Postoji li način da političare natjeramo da rade posao za koji su plaćeni?

AutorHana Kazazović

Ovo je moguće jedan od mojih “utopijskih” postova, ali odavno imam potrebu da ga napišem.

Definicija ludila je raditi istu stvar iznova, na isti način i očekivati drugačiji rezultat – Einstein

Često razmišljam o ovoj definiciji, posebno kad se nađem u situaciji kad se osjećam blesavo i nemoćno da neke stvari pokrenem sa mrtve tačke. U principu, do sada sam u životu neke stvari u svom ličnom životu uspjela promijeniti zahvaljujući podsjećenju na ovu suštinu koju je davno rekao ovaj veliki pametnjaković.

A u posljednjih nekoliko mjeseci intenzivno razmišljam o ovome kad pomislim na situaciju u Bosni i Hercegovini. Konkretno, država nam je godinama “zapela” u nekom stanju koje se teško moženazvati državom, problemi se gomilaju i rješenje se ne nazire. Mislim, možda ga ja ne vidim?

Konkretno – stalno imamo neke izbore, održavamo ih olimpijski, svake 2 godine. I prije svakih se dešavaju iste stvari. Stare stranke, one koje već godinama vode ovu državu imaju svoje ustaljene šeme – naprave liste kandidata, dogovore poneku koaliciju, zakuhaju atmosferu po medijima i uglavnom dobijaju. One ostale, koje pokušavaju da dođu na poziciju, najčešće krenu u lov na nove i friške kandidate, zvučna imena koja bi im mogla donijeti glasove koje do tada nisu imali. Dešavaju se transferi, prelazi iz jedne u drugu stranku na osnovu procjena ko bi mogao bolje proći, a vrlo često se osnivaju neke nove stranke.

Iskreno, meni se realno čini da je u BiH najmanji broj ljudi koji nikad nisu bili na nekoj listi. A ako ovako nastavimo imaćemo i stranku po glavi čovjeka, ono u fazonu “Čuj, nemaš svoju stranku?”

I šta se dešava? Pa ništa normalno. Uglavnom ne možemo dobiti vlade nakon izbora, uglavnom na izbore izlazi jako malo ljudi, i uglavnom nam država ne liči ni na šta a o uslovima života u istoj je bespredmetno raspravljati.

democracy-meansKad negdje kažem ovo ili napišem tekst na ovu temu, najčešće dobijem ponudu da se učlanim u neku stranku ili da zauzmem neku poziciju na nekoj listi. Uvijek mi kažu “Pa ako ti toliko smeta i misliš drugačije – hajde aktiviraj se i bori za bolje!” I znate, nekad čak i počnem razmišljati na tu temu. Nekad kontam – stvarno, ko sam ja da kritikujem a neću na listu?

Međutim, postoji jedan problem. Ja volim da radim neke druge stvari. I iskreno, nisam nikad maštala da mi radno mjesto bude u nekoj sali, u nekom parlamentu, da čitam zakone i prijedloge, da dižem ruke “za”, “protiv” ili da budem “suzdržana”. I kolika god da je plata na tim pozicijama (a kažu da poslanik u Federalnom parlamentu nagura i do 6 – 7 hiljada KM), meni to nije izazov i ne želim da se bavim tim poslom.

Iskreno, razmišljam o tome – da li mi građani, kojima smetaju mnoge stvari možemo natjerati sve ove što primaju te velike plate samo da rade svoj posao?

Kontam, živimo u demokratiji, što po definiciji znači da narod vlada državom. Narod ima priliku da na izborima izabere svoje predstavnike koji će tu istu državu voditi u njegovo ime.

Međutim, realno, izaberemo mi neke tamo koji sjede, uzimaju veliku lovu i ponašaju se kao da su oni birali nas a ne mi njih. Totalno pogrešno, zar ne? I sad kontam, šta mi možemo uraditi?

Iskreno, nisam baš previše istraživala jer je tema opširna, ali sam pročitala statute nekoliko gradova – Zenice, Bijeljine, Banjaluke, Sarajeva. I svi oni imaju u sebi nekoliko bitnih stavki. Konkretno se radi o sljedećem:

Inicijativu za pokretanje postupka opoziva  Načelnika općine sa obrazloženim  navodima za opoziv može pokrenuti u pisanoj formi 1/3 vijećnika  Vijeća općine ili 10% birača upisanih u centralni birački spisak za područje Općine.

