Hvala babi i dedi, najzaslužnijima za život kakav živim

Autor: Hana Kazazović

Jeste li vi dobili neko nasljedstvo od svojih predaka, nebitno ko su? Ja sam mislila da nisam, ali dođem do zaključka da sam od dede i babe dobila nešto čemu ne mogu procijeniti vrijednost. Nije materijalno, zemlja ili kuća, ali je mnogo vrjednije, odnosno kao što rekoh – nemoguće je to kupiti ili mu odrediti cijenu.

Šta sam naslijedila?

Stav o ravnopravnosti žena i muškaraca.

Moji deda i baba su bili 1923. i 1924. godište. Imali su 3 kćerke i 2 sina i živjeli na selu, onako kako se poslije onog rata moglo živjeti od jedne male plate, malo zemlje i stoke. Ostaće nejasno kako su uspjeli u takvoj situaciji odškolovati njih petoro.

1960. godine, sa svojih 14 godina je moja mama poželila da ode od kuće i završi srednju zubotehničku školu u Sarajevu. Morali su joj plaćati dom i sve što ide uz to. Njih dvoje nisu rekli “Ne, kakva škola, tvoje je da se udaš, šta će ti to!” Umjesto toga su je podržali i našli način da joj to omoguće.

Deda je imao stav – ženska djeca moraju završiti školu da bi mogle sutra same sebi zaraditi svoj hljeb, a muški, ako ne bude mogućnosti, mogu i kopati.

Da, oni su čak dali prednost ženskoj djeci i sve tri su završile školu. Srednju, jer tada nisu svi studirali, a i sa srednjom si bez problema odmah nalazio posao.

Da sve bude kako treba ujaci nisu ostali bez škole zbog sestara, završili su je i oni :)

To razmišljanje je vjerovatno bilo korijen onog kako je mama, zajedno sa tatom, odgajala mene i brata. Takav dedin i babin odnos joj je dao samopouzdanje i osnovu za život kroz koji nikad nije išla sa stavom ‘to nije za mene ili ja to ne mogu zato što sam žensko’.

U našoj kući nije bilo podjele na muške i ženske poslove. Tata je prao suđe. Čak i danas to radi jer je, po njegovim riječima, mnogo brži od mašine. Tata je šio, pa se i danas često sjetimo kako je brat, kad je vidio Radu za mašinom rekao “Svašta, prvi put vidim da žene šiju!”

Ono što niko ne može poreći je da živimo u patrijarhalnom društvu u kojem žene često tretiraju drugačije samo zbog pola. Međutim, nameće mi se zaključak da rješenje tih problema mora krenuti od žena.

Da, mnogo puta sam se nalazila u situacijama da me ljudi gledaju čudno zato što nešto radim ili pokušavam. Čak su mi to znali reći, pokušavajući da me stave “na moje mjesto”.

Znate zašto nisu uspjeli u tome?

Zato što sam naučena da nisam manje vrijedna i sposobna zbog svog pola. I zato što sam uvijek bila u situaciji da ne zavisim ni od koga, jer sam usmjeravana da završim školu i sama zarađujem za život.

Naučili su me da sam za svoju sreću sama odgovorna i da muškarac nije neophodan za sretan život, te da u veze ili brak ulazim samo zbog ljubavi. To je u mojoj porodici već generacijama tako i zato je meni bilo lako savladati te lekcije.

Kad si siguran u sebe, znaš da je onaj ko te smatra manje vrijednim zbog pola pogrešno naučen. Tad mu je teže da te povrijedi ili ima uticaj na tebe. Kad si siguran i samostalan znaš kako ćeš se postaviti prema takvima.

Kad si siguran u sebe lakše ćeš naći način da se izboriš za svoja prava, ako ti ih ugrožavaju.

Zato su moji deda i baba učinili za moju ravnopravnost više nego bilo kakvi zakoni i to je meni vrjednije od bilo čega materijalnog.

Hvala im.


14 comments

  1. Fantastican tekst. U ono vrijeme to je bila prava rijetkost,i zaista imas neprocjenjiv amanet koji ti je dan. Iskoristi ga. Dugujes im toliko.

