Autorica: Hana Kazazović, foto: Photo by engin akyurt on Unsplash
Čini mi se da je pandemija kap koja je mnogima prelila čašu. Mislim prvenstveno na prostor na kojem ja živim.
Decenijama se gomila nezadovoljstvo ali trpiš, podnosiš, pokušavaš popraviti ono što je u tvojoj moći, nadaš se boljem. I onda se desi globalna pandemija koja zaustavi cijeli svijet i sve države se na svoj način bore s njom. Bori se i moja i to joj i ne ide tako loše. Nije se desio najgori scenario i sve je ispalo bolje nego što smo mislili da će biti, sigurna sam.
Međutim, isplivalo je puno mulja i desilo se previše stvari koje su pokazale da vrlo loše funkcionišemo i da na ključnim mjestima imamo premalo pravih, stručnih ljudi.
Fizičku mučninu osjetim pri pomisli na slučaj nabavke respiratora.
Ne znam je li mi gora pomisao na to koliko ležerno su potrošili naših, državnih 10,5 miliona KM, kao da se radilo o 10 KM ili mi više smeta bahatost s kojom dočekuju pitanja novinara i kritike koje su im upućene.
Kao da ih neko propituje za trošenje njihovog vlastitog novca i kao da funkcija koju obavljaju nije javna i podložna svakoj kritici.
Nije ovo prvo bahaćenje s javnim novcem, nego hiljadu i prvo. I vjerovatno samo jedno u nizu onih koje će se zataškati i zbog kojih niko neće odgovarati. Međutim, zbog načina na koji se desilo izaziva mučninu. Ili zbog toga što svako od nas valjda može podnijeti samo određenu količinu sranja u životu.
Druga stvar koja mi izaziva gađenje je odnos prema ljudima i prosipanje sile nad slabijima. To je inače nešto što mi se uvijek najviše gadi, a dešava se kod nas redovno.
Znate na šta mislim? Ono kad policija zaustavlja ljude sa slabijim automobilima, a okrene glavu na prekršaje koje napravi lik u BMW-u. Ili kad kaznu za nenošenje maske napišu djevojci koja je nema, ali okrenu glavu od krupnog, visokog momka kojeg ne smiju ni pogledati.
Proganjaju ljude po izletištu jer ne nose masku iako hodaju na odstojanju, a onda oni sjednu malo kasnije za sto svi zajedno s puno ljudi – bez iste te maske, naravno. Ili se zalete da kazne dijete od 11 godina koje je izašlo ispred zgrade na ljuljačku i da, prekršilo policijski sat. Ali nije način da se prema njemu postaviš kao da je najveći kriminalac. Zar nije bolje i efektnije prići mu i reći: “Sine, hajde kući, ne smiješ biti napolju”. Djelovati preventivno, na primjer.
Zašto ste silni samo kad su u pitanju oni koji su svakako slabiji od vas? Gdje su vam muda kad su u pitanju kabadahije i pravi kršioci zakona? Nije ni čudo da vas niko ne voli i da vas niko ne poštuje.
Ili mi se ipak malo više gade građani koji preuzmu ulogu tih istih, takvih policajaca.
Pa kad ugledaju majku s djetetom ispred zgrade nazovu policiju jer – heeej, prekršila je zakon, zamisli! Ne padne nikom na pamet to da možda ima krizu, da loše podnosi izolaciju, da je tih par koraka ispred zgrade možda napravila da bi sačuvala pamet i sebi i djetetu. Ne, nego zovi policiju, kazni prestupnicu!
Da ne govorim o onima koji proganjaju penzionere i ponose se tim što su ih prijavili jer krše zakon.
Jebemti zakone takve koji se šilje samo na onima kojima je najveći prestup taj što će proći par koraka bez maske ili izaći iz kuće u vrijeme kad je tamo neki od stranke postavljeni kadar rekao da smije.
Da, proganjajte takve, a pustite da nekažnjeno prođu sve krađe i prevare, svi naštimani javni tenderi, sva bahaćenja stranačkih kadrova koji nikad ne odgovaraju za svoje loše poteze, nego ih samo premjeste s jedne funkcije na drugu.
Kažem vam, mnogima je ova pandemija kap koja je prelila čašu. Ne znam kako će se stvari dalje odvijati i kad će svijet opet postati prohodan, ali mnoge koji nisu ni pomišljali da odu odavde čujem da govore kako neće više ni sekunde razmišljati o tome. Mnogi će samo zbog ovih bahaćenja otići ne okrećući se. A malo ko će to ubrojati u posljedice COVID-19.