Ja ovo zaista nisam znala. A ova rečenica konkretno znači da ukoliko nismo zadovoljni radom Načelnika nekog grada možemo organizovati peticiju i tražiti opoziv Načelnika u bilo kojem gradu. Znam, sad će mnogi reći da se to ne isplati, da takva peticija neće proći vijeće i da je to gubljenje vremena. Ali zamislite samo da neki načelnik postane svjestan da postoji par hiljada ljudi koji nisu zadovoljni njegovim radom. I da to isto vijeće postane svjesno da ima velila grupa ljudi koja ima svoje mišljenje i želi neke stvari drugačije. Ja bar mislim da im ne bi bilo svejedno.

democracyKonkretno postoje i drugi načini – djelovanje kroz mjesne zajednice. I to sve piše u statutu svakog grada – šta se sve može napraviti i na šta sve imamo pravo. A to sve opet znači da narod ima mogućnost da zaista i između izbora pritišće i tjera gospodu da rade ono za šta su izabrani.

I onda me velika ljutnja uhvati na sve silne NVO grupe u koje su utučene pare za kojekakve projekte. Je li možda neka od njih pokušala ovako nešto? Koliko ja znam nije. I koliko vidim – kod nas ljudi pojma nemaju o tome šta sve mogu i na šta sve imaju pravo.

Pa eto neka konkretna tema za razmišljanje i diskusiju – kako sve možemo postojeće političare natjerati da rade svoj posao? Jer konkretno sve manje vjerujem u to da možemo napraviti neku kvalitetnu promjenu na izborima – ponuda nikakva i stalno ista, a šanse da se pojavi neko novi sve manje. Najvećem dijelu normalnih se politika ogadila u kompletu i teško će ko pristati na prljanje svog imena nekom strankom. Šta vi mislite – kako?


14 comments

  1. Razmišljao sam intenzivno o ovom problemu, ne istraživao, samo razmišljao. Manevarski prostor je skučen, ali ga ima i to isključivo u dugom roku.

    Ono što mi, kao građani, politički neaktivni pojedinci, možemo da uradimo je sljedeće: pokušati na utičemo na podizanje nivoa javne svijesti. Možemo i moramo nastojati da edukujemo i podignemo nivo politčke, a prije svega finansijske pismenosti građana. Zemlja smo sa velikim procentom stanovništva koji umije da čita i piše, ali se ne slažem da smo zemlja sa velikim procentom pismenog stanovništva, koilko god ovo na prvu paradoksalno djelovalo.

    To što je neko u stanju da čita i piše, a ne želi ili ga zamara da čita i piše o stvarima koji dugoročno, ali direktno, da direktnije ne može biti utiču na njega, isto je kao i da ne umije.

    Dakle, prvo se mora poraditi na podizanju javne svijesti, na većoj transparentnosti rada političara i javnih institucija, na povećanju kvaliteta novinarske profesije (koja je u našoj zemlji odavno dotakla dno, a sada samo tone u mulj), na animiranju mladih da se zainteresuju za bitne političke teme i tome slično.

    Kad oformimo takvo društvo, tada ćemo moći natjerati političare da rade ono što mi želimo. To tada, Hana, to nam je – što nam je.

    1. Slažem se sa tobom što se tiče pismenosti definitivno. A kako bilo šta učiniti ne znam. Ja evo pokušavam da neke stvari napišem na blogu, a kad pričam sa ljudima da objasnim neke stvari. Kilavo je to ali za sada ne vidim neki drugi način. Ako imaš prijedlog svakako sam zainteresovana da čujem.

  2. Problem i proistice iz cinjenice da politicari rade ono za sta su placeni.

    Oni ne deluju za dobrobit zajednice, vec upravo za ono za sta ih finansiraju a dobrobit zajednice i interes finansijera se po pravilu ne podudaraju.

    Pare gradjana idu tek na odrzavanje administrativne infrastrukture.
    Akcije politicara i njih same placa neko drugi i tu se pravi sasvim druga kalkulacija sa kojim se stanovnistvo u ovakvom ustrojstvu tesko moze nositi.

    1. Da, o tome često razmišljam. Odnosno, uvijek kad nam Mittal pusti otrovne plinove iz Željezare kontam ko je tu koliko para dobio pa da i dalje ćuti i ne traži ugradnju filtera.