  2. Volim priče o babama i dedama. Pogotovu ako su likovi vanvremenski. Kad kažem vanvremenski mislim na ljude koji idu ispred svog vremena, a nisu neki nobelovci i naučnici. Nego obični ljudi kao baba,kao deda, kao mama ili tata :). Moj deda je rođen 1919 godine. 1941 je kao vojni zarobljenik odveden u logor u Austriju. Vratio se 1945. godine u rodno selo i tad jedva preživio saznanje da mu je brat poginuo. Preživili su baba i on i smrt dvoje djece, u to vrijeme posloje rata teško se živjelo. Uspjeli su da odgoje troje djece i da im omoguće školovanje. Bilo im je teško baš kao i tvojima, Hana. Međutim moj deda je smatrao da čovjek vrijedi onoliko koliko zna i onoliko koliko je voljan da radi na sebi. Smatrao je da se svaki rad isplati, a najviše onaj na sebi.Bio je istraživačkog duha koji je nastojao da probudi kod svoje djece. U ono vrijeme bio je učlanjen i biblioteku i čitao mnogo. Posao željezničara mu je pružao mogućnost da putuje i govorio je da svako putovanje ostavlja trag u čovjeku. Smatrao je da djecu treba podsticati da rade i da razmišljaju, nikada ih nije sputavao da rade ono što vole. Krut prema lijenosti bilo koje vrste, vrijedan i pravedan bio nam je svima oslonac, sve dok ga bolest nije slomila. Odgojen u tom duhu moj otac je sličan princip odgajanja imao i za brata i za mene. Neizmjerno im hvala obojici na tome jer su me naučili da istražujem prvo svoje želje i mogućnosti i da vjerujem u sebe.

  3. Jako zanimljiv tekst i hvala ti na njemu.
    Moju paznju je privukao naslov, hvala babi ali i dedi.To me podseti na jednu reklamu koju su prosle godine gotovo sve tv stanice danima vrteli. pokusacu da je parafraziram. “sa ovim aparatom sam ga izlecila, ali i ozenila…” misli se na unuka. Naravno, reklama je samo reklama i sve sto je izreceno u njoj kasnije je mnogima posluzilo kao postapalica.
    Elem, koliko smo mi zaista nasledili od babe i dede?!! Puno toga, slazem se. Pamtim samo baku, posto dedu nisam stigao da vidim. Baka je zaista ostavila dubog trag u mom zivotu. Mnogo toga sam naucio od nje a u zivom secanju su mi ostale njene pite. I ne samo pite…njen nacin razmisljanja, pogled na svet. Sve ono sto je ona volela prenela je i na mene. Nesto se od toga i primilo ali puno toga je vreme u kome smo ziveli potpuno potisnilo u drugi plan. Ne bih da lamanetiram nad nasom sudbinom, cak i da nije bilo, verujem da bismo krenuli drugim putem a baku prepustili zaboravu. Ponekad bi se je setili i rado pricali o njoj.
    Jeste da je ostavila trag, jeste da smo nesto i nasledili od nje, ali, svaki “homo sapiens” je licnost za sebe i krece svojim putem. Baka ali i deka, samo trasiraju puteve po kojima mozda i necemo hodati jer na to uticu razne oklnosti. Tema zahteva siru analazu.
    U ostalom, da li svesno ili ne, Hana je, time sto je tekst ali sliku objavila u crno beloj tehnici, samo potvrdila moje zapazanje da su nase bake i deke samo secanje koje nikada nece izbledeti.

  4. I na mene a mislim i na mnoge druge su babe i dede imali veci uticaj od roditelje.U vrijeme poslije rata 2 sv. Otac ateista mama vjernik.Naravno da je to za mene bilo tesko da formiram svoje misljenje.Kratki razgovor sa didom rijesio je sve moje nedoumice i stav koji sam zauzeo tad drzim i dan danas.Dajem prednost ljudskim vrednostima i ostajem neutralan u konfliktima.Moj dido je imao 12 djece , kovac, i niko nije ostao neskolovan, a skolovani su svi prije rata uz rat i poslije rata, u najtezim vremenima.

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X