Loading

Ramzija Dedić: Nemamo sistemskih rješenja za većinu stvari, a posebno ne za osjetljive kategorije društva

Autor: Hana Kazazović

U okviru projekta “Izgradnja i konsolidacija kapaciteta za prevenciju sukoba” kojeg finansira Evropska unija (EU), a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u Bosni i Hercegovini realizujem svoj projekat “BH ljudi” u okviru kojeg ću u narednih pola godine predstaviti 100 zanimljivih ljudi iz BiH, po mom izboru.
Predstavljanja radim u audio formi (uz transkript, da sve forme budu zadovoljene), a sedamnaesta koju imate priliku čuti je Ramzija Dedić iz Bihaća.

Podcast – audio snimak:

Transcript podcasta:

Hana:

Vjerovatno ste svi u skorijem periodu imali priliku da pročitate u medijima kako je u Bosni i Hercegovini zaposlena prva osoba sa Downovim sindromom. Radi se o Azri Dedić iz Bihaća, djevojci koja ima 23 godine, a kompanija koja ju je zaposlila je “CM market” iz Viteza. Ja sam u Bihaću imala priliku i čast da upoznam Azrinu mamu, Ramziju Dedić i da porazgovaram s njom, ne samo o tome kako je došlo do tog zaposlenja nego i o cjelokupnom putu kojeg su oni kao porodica prošli i doveli Azru do mjesta na kojem se danas nalazi,  uglavnom bez podrške institucija jer svi vrlo dobro znamo koliko Bosna i Hercegovina pomaže bilo koga a posebno one kojima je ta pomoć najpotrebnija – osobe koje imaju bilo kakve poteškoće ili invaliditete. 

Nadam se da će ova priča poslužiti kao inspiracija i drugima, a posebno kompanijama koje imaju priliku da promijene živote ovakvih ljudi i sigurno na taj način dobiju vrijedne radnike, duboko zahvalne, a samim tim to će sve da dovede do nekog ljepšeg i sretnijeg društva kojem, nadam se, svi mi težimo.

Kako je došlo do Azrinog zaposlenja?

Azra je došla do zaposlenja kroz projekat Federalnog udruženja “Život sa Down sindromom”, u sklopu programa o samozastupanju. Udruženje je otišlo do uprave “CM-a” u Vitez, razgovarali su s njima o mogućnosti Azrinog zaposlenja obzirom da je Azra osoba sa Down sindromom, na što su oni odmah izrazili spremnost i dali su zeleno svjetlo i moram ovom prilikom istaknuti da nemam riječi za društvenu odgovornost i socijalnu osjetljivost te kompanije koja je ne poznavajući Azru odlučila da joj da priliku, što nije bio slučaj u okruženju gdje je svi poznaju.

Koliko Azri znači to što može da radi?

Azrino zaposlenje je donijelo ne drastične ali velike promjene u njenom životu. To se naročito odrazilo na njeno samopouzdanje. Azri je izuzetno poraslo samopouzdanje. Ona se, možda eto osim sporta gdje se osjeća potpuno ravnopravno, i tu našla kao potpuno ravnopravan član društva. 

Azra je oduvijek vjerovala da ona može biti takav član. Međutim zahvaljujući nerazumijevanju okoline i sistema u kojem živimo, koji ne prepoznaje ni posebno nadarene a pogotovo osobu koja ima nekakve poteškoće, ona je uspjela zahvaljujući empatiji i razumijevanju njenog poslodavca, dobiti posao. To je zaista puno promijenilo njen život. Osim materijalnog efekta koji je kod nas najbitniji kad tražimo posao, Azra je dobila puno više. 

Azri je sport jedna od najvažnijih stavki u životu? 

Pa jeste. Ona uvijek kaže da je to njena prva i najveća ljubav. Džudo, koji ona trenira aktivno eto skoro već deset godina i u tome je izuzetno uspješna. Zahvaljujući razumijevanju njenih trenera, njihovom zalaganju i svim članovima kluba koji su Azru prihvatili kao dio tima potpuno ravnopravno. Njeni treneri kažu da se ona tu izuzetno dobro snalazi, da je izuzetno uspješna, da to izuzetno dobro radi, Azra je eto uspjela ostvariti i zapažene rezultate. 

Da se vratimo na to da Azra ne bi bila takva da nije imala podršku porodice koja je uprkos nedostacima sistema uspjela da je osposobi za život koji sada vodi.

Pa jeste. Azra je od samog rođenja pokazivala posebne znakove upornosti. Nekako od njenog prohodavanja, progovaranja pa kretanja u školu Azra je bila izuzetno uporna. Išlo je to malo teže i sporije, ali je ona nastojala da u svemu što želi i uspije i maksimalno se trudila.

Mi smo joj, kao porodica, naravno uz prihvatanje da je ona dijete sa Down sindromom, nastojali omogućiti što kvalitetniji život. Prvo je nismo posmatrali drugačije, htjeli smo da osjeti da je ona prvo ravnopravan član svoje porodice. Zatim smo se borili da se osjeti ravnopravnim članom u društvu što nažalost moram reći, obzirom na vrijeme kad je Azra rođena pa i kasnije nije bilo nimalo lako.

Mi smo morali zavisiti od dobre volje pojedinaca ili poduzetnosti nas kao porodice. Mi smo uvijek morali nekako gurati, podupirati Azru. Naravno, to je naša obaveza ali je to i veliki posao za jednu porodicu ako nema podrške sistema, što kod nas, nažalost nema. 

Šta biste vi sad iz svog iskustva rekli i preporučili – od čega krenuti da se popravi situacija?

Možda je najbitnije da nekako prenesem poruku roditeljima osoba sa Down sindromom, pogotovo djece, da na vrijeme prihvate činjenicu da je dijete rođeno sa Down sindromom i da mu nastoje pružiti što kvalitetniji život. Da ga prihvate na način kao i svako drugo dijete, bez obzira imaju li još djece ili nemaju. Znači da ga prihvate i da se prema njemu ponašaju kao prema svakom drugom djetetu.

Njima, kao što sam rekla, treba više vremena, više truda, više upornosti. Ali koliko vi uložite u dijete, ono će vam toliko vratiti. Vjerujte, svaki trud se isplati. I neka ne smatraju da je to izgubljen i beznadežan slučaj. Moraju se boriti za to i ulagati u njih, pomoći im da ostvare svoje snove i oni mogu zaista puno postići.

Da danas, sutra, i oni budu ravnopravni članovi društva. Iako opet kažem nažalost bez podrške sistema. Roditeljima su njihova djeca najvažnija i neka se za njih bore. A za sistem – o tom potom. Kod nas jedino što se sistemski radi to je iseljavanje.


Leave a Reply

X