AutorHana Kazazović

Ovo je moguće jedan od mojih “utopijskih” postova, ali odavno imam potrebu da ga napišem.

Definicija ludila je raditi istu stvar iznova, na isti način i očekivati drugačiji rezultat – Einstein

Često razmišljam o ovoj definiciji, posebno kad se nađem u situaciji kad se osjećam blesavo i nemoćno da neke stvari pokrenem sa mrtve tačke. U principu, do sada sam u životu neke stvari u svom ličnom životu uspjela promijeniti zahvaljujući podsjećenju na ovu suštinu koju je davno rekao ovaj veliki pametnjaković.

A u posljednjih nekoliko mjeseci intenzivno razmišljam o ovome kad pomislim na situaciju u Bosni i Hercegovini. Konkretno, država nam je godinama “zapela” u nekom stanju koje se teško moženazvati državom, problemi se gomilaju i rješenje se ne nazire. Mislim, možda ga ja ne vidim?

Konkretno – stalno imamo neke izbore, održavamo ih olimpijski, svake 2 godine. I prije svakih se dešavaju iste stvari. Stare stranke, one koje već godinama vode ovu državu imaju svoje ustaljene šeme – naprave liste kandidata, dogovore poneku koaliciju, zakuhaju atmosferu po medijima i uglavnom dobijaju. One ostale, koje pokušavaju da dođu na poziciju, najčešće krenu u lov na nove i friške kandidate, zvučna imena koja bi im mogla donijeti glasove koje do tada nisu imali. Dešavaju se transferi, prelazi iz jedne u drugu stranku na osnovu procjena ko bi mogao bolje proći, a vrlo često se osnivaju neke nove stranke.

Iskreno, meni se realno čini da je u BiH najmanji broj ljudi koji nikad nisu bili na nekoj listi. A ako ovako nastavimo imaćemo i stranku po glavi čovjeka, ono u fazonu “Čuj, nemaš svoju stranku?”

I šta se dešava? Pa ništa normalno. Uglavnom ne možemo dobiti vlade nakon izbora, uglavnom na izbore izlazi jako malo ljudi, i uglavnom nam država ne liči ni na šta a o uslovima života u istoj je bespredmetno raspravljati.

democracy-meansKad negdje kažem ovo ili napišem tekst na ovu temu, najčešće dobijem ponudu da se učlanim u neku stranku ili da zauzmem neku poziciju na nekoj listi. Uvijek mi kažu “Pa ako ti toliko smeta i misliš drugačije – hajde aktiviraj se i bori za bolje!” I znate, nekad čak i počnem razmišljati na tu temu. Nekad kontam – stvarno, ko sam ja da kritikujem a neću na listu?

Međutim, postoji jedan problem. Ja volim da radim neke druge stvari. I iskreno, nisam nikad maštala da mi radno mjesto bude u nekoj sali, u nekom parlamentu, da čitam zakone i prijedloge, da dižem ruke “za”, “protiv” ili da budem “suzdržana”. I kolika god da je plata na tim pozicijama (a kažu da poslanik u Federalnom parlamentu nagura i do 6 – 7 hiljada KM), meni to nije izazov i ne želim da se bavim tim poslom.

Iskreno, razmišljam o tome – da li mi građani, kojima smetaju mnoge stvari možemo natjerati sve ove što primaju te velike plate samo da rade svoj posao?

Kontam, živimo u demokratiji, što po definiciji znači da narod vlada državom. Narod ima priliku da na izborima izabere svoje predstavnike koji će tu istu državu voditi u njegovo ime.

Međutim, realno, izaberemo mi neke tamo koji sjede, uzimaju veliku lovu i ponašaju se kao da su oni birali nas a ne mi njih. Totalno pogrešno, zar ne? I sad kontam, šta mi možemo uraditi?

Iskreno, nisam baš previše istraživala jer je tema opširna, ali sam pročitala statute nekoliko gradova – Zenice, Bijeljine, Banjaluke, Sarajeva. I svi oni imaju u sebi nekoliko bitnih stavki. Konkretno se radi o sljedećem:

Inicijativu za pokretanje postupka opoziva  Načelnika općine sa obrazloženim  navodima za opoziv može pokrenuti u pisanoj formi 1/3 vijećnika  Vijeća općine ili 10% birača upisanih u centralni birački spisak za područje Općine.

Ja ovo zaista nisam znala. A ova rečenica konkretno znači da ukoliko nismo zadovoljni radom Načelnika nekog grada možemo organizovati peticiju i tražiti opoziv Načelnika u bilo kojem gradu. Znam, sad će mnogi reći da se to ne isplati, da takva peticija neće proći vijeće i da je to gubljenje vremena. Ali zamislite samo da neki načelnik postane svjestan da postoji par hiljada ljudi koji nisu zadovoljni njegovim radom. I da to isto vijeće postane svjesno da ima velila grupa ljudi koja ima svoje mišljenje i želi neke stvari drugačije. Ja bar mislim da im ne bi bilo svejedno.

democracyKonkretno postoje i drugi načini – djelovanje kroz mjesne zajednice. I to sve piše u statutu svakog grada – šta se sve može napraviti i na šta sve imamo pravo. A to sve opet znači da narod ima mogućnost da zaista i između izbora pritišće i tjera gospodu da rade ono za šta su izabrani.

I onda me velika ljutnja uhvati na sve silne NVO grupe u koje su utučene pare za kojekakve projekte. Je li možda neka od njih pokušala ovako nešto? Koliko ja znam nije. I koliko vidim – kod nas ljudi pojma nemaju o tome šta sve mogu i na šta sve imaju pravo.

Pa eto neka konkretna tema za razmišljanje i diskusiju – kako sve možemo postojeće političare natjerati da rade svoj posao? Jer konkretno sve manje vjerujem u to da možemo napraviti neku kvalitetnu promjenu na izborima – ponuda nikakva i stalno ista, a šanse da se pojavi neko novi sve manje. Najvećem dijelu normalnih se politika ogadila u kompletu i teško će ko pristati na prljanje svog imena nekom strankom. Šta vi mislite – kako?