  3. BiH je zemlja apsurda. Zašto? Ja ne znam kako uopće ova napaćena zemlja funkcionira. Pogledajet samo komplikaciju zvanu Federacija BiH.
    Deset vlada, premijera, zamjenika, bezbroj birokrata koji proždiru proračunski novac. Kada bi se samo na tom polju provela racionalizacija, BiH je jedina zemlja na svijetu sa ovakvo složenim ustrojem, uštedjeli bi se ogromni novci.
    Korupcija na svim razinama uprave, jako izražena, ništa se ne poduzima da se barem ublaži ovaj problem. Međutim ne radi se ništa, niti će uraditi nešto jer sve strukture vlasti debelo su kompromitirale sami sebe, šunjom i ne procesuiranjem čuvaju pozicije jedni drugima.
    O moralnost njihovih postupaka da i ne govorim ništa.
    Veliki problem prestavlja i mentalitet većine naših ljudi koji kada se domognu odgovorne pozicije ponašaju se prema njoj kao da ljudi koji su ih doveli na tu poziciju treba da služe i pomažu njima a ne obrunuto, sa takvim pristupom problemima ova država će se raspasti sama jer je neodrživa a sami smo najviše krivi za to.
    Ispada da najbolje funkcioniramo pod izravnom dikataturom kada već sami ne znamo bolje.
    Ova država bi imala šanse kada bi na njeno čelo došii odgovorni, pametni, nesebični ljudi koji vole svoju državu, a ne samo sebe.

    1. Potpisujem sve što si napisao. Ja sam se jednom zezala kako bih najviše voljela da nam za upravitelje dođu Japanci i natjeraju nas sve da radimo sa 150% snage. Kako vrijeme odmiče ta želja mi je sve veća.

  4. Tekst je stvarno odličan. To je to, ustvari još je gore ali eto… Mene najviše ljuti to što većina stranaka u predizbornoj kampanji uzme na zub drugu stranku pa po njoj “pljuje” maksimalno da to prelazi i mjeru neukusa te normalno kod nas građana dobiju glasove. Poslije izbora, pošto nemaju apsolutnu većinu, ulaze u koaliciju sa tom i drugim “popljuvanim” strankama i formiraju vlast, kao da ništa niko nije rekao te nastane period ljubavi do idućih izbora. Tada smo mi birači BUDALE i to se stalno ponavlja.

    1. Da, to nam rade već godinama. Neki dan sam na Twitteru rekla istu stvar. Žalili su se kako ih dojučerašnji koalicioni partner sad ometa u radu. Pa reko’ “Sorry, do juče su vam valjali, a sad kao ne?” Ma, muka mi, iskreno…

  5. Raspad ex Yu nastiman, status bih nastiman, um ljudi nastiman…od izbora ne treba nista ocekivati, od stranaka isto tako…zato raditi na sebi i ocekivati bolje od sebe. Mijenjat svijet ne mozemo ali mozemo sebe.

  6. niko nije bezosjećajan i ravnodušan na ovakve stvari i ne možeš se mijenjat u tom smjeru…ali najviše što možeš napraviti je to da ne pratiš politiku, ne čitaš novine… moje iskustvo veli, da to što nam se predstavlja sa strankama i političarima nije istina…zato neku drugu istinu istražujem u sebi, na sebi…život postaje zanimljivi kad ga okreneš bez društvenih mreža, main stream medija i sl…. evo, ne znam kad zadnji put odgledah dnevnik, ili možda neku break vijest…,a o izborima ti ne znam ništa kazat…u svijetu politike ne valja niko. jedan promil ljudi možda, i zato ne treba gubiti strpljenje na njih…ja strpljenja imam ali ga ne želim dati njima. političari su ljudi koje treba gledat ravnodušno jer ko su to oni da ih nešto simpatišemo, volimo i sl. jer nijedan svijetu nije donjeo nešto dobro.

  7. Osnovni inicijator problema u zemljama kao sto su nase (region, tranzicija) je to sto imaju velike plate. Realno, ne zasluzuju ih i da odlicno obavljaju svoj posao a kamoli ovako. Primati 6 prosjecnih plata da unistavas zemlju i blokiras donacije, kasnije investicije, je krivicno djelo, siguran sam. Ako bi im plate bile malo vece od prosjecnih, ne bi se vise jagmili za fotelje vec bi na njihovo mjesto dosli ljudi kao gore pomenuti Filip, koji zele da RADE. Islandski ministar na posao ide biciklom.. Da je kod nas slicna atmosfera parlament bi bio pun ljudi kao Vuksa a ne ova kafanska bagra sa blindiranim limuzinama, vozacima i ljubavnicama. Desetak godina tako i na izborima bi glasali preko interneta, kao na Islandu – gdje politicari RADE svoj posao.

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X