okeana na razne načine. Najveći dio njih je takav da mi se čitavo vrijeme u glavi vrti samo jedno – kako je svijet fascinantan sa svim svojim čudima i podjelama! Gledam ribare u jednom malom selu koji gladuju ako ne uspiju uloviti kita. Kad ulove jednog raspodijele ga u čitavom selu i žive od njega nekoliko mjeseci. Inače gladuju. A sam taj lov je strašan – njih po desetak u 2-3 brodića, bacaju se skupa sa harpunom na kita. Lutrija je to, jer ako ga promaše, 18 metarska životinja ih može sve potopiti. Njihov lov na kitove na narušava nešto posebno njihovu populaciju jer ih u prosjeku godišnje ulove do 6.

Prolaze mi pred očima samoposluge, tržni centri, restorani… nama je sve na dohvat ruke. Kontam koliko sam puta sjela da jedem ne baš pretjerano oduševljena onim što je ispred mene.

Druga priča još strašnija. Ribari koji love mrežom na velikim dubinama a dišu uz pomoć kompresora (Pa aling Fishing). Njih 20-ak skoči u vodu i postavlja tu mrežu. Kako to sve izgleda možete pogledati na ovom linku http://humanplanet.com/timothyallen/2011/01/pa-aling-fishing/ Vrlo često se dešavaju nesreće jer je sve vrlo nesigurno, da ne kažem primitivno. Pri tome oni nemaju uz sebe ni najosnovniju prvu pomoć, kisik i sl. što bi im bar djelimično dalo neku sigurnost. I to sve za obično preživljavanje…

Ipak, najfascinantniji dio mi je priča o slobodnom roniocu Sulbinu. Priča je to inače o ljudima koji žive na vodi, na nekim brodićima su stalno, putuju i imaju problem – kada izađu na kopno dobiju “zemaljsku bolest”. Uglavnom su i rođeni na tim čamcima i čvrsto tlo je njima potpuno strana pojava. Njihova djeca su stalno u vodi i oči su im navikle da bolje vide pod vodom nego van nje.

A Sulbin? On uživa u ronjenju i roni u jednom dahu 2-5 minuta. Fascinantan je video u kojem hoda 20-ak metara pod vodom i lovi ribu. Puls mu se smanji na 30 otkucaja u minuti a pluća na trećinu zapremine. Po svim nekim parametrima to što on radi je skoro nemoguće, ali eto, on u svemu tome još i uživa.

Sve to da bi ulovio jednu ribu za večeru. Gledam u svoj frižider. Nemam trenutno ribe u njemu, ali  ima nekih stvari za koje ne znam je li Sulbin i čuo. Ali opet, ja jedva uspijem da se ne utušim ispirući sinuse, a o zadržavanju daha na više od 10-ak sekundi čak i u šerpi mogu samo sanjati.

Koliko je moj (naš) život drugačiji od njegovog, odnosno od mnogih koji nemaju sva neka civilizacijska čuda na raspolaganju nego žive od prirode i sa prirodom. I koliko često nismo svjesni koliko imamo. Jer, znate i sami koliko često gledamo u neke izloge, listamo kataloge i ljuti smo ili tužni jer ne možemo sebi kupiti sve što nam se sviđa. Pokušam zamisliti kako bi izgledalo da svako od nas mora otići i uloviti nešto ako želi jesti. Ako ništa drugo sigurno bi time bio riješen problem pretilosti.

Nekad razmišljam o tome kako bi nam se to moglo obiti o glavu. Kako možda u svoj toj našoj nezahvalnosti i stalnoj želji za još leži odgovor na pitanja zašto smo nesretni i zašto nam se stalno / često dešavaju stvari koje nam se ne sviđaju. Ili zašto nam se rijetko dešava sve ono što bismo mi željeli…

Kako god, ne bih da pametujem. Ovaj tekst ionako nastaje zbog toga što sam totalno fascinirana emisijom i osjećam potrebu da to i zapišem. Možda neko ko već nije gledao Human Planet Oceans, nakon čitanja dobije želju da pogleda isti. Ja to svakako preporučujem, a voljela bih čuti i vaše utiske.

P.S. Da, možete ga pogledati i na YouTubeu na http://www.youtube.com/watch?v=3AxOJurbyck I zaboravih, posebno zanimljiv mi je dio (na kraju) “Behind the lens” u kojem je prikazano kako je nešto od svega toga snimljeno.