Autor: Hana Kazazović

Jedan od tekstova koji mi mjesecima stoji u bookmarku jeste Sherry Turkle: Connected, but alone?. Čitala sam ga nekoliko puta jer je ostavio veliki utisak na mene i već odavno želim napisati komentar na njega.

Prvo objašnjenje – konkretno je u pitanju video – „Ted talk“ ali ja uglavnom češće od videa na Tedu čitam transkripte ispod jer mi tako treba manje vremena, a i lakše pamtim kad čitam. Zato ovo zovem tekstom.

Sherry priča o uticaju tehnologije na naše živote i analizira situacije od prije nekoliko godina i danas tvrdeći da smo postali otuđeni jedni od drugih i da svoje telefone koristimo da bismo popunili praznine koje imamo u sebi.

Kaže:

Dakle, želite ići na sastanak poduzeća, ali želite obraćati pažnju isključivo na dijelove koji vas zanimaju. I neki ljudi smatraju kako je to dobra stvar. No, možemo završiti skrivajući stvari jedni od drugih, čak i ako smo konstantno spojeni jedni s drugima.

I upravo je tako – sve više i sve češće doziramo komunikaciju sa ljudima oko sebe. Je li vam se dešava da dok sjedite u društvu tipkate poruke ili ostavljate djeliće sebe po Facebooku i Twitteru? Je li sve češće situacije koje vam se dešavaju u životu posmatrate kao „materijal“ za status na Facebooku, kao nešto što će biti zanimljivo vašim virtuelnim prijateljima?

Dio koji je mene najviše natjerao na razmišljanje je ovaj:

Kad upitam ljude „Što ne valja s razgovaranjem?“ kažu, „Ja ću ti reći što ne valja s razgovaranjem. Treba mu mjesto u stvarnom vremenu i ne možeš kontrolirati što ćeš reći.“ To je tako u suštini. Pisanje poruka, mailovi, objavljivanje – sve nam te stvari dopuštaju da se prezentiramo onakvima kakvi želimo biti. Možemo uređivati, a to znači da možemo i brisati, a to znači da možemo dotjerati lice, glas, tijelo – ne premalo, ne previše, nego taman.

Koliko nas ovo udaljava od onoga što jesmo? Koliko to u suštini utiče na naš život? Koliko u stvari živimo na ovaj način?

Napisaću vam svoje iskustvo koje me natjeralo da uvedem određena pravila u korištenju tehnologije.

2008. godine smo brat i ja išli u Budvu na Madonnin koncert. To je bio moj prvi koncert neke zvijezde, nešto što sam imala želju dugo pamtiti. Mislim da je moj Facebook profil bio prilično mlad u to vrijeme a korištenje interneta sa telefona je bilo preskupo. Međutim, najveći dio koncerta sam provela pokušavajući napraviti što veći broj fotografija i videa na svom telefonu (ne smartphonu), računajući da će uspomene tako trajati duže.

Kad se koncert završio imala sam čudan osjećaj. Stotinjak fotografija prilično lošeg kvaliteta, desetak videa na kojima samo ja znam šta su i praznina u duši. Malo toga sam vidjela mimo gledanja u ekran telefona.

Tad sam rekla da ću od tog momenta pamtiti očima i dušom a slikanje i snimanje ostaviti profesionalcima. A da je moja odluka bila ispravna potvrdila sam godinu dana kasnije na njenom drugom koncertu u Beogradu na kojem sam napravila samo nekoliko fotografija ali sam gledala i slušala svim svojim čulima. I ostao je urezan u memoriju, toliko da kad zatvorim oči mogu osjetiti i temperaturu oko sebe, čuti ljude kako pričaju i sjetiti se svih sitnih detalja koje sam vidjela.

Čudno? Mislim da ne. Savršeno normalno iz prostog razloga što ne postoji (niti će postojati) savršenija „naprava“ od ljudskog tijela i uma.

Šta nam nadoknađuje tehnologija?

Kako Sherry kaže: Ovih dana, telefoni u našim džepovima mijenjaju naše umove i srca jer nam nude tri zadovoljavajuće fantazije. Jedna je da možemo svoju pažnju usmjeriti gdje god želimo da ona bude; druga je da nas uvijek ima tko saslušati i treća je da nikad ne moramo biti sami.

Prije je to izgledalo ovako: Osjećam nešto, moram obaviti poziv. Sada to izgleda: Želim osjećati, moram poslati poruku.

Kako dođete od spajanja do izolacije? Završite izolirani, ako ne njegujete kapacitet za samoćom, sposobnost za razdvajanjem, kako biste stvorili sebe. Samoća je mjesto gdje pronalazite sami sebe kako biste mogli doprijeti do drugih ljudi i stvoriti stvarne veze.

[quote]Ovo boldovano je po meni suština svakog od nas. Lično mi je najveća i najvažnija životna lekcija bila da naučim biti sama sa sobom. Ne znam za vas, ali ja sam jedno vrijeme živjela u strahu od samoće a da toga nisam bila ni svjesna. I vođena tim strahom sam sklapala razne veze koje me nisu činile sretnom dugoročno, a nisam imala hrabrosti biti bez njih. To sve još davno prije postojanja Interneta i društvenih mreža.[/quote]

Pitam se kako li bi u tom periodu izgledao moj život da sam imala Facebook? A onda pomislim – a koliko njih danas društvene mreže i tehnologiju koristi kao štaku u životu, za ispunjavanje neke svoje praznine?

Mene je život suočio sa mojim strahom dovodeći me u okolnosti koje su me natjerale da određeno vrijeme provedem sama i da razgovaram sama sa sobom. I nakon shvatanja u čemu je problem trebalo je vremena da prestanem bježati od samoće.

To je bila moja životna pouka koja kaže – tek kada naučiš biti sam onda možeš biti sa svakim. Mislim ne bukvalno sa svakim. Ali kvalitetan odnos sa samim sobom je osnova za sve odnose koje stvaramo u životu sa drugima. I ako ta osnova ne valja – ni ti odnosi ne valjaju.

A od toga nam zavisi i život jer nam je bitno s kim i kako provodimo vrijeme.

Poenta  Sherrynog obraćanja je suština koju i ja želim reći, a ujedno se trudim i živjeti na taj način – hajde da živimo stvarni život! Kad smo sa prijateljima  hajde da budemo sa njima. Ostavimo telefon po strani, prestanimo slati tweetove i poruke. Pričajmo sa onima sa kojima sjedimo, ne sa virtuelnim svijetom. Iskoristimo to „stvarno“ vrijeme kad god možemo. Možda će nekad biti bolnije uključiti se u sve 100%, ali to je život. To je ono što mi jesmo. Nismo mašine i nije nam bez razloga dat taj čitav spektar osjećanja. Zašto da ih prestanemo koristiti?

Tehnologiju možemo i trebamo koristiti. Ali ne smijemo dozvoliti da ona koristi nas.

Svakako preporučujem Sherryn video (a ispod ima i tekst). Za one koji ne znaju engleski napomena – ima prevod na naše jezike, samo ispod desno trebate odabrati jezik. Možete ga pogledati ovdje – Sherry Turkle: Connected, but alone?