Foto: bnp.ba
Nekad te predstava pogodi tamo gdje najmanje očekuješ – direktno u dušu. “Grad svjetlosti”, izveden na Maloj sceni Bosanskog narodnog pozorišta, jedna je od takvih. Predstava koju ne znaš kako da nazoveš, jer ne liči ni na šta poznato – nije klasična lutkarska, nije ni dječja, a svakako nije samo predstava. Više je kao zajedničko, tiho disanje jednog grada.
Režiju i koncept potpisuje David Zuazola, zajedno s glumicama koje su dale svoj kreativni doprinos: Ermina Nišić, Lana Zablocki, Selma Ćosić i Adna Kaknjo. Njih četiri su srce ove priče, aktivne učesnice koje ne igraju oko scenografije – nego s njom, kao da je živa. Sve je napravljeno od kartona, papira, recikliranih materijala, svjetlosti i zvuka. A opet, sve je veće, dublje i emotivnije od mnogih predstava na velikoj sceni.
U pedesetak minuta prošli smo kroz Zenicu kakvu pamtimo, kakvu živimo i kakvu bismo voljeli da bude. Prepoznaješ Kamberovića polje, rudnik, željezaru, stadion… prepoznaješ i sebe, i sve ono što te veže za ovaj grad, čak i kad se praviš da te ne dotiče. Mene je, priznajem, pogodilo toliko snažno da sam cijelu predstavu bila na rubu suza. Imala sam osjećaj kao da mi je neko izvrnuo dušu, ali nježno, pažljivo – da vidi šta sve u njoj stoji o Zenici. U jednom trenutku sam pomislila da je ovo neka vrsta zajedničke psihoterapije za sve nas koji živimo ovdje, koji volimo ovaj grad i koji znamo da bi mogao biti i bolji… možda samo kad bismo i mi bili malo bolji.
Ono što dodatno osvaja jeste to da je cijela predstava bez ijedne izgovorene rečenice. Sve se priča svjetlom, pokretom, zvukom i maštom. Tek na kraju, kroz kratki monolog Lane Zablocki, sve se smiri i sabere. Do tada su tu samo ti, grad i četiri glumice koje ga doslovno stvaraju pred tvojim očima.
“Grad svjetlosti” je nježan, pametan i vizuelno prekrasan omaž Zenici. Ne priča o gradu, nego ga gradi pred publikom. I stvarno je za sve generacije, iako je nastao u sklopu Dječije, omladinske i lutkarske scene. Ovo je predstava za sve Zeničanke i Zeničane koji nose grad u sebi – i one koji bi željeli ponovo naučiti što znači voljeti mjesto u kojem žive.
Redatelj Zuazola i cijeli tim napravili su nešto što bi, iskreno, trebalo dugo živjeti na repertoaru. Jer ovo je više od predstave – ovo je podsjetnik da grad nisu samo beton i zgrade. Grad je sve ono što mi u njemu vidimo, osjećamo i volimo.
Ako mene pitate – “Grad svjetlosti” je predstava koju treba vidjeti svako ko Zenicu smatra svojim gradom. I svako ko želi da je vidi novim očima.